OBREDI PRIJELAZA
U paganizmu postoji osam obreda prijelaza kojima se simbolički obilježavaju trenuci koji su ključni u životu svakog pagana. Njima pagani odaju počast svim životnim fazama i društvenim statusima. Slične obrede nalazimo u većinidruštava, a oni predstavljaju osam glavnih trenutaka života
Protek ljudskog života mikrokozmička je preslika svakog prirodnog ciklusa – Mjesečeva ciklusa, izmjene godišnjih doba, velikih astroloških doba ili sveukupnog trajanja univerzuma. U svakom tom ciklusu postoje specifični trenuci. Primjerice, u Mjesečevu ciklusu to su četiri Mjesečeve mijene. U godini će to biti počeci (i sredine) godišnjih doba. U astrološkim razdobljima to su trenuci u kojima točka precesije prelazi iz jednog astrološkog znaka u drugi. Vrijeme samo po sebi ne znači ništa dok ne uvidimo njegov konkretan učinak na materijalnu egzistenciju. Mjesečeve mijene utjecat će na plimu i oseku, ali i na raspoloženje i san. Svako godišnje i astrološko doba ima svoje karakteristike. Paganislave i ritualno obilježavaju te specifične trenutke. Na taj se način “podsjećamo” na to u kojem se trenutku mjeseca ili godine nalazimo pa samim time odabiremo što ćemo činiti u duhovnom, magijskom, poslovnom, poljoprivrednom i svakom drugom pogledu. Nije svako vrijeme za sve. Svakim takvim obredom, pripremit ćemo se za vrijeme koje je drukčije od onog prethodnog. Uskladit ćemo svoja htijenja, očekivanja, misli, emocije i djela, kako bismo odbacili stare obrasce i prihvatili nove.
I ljudski život je ciklus, određen dvama glavnim trenucima – rođenjem i smrću. Smrt jednog života, za pagane predstavlja odlazak u Samerlend i početak novog života. Međutim, osim tih trenutaka, postoje još neki koji predstavljaju prijelaz iz jedne faze života u drugu, baš kao što godina nije definirana samo svojim početkom i krajem, nego i prijelazima iz jednog godišnjeg doba u sljedeće. Kad već postoji takva analogija, logički se nameće potreba da i te prijelazne faze unutar jednog života proslavimo i ritualno obilježimo. U filozofskom smislu, ritualno formaliziranje dokida nelagodnu bezgraničnost i neprekidnost jer čovjek prirodno teži promjenama.
Obred prijelaza jest obred kojim se obilježava prijelaz iz jedne faze života u drugu, odnosno iz jednog društvenog statusa u drugi. U antropologiji i etnologiji, taj se pojam prvi put javlja u knjizi Obredi prijelaza (Les rites de passage) koju je 1909. objavio francuski etnograf Arnold van Gennep (1873.-1957.). On ih je definirao kao “obrede koji prate svaku promjenu mjesta, stanja, društvenogpoložaja i dobi”. Riječ je o još jednoj kulturnoj univerzaliji. Neopagani prihvaćaju taj znanstveni pojam jer je on etnički i jezično neutralan pa se može primijeniti na bilo koju kulturu, duhovni pravac ili religiju.
Neke su životne prekretnice uzrokovane prirodnim protekom vremena, a neke su odabrane voljno. Njihovim obilježavanjem odajemo počast svim životnim fazama i društvenim statusima. Općenito, obredima prijelaza mogu se obilježiti rođenje, pubertet, zrelost, starost i smrt. Od onih prekretnica koje pagani sami biraju, posebno se ističu inicijacija (ili duhovno rođenje) i ulazak u životnu zajednicu s drugom osobom (brak).
STRUKTURA OBREDA PRIJELAZA Van Gennep je formulirao i strukturu obreda prijelaza. Opisuje ga kao proces koji se odvija u tri faze: 1. separacija (ili preliminalna faza) u kojoj osoba izlazi iz dotadašnjeg statusa, 2. tranzicija (ili liminalna faza) koja predstavlja kratki interval bezvremenosti i socijalne nestrukturiranosti (kaosa ili singularnosti) te 3. reagregacija (ili postliminalna faza) u kojoj osoba ulazi u novu fazu života ili socijalni status. Primjerice, odlazak muškarca u vojsku možemo smatrati obredom prijelaza. U prvoj fazi on će ošišati kosu (separacija), proći regrutaciju (tranzicija) i odjenuti vojnu odoru (reagregacija). Tako se zadobiva novi identitet.
U prošlosti su sve paganske kulture prakticirale obrede prijelaza, a tako je i danas u neopaganizmu. Oživljavanje tih drevnih običaja za pagane predstavlja dokidanje praznine u suvremenim životima. Naime, čini se da čovjek ima intrinzičnu potrebu za takvim obredima kako bi se jasno pozicionirao u spiralnom plesu života. Izvođenjem takvog obreda, čovjek i sebi i drugima poručuje tko je i što je.
Obredi prijelaza, više nego bilo koji drugi oblik duhovne i ritualne prakse, potiču koheziju i jačanje neopaganske zajednice pa čak i više od proslava ezbata i sabata! Obredima prijelaza neopagani se umrežavaju, stvaraju čvrste familijarne i “kumovske” veze!
U neopaganizmu postoji osam obreda prijelaza:
1. prvoblagoslov - rođenje djeteta
2. omlada - prijelaz iz djetinjstva u pubertet
3. samoposvećenje - početak duhovnog puta
4. inicijacija - duhovno (ili drugo) rođenje
5. vjenčanje - ulazak u životnu zajednicu (brak) s drugom osobom
6. razdruženje - izlazak iz životne zajednice (braka) s drugom osobom
7. starješenje - prijelaz iz zrelosti u starost i povlačenje iz aktivnog života
8. ispraćaj - smrt tijela i prijelaz duha u Samerlend
Teoretski, možemo ih podijeliti u dvije skupine: 1. naturalni (prvoblagoslov, omlada, starješenje i ispraćaj) – faze koje predstavljaju prirodni tijek vremena; 2. voluntarni (samoposvećenje, inicijacija, vjenčanje i razdruženje) – statusi koje sami odabiremo.
Svi se obredi obavljaju po manje-više standardnoj shemi neopaganskog obreda. Razlikovat će se u središnjem dijelu, ovisno o temi. No, kako su svi ti obredi svečani i služe za okupljanje zajednice (osim samoposvećenja), često će se uključiti razni folklorni elementi, ovisno o tradiciji koju slijedite. Glazba je gotovo uvijek neizostavan čimbenik. Osim pljeskanja i bubnjanja na nekim obredima često će se svirati razne prikladne kompozicije.
PRVOBLAGOSLOV I PAGANSKI RODITELJI Prvoblagoslov je paganski obred prijelaza kojim se obilježava rođenje djeteta. Korespondira sabatu Yuleu i početku zime, a u Mjesečevu ciklusu prvom danu nakon Tamnog Mjeseca.
Prvoblagoslov ima nekoliko funkcija: slavljenje otajstva života; izražavanje dobrodošlice novoj duši; davanje blagoslova djetetu sa željama za radostan, sretan, ispunjen i uspješan život; traženje blagoslova za dijete od Boga i Božice, svih bogova i božica, sila Neba i Zemlje, sila prirode i svemira, Čuvara četvorih vrata, duhova prirode, elementala, predaka i duhova umrlih, svih bića iz vilinskog svijeta, kristala, biljaka, životinja i svih bića u svemiru; ispunjavanje djeteta iscjeljujućom kozmičkom energijom; darivanje djeteta itd. Tradicionalno bi se na prvoblagoslovu djetetu dalo ime. Danas se to rijetko događa jer većina roditelja i prije poroda određuje ime koje se odmah po rođenju službeno registrira. Svejedno, na obredu će se ime jasno izreći. Međutim, ovim se obredom i odrasli pozivaju na odgovornost! Malo je dijete bespomoćno i u potpunosti ovisno o odraslima, roditeljima ili skrbnicima. Oni se obvezuju da će ga štititi i odgajati najbolje što mogu.
Budući da se dijete pomazuje uljem i škropi vodom, ovaj obred neodoljivo podsjeća na katoličko krštenje pa je potrebno pojasniti u čemu je krucijalna razlika. Prema katoličkom katekizmu, po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja (br. 1213.). Dakle, obredom krštenja roditelji katolici vlastitom djetetu nameću religijski identitet dok je ono još malo i dok nikako ne može dati voljan pristanak. Paganima nešto tako nije ni u primisli. Više smo puta istaknuli da paganizam daje snažan naglasak na slobodnu volju. To znači da paganski roditelji ni u jednom trenutku ne bi smjeli insistirati na tome da njihovo dijete kroči istim duhovnim putem, iako ga naravno imaju pravo upoznati s njime. Dakle, u kršćanstvu se dijete rađa u grijehu pa se ono na krštenju posvećuje Crkvi; dok se u paganizmu dijete rađa u svetosti pa se na prvoblagoslovu zajednica posvećuje njemu. Smisao je dijametralno suprotan.
OMLADA Omlada je paganski obred prijelaza kojim se obilježava kraj djetinjstva i ulazak u pubertet, što se načelno povezuje s prvom menstruacijom (u djevojčica) ili polucijom (u dječaka). Vrijeme je to spolnog sazrijevanja pa je riječ o više nego zornoj simbolici plodnosti. Kako buđenje spolnosti snažno korespondira sabatu Ostari i dolasku proljeća, omlada se kolokvijalno naziva i pupanje ili procvat, kao što se za adolescente zna reći da su “u cvijetu mladosti” i sl. U Mjesečevu ciklusu korespondira prvoj četvrti.
Omlada ima nekoliko funkcija: osnaživanje psihičkog i fizičkog integriteta mlade osobe koja premošćuje jaz između djetinjstva i mladosti; utemeljenje samopoštovanja, samopouzdanja i vjere u sebe; razvijanje sustava vrijednosti koji počiva na prihvaćanju odgovornosti, posebice u pogledu spolnosti i roditeljstva; jačanje veza roditelja i djeteta na temelju međusobnog poštivanja i povjerenja; početak polagane preobrazbe odnosa iz roditeljskog u partnerski i prijateljski; početak izgradnje muškog ili ženskog identiteta, za što će od presudne važnosti biti kvalitetne relacije “otac – sin” i “majka – kći”; početak edukacije o paganskoj filozofiji i načinu življenja, na temelju djetetova pristanka; potvrda roditelja da će nastaviti odgajati dijete u skladu s načelom “Dok nikome ne naudite, činite što vam volja” itd.
U toj dobi, mladi pokušavaju dostići samostalnost pa se prirodno počinju odvajati od roditelja. Na ovom obredu, otac i majka moraju pokazati da će odsad drukčije komunicirati s djetetom, više kao prijatelji nego kao roditelji. To će uvelike pomoći u očuvanju kvalitetnih obiteljskih odnosa. Bilo kakvo insistiranje i “držanje djeteta pod staklenim zvonom” samo će produbiti krizu.
Potrebno je upozoriti na problem dvostruke inverzije simbolike ovog obreda. Naime, katolici su omladu kao obred prijelaza pretvorili u sakrament potvrde vjere, da bi u današnje vrijeme neki neopagani počeli tumačiti kako se na omladi potvrđuje paganska vjera (!?), što je zaista pogrešno tumačenje. Neki idu toliko daleko pa pričaju kako se na tom obredu mladi zavjetuju u vještičje kovene i sl. Ništa od toga nema veze s paganizmom. Omladom se obilježava prijelaz u novu fazu života – i to je to. Predanost paganskoj duhovnosti počinje kasnije, na obredu samoposvećenja, a “potvrđuje” se inicijacijom. U to vrijeme, čovjek je već sasvim sposoban za samostalno rasuđivanje i voljne odabire.
SAMOPOSVEĆENJE Samoposvećenje je paganski obred prijelaza kojim se pagan stavlja u službu odabranog Božanstva, čime daje potvrdu i pečat svom odabiru i odnosu s božanskom energijom. Kao što smo već rekli, služba nije “služenje” ili “ropstvo”, nego partnerski odnos s božanskim silama, u kojem se vi obvezujete da ćete gajiti odnos s Božanstvom i prinositi Mu simboličku žrtvu, a Njega molite da vas vodi kroz život i pomogne vam na putu duhovnog rasta.
Samoposvećenje se smatra “formalnim” početkom duhovnog života svakog pagana. Nakon tog obreda, osoba postaje posvećenik ili posvećenica (dedicant). No, ovaj se obred u nekoliko vidova razlikuje od drugih obreda prijelaza.
- Povezan je sa sljedećim obredom prijelaza – inicijacijom, što znači da ga nema smisla obavljati, ako nakon toga neće uslijediti inicijacija koja bi se trebala obaviti najmanje godinu i jedan dan nakon samoposvećenja. U tom periodu, osoba će se posvetiti učenju i razvijanju odnosa s Božanstvom te slaviti sve ezbate i sabate.
- Uvijek se obavlja isključivo nasamo! To je prilika da se sami predstavite božanstvima u potpuno intimnom ozračju. Nema nikakvih svjedoka. Naprosto ćete ostalima najaviti da ćete taj obred obaviti određenog dana, obično na ezbat Punog Mjeseca.
- Jednako se obavlja kao opći paganski obred prijelaza (što je priprema za opću pagansku inicijaciju) i kao priprema za prvu vještičju (kovensku) inicijaciju.
- Uz inicijaciju, jedini je “obvezan” obred prijelaza. Naravno, vi možete biti pagan bez ikakvih inicijacija, no u sljedećem potpoglavlju pojasnit ćemo zašto bi svaki pagan trebao biti “ponovno rođen”, čemu služi upravo inicijacija.
INICIJACIJA Inicijacija je paganski obred prijelaza kojim se obilježava čovjekovo duhovno ili “drugo” rođenje. Postoji u gotovo svim drevnim svjetskim kulturama, a kasnije je u raznim oblicima i izvedbama preuzet u gotovo sve religije. Istodobno, o inicijaciji postoje brojne predrasude, nerazumijevanja i nejasnoće. Stoga ćemo odmah na početku izlaganja reći da Svjetski paganski krug ne provodi inicijacije u smislu “regrutiranja vjernika”, nego organizira taj obred prijelaza za one sljedbenike koji na svečan i ceremonijalan način žele obilježiti svoje duhovno rođenje. Inicijat simbolički umire i ponovno se rađa kao nova osoba s novim znanjem i mudrošću. Kako bismo je razlikovali od vještičjih (kovenskih) inicijacija, rabimo i pojam opća paganska inicijacija (common pagan initiation).
NEOPAGANSKI KONCEPT BRAKA I OBITELJI Vjenčanje ili združenje paganski je obred prijelaza kojim se obilježava ulazak u životnu zajednicu (brak) s drugom osobom. Jedan je od najradosnijih trenutaka u životu svake osobe. Korespondira sabatu Beltaneu i sredini proljeća, a u Mjesečevu ciklusu Punom Mjesecu. Za početak, pojasnit ćemo neopaganski koncept braka i obitelji.
Razdruženje paganski je obred prijelaza kojim se obilježava izlazak iz životne zajednice (braka) s drugom osobom. Razlaz dviju osoba koje su nekad bile zaljubljene i jako se voljele, rijetko kad može biti radosno iskustvo. Ma koliko se ljudi voljeli, naprosto nema jamstva da će ta ljubav potrajati do kraja života. Kakvi god razlozi rastanka (razvoda) bili, ostali ljudi naprosto moraju to poštivati. Nitko nema pravo zamjerati paru na njihovoj odluci.
Pagani dobro razumiju magiju i ispreplitanje energija dviju osoba. Znaju koliko opasno može biti ostaviti energiju razdora, gnjeva i gorčine da “visi u zraku”. To je isto kao da nakon magijskog obreda ne spustite krug ili kao da nakon intenzivnog magijskog rada ne uzemljite višak energije. Stoga obred razdruženja ponajprije služi tome da se rasprši negativna energija, da se međusobni odnos dvoje ljudi energetski prekine, okonča i zapečati. Time će se oboje osjećati slobodno da ponovno potraže sreću negdje drugdje, bez ikakvog straha, nelagode ili osjećaja krivnje. Takav postupak donosi veliko emocionalno olakšanje. Osim toga, tako koncipiran energetski razlaz daje mogućnost da se par jednog dana ponovno susretne i zaljubi, možda u ovom, a možda tek u nekom od sljedećih života.
Stari Grci dopuštali su razvod, iako ga je morao odobriti magistrat. Rimljani su dopuštali i mužu i ženi da zatraže razvod, pod sloganom brakovi moraju biti slobodni (matrimonia debent esse libera). Katolička crkva i dan-danas žestoko se protivi razvodima. U njihovu katekizmu stoji: Ženidbeni je vez uspostavljen od samoga Boga, tako da među krštenima sklopljena i izvršena ženidba nikad ne može biti razriješena. Taj vez, koji proizlazi od slobodnoga ljudskog čina supružnika i izvršenja ženidbe, neopoziva je stvarnost iz koje proizlazi savez, zajamčen Božjom vjernošću. Crkva nema vlasti izjašnjavati se suprotno toj odredbi Božje mudrosti (br. 1640.). Pagani nemaju takvih problema jer ne čine “volju Božju” nego svoju vlastitu.
STARJEŠENJE Starješenje (Eldering) je paganski obred prijelaza kojim se obilježava kraj zrele faze života i ulazak u starost te povlačenje iz aktivnog i radnog života. Korespondira sabatu Lammasu i navještenju jeseni, a u Mjesečevu ciklusu zadnjoj četvrti.
Suvremeno društvo opterećeno je lažnim sustavom vrijednosti koji prenaglašava mladost, ljepotu i seksepil. Sasvim nepotrebna erotizacija društva dovela je do toga da se ljudi užasavaju bora na licu, sjede kose i drugih tjelesnih obilježja starosti. Sasvim je razumljiva i prihvatljiva težnja ljudi da što duže budu zdravi, vitalni, lucidni, radno sposobni, aktivni pa čak i mladoliki. No, problem je u tome što se starost doživljava kao “grozna sudbina”, a umirovljenici koji su desetljećima pošteno i odgovorno radili, preko noći postaju “teret” i “smetnja”. To je posljedica brutalnoga kapitalističkog i potrošačkog sustava koji nimalo ne mari za ljudskim dostojanstvom.
Paganske kulture oduvijek su imale posve suprotan stav, a tako je i danas u neopaganskoj zajednici. Starost se smatra predivnom dobi kada se čovjek sa zadovoljstvom može osvrnuti na minuli rad i postignuća, a opet može se radovati desetljećima koja mu tek predstoje. Danas pogotovo to ima smisla kad je životni vijek sve dulji pa nije rijetkost da netko doživi sto i više godina. Stoga ulazak u starost nije “odbrojavanje do smrti” nego vrijeme kada se čovjek konačno može u najvećoj mjeri posvetiti sâm sebi. To je radostan prelazak i treba ga proslaviti s jednakim žarom kao i omladu ili vjenčanje. Tek u dubokoj starosti materijalno tijelo počet će se pripremati za konačni razlaz s duhom. Ali, ni to nije ništa “tragično”. I sama smrt tek je prijelaz u novi život.
Društveni status koji se zadobiva nakon starješenja naziva se starješinstvo (elderhood). Osoba koja pristupa obredu starješenja naziva se starješenik ili starješenica (elder-to-be).
Iako se starješenje u žena često povezuje s menopauzom, potrebno je reći da taj obred nije samo odraz starenja tijela, nego se njime ponajprije obilježava duhovno sazrijevanje. Drugi je specifičan prag umirovljenje, odnosno kraj radnoga vijeka, što pak ovisi o radnom zakonodavstvu pojedine države. Stoga se u neopaganskim zajednicama obično određuje minimalna dob za starješenje (kao što je i u slučaju omlade).
Starješenjem se čovjeku ponajprije odaje priznanje za životno djelo, neovisno o tome kojim se poslom bavio. U svim drevnim kulturama, starost je uvijek bila sinonim za znanje, golemo životno iskustvo i mudrost. Starješine su bili savjetnici kraljeva i ratnika, bili su magičari i vještice, travari, iscjelitelji, učitelji i suci. Posredovali su u sukobima, ukazivali na pogreške i služili kao “moralne vertikale” (u pozitivnom smislu). U duhovnom smislu, bili su “čuvari zakona”, što ne znači da ih se smatralo nepogrešivima (kao što u katolicizmu postoji dogma o nepogrešivosti pape). Međutim, njihova je riječ imala težinu jer se priznavala činjenica da su starješine u životu imali dovoljno vremena da se osvjedoče na koji način djeluju prirodne, duhovne i magijske zakonitosti. Uostalom, svatko se sjeća koliko je mogao naučiti od svojih djedova, baka, pradjedova i prabaka.
ISPRAĆAJ Ispraćaj je paganski obred prijelaza kojim se obilježava čovjekova smrt. Za ljude koji ispraćaju pokojnika, to je najtužniji od svih osam obreda prijelaza. Korespondira jeseni i sabatima Mabonu (kao trenutku umiranja) i Samhainu (kao stanju smrti), a u Mjesečevu ciklusu Tamnom Mjesecu. U neopaganskoj terminologiji postoje brojni pojmovi, poput: crossingover, “prelazak na drugu stranu”, crossing the river , “prelaženje rijeke”, crossing the bridge, “prelaženje preko mosta”,remembrance, “sjećanje (komemoracija)”, in to the shadows, “(odlazak) u sjenu”, Summerland journey, “put u Samerlend” itd.
PAGANSKI KONCEPT SMRTI Iz dosadašnjeg izlaganja potpuno je jasan paganski koncept smrti. Duh ne umire. Umire samo tijelo. Smrt je točka prijelaza iz jednog oblika postojanja u drugi. Život je vječan, a smrt je samo privid. Nakon smrti, materijalno tijelo vraća se Božici Majci, ono se reciklira i ponovno postaje dio tla. Duh se pak uzdiže, zadržava naš identitet, odlazi u predivan Samerlend gdje sva svoja iskustva, ideje i postignuta znanja predaje kozmičkom duhu, tj. Rogatom Bogu, čime i On sâm evoluira. Tamo duh može ostati zauvijek ili neko određeno vrijeme, a potom se po želji (a djelomično i po karmanskim povezanostima) ponovno rađa u materijalnom tijelu, pri čemu osim ljudskog može izabrati i neki drugi oblik postojanja. Dakle, smrt nipošto nije “kazna za grijeh” niti je uzrokovana bilo čijim postupkom. Ona je sastavni dio života pa bi iz šire perspektive i sâm čin umiranja trebao biti radostan trenutak prelaska u sljedeći život. Da se razumijemo, sve su to ipak samo ljudske spekulacije. Paganizam je “religija misterija” pa priznaje da mi zapravo ne znamo što se događa nakon smrti. Kad umremo, znat ćemo. Do izloženoga koncepta ljudi su u prošlosti došli logičkom indukcijom, promatrajući kružne prirodne procese pa su zaključili ovako: ako se godišnja doba neprestano izmjenjuju, ako se izmjenjuju dan i noć, ako se izmjenjuju Mjesečeve faze, tada je sasvim logično da se izmjenjuju i život i smrt.
Prema tome, kada čovjek umre, pagani se ponajprije okupljaju da bi se pozdravili s pokojnikom, da mu zažele sretan put u Samerlend, da mu zažele sretno ponovno rođenje i da mu daju posljednji blagoslov.
I ljudski život je ciklus, određen dvama glavnim trenucima – rođenjem i smrću. Smrt jednog života, za pagane predstavlja odlazak u Samerlend i početak novog života. Međutim, osim tih trenutaka, postoje još neki koji predstavljaju prijelaz iz jedne faze života u drugu, baš kao što godina nije definirana samo svojim početkom i krajem, nego i prijelazima iz jednog godišnjeg doba u sljedeće. Kad već postoji takva analogija, logički se nameće potreba da i te prijelazne faze unutar jednog života proslavimo i ritualno obilježimo. U filozofskom smislu, ritualno formaliziranje dokida nelagodnu bezgraničnost i neprekidnost jer čovjek prirodno teži promjenama.
Obred prijelaza jest obred kojim se obilježava prijelaz iz jedne faze života u drugu, odnosno iz jednog društvenog statusa u drugi. U antropologiji i etnologiji, taj se pojam prvi put javlja u knjizi Obredi prijelaza (Les rites de passage) koju je 1909. objavio francuski etnograf Arnold van Gennep (1873.-1957.). On ih je definirao kao “obrede koji prate svaku promjenu mjesta, stanja, društvenogpoložaja i dobi”. Riječ je o još jednoj kulturnoj univerzaliji. Neopagani prihvaćaju taj znanstveni pojam jer je on etnički i jezično neutralan pa se može primijeniti na bilo koju kulturu, duhovni pravac ili religiju.
Neke su životne prekretnice uzrokovane prirodnim protekom vremena, a neke su odabrane voljno. Njihovim obilježavanjem odajemo počast svim životnim fazama i društvenim statusima. Općenito, obredima prijelaza mogu se obilježiti rođenje, pubertet, zrelost, starost i smrt. Od onih prekretnica koje pagani sami biraju, posebno se ističu inicijacija (ili duhovno rođenje) i ulazak u životnu zajednicu s drugom osobom (brak).
STRUKTURA OBREDA PRIJELAZA Van Gennep je formulirao i strukturu obreda prijelaza. Opisuje ga kao proces koji se odvija u tri faze: 1. separacija (ili preliminalna faza) u kojoj osoba izlazi iz dotadašnjeg statusa, 2. tranzicija (ili liminalna faza) koja predstavlja kratki interval bezvremenosti i socijalne nestrukturiranosti (kaosa ili singularnosti) te 3. reagregacija (ili postliminalna faza) u kojoj osoba ulazi u novu fazu života ili socijalni status. Primjerice, odlazak muškarca u vojsku možemo smatrati obredom prijelaza. U prvoj fazi on će ošišati kosu (separacija), proći regrutaciju (tranzicija) i odjenuti vojnu odoru (reagregacija). Tako se zadobiva novi identitet.
U prošlosti su sve paganske kulture prakticirale obrede prijelaza, a tako je i danas u neopaganizmu. Oživljavanje tih drevnih običaja za pagane predstavlja dokidanje praznine u suvremenim životima. Naime, čini se da čovjek ima intrinzičnu potrebu za takvim obredima kako bi se jasno pozicionirao u spiralnom plesu života. Izvođenjem takvog obreda, čovjek i sebi i drugima poručuje tko je i što je.
Obredi prijelaza, više nego bilo koji drugi oblik duhovne i ritualne prakse, potiču koheziju i jačanje neopaganske zajednice pa čak i više od proslava ezbata i sabata! Obredima prijelaza neopagani se umrežavaju, stvaraju čvrste familijarne i “kumovske” veze!
U neopaganizmu postoji osam obreda prijelaza:
1. prvoblagoslov - rođenje djeteta
2. omlada - prijelaz iz djetinjstva u pubertet
3. samoposvećenje - početak duhovnog puta
4. inicijacija - duhovno (ili drugo) rođenje
5. vjenčanje - ulazak u životnu zajednicu (brak) s drugom osobom
6. razdruženje - izlazak iz životne zajednice (braka) s drugom osobom
7. starješenje - prijelaz iz zrelosti u starost i povlačenje iz aktivnog života
8. ispraćaj - smrt tijela i prijelaz duha u Samerlend
Teoretski, možemo ih podijeliti u dvije skupine: 1. naturalni (prvoblagoslov, omlada, starješenje i ispraćaj) – faze koje predstavljaju prirodni tijek vremena; 2. voluntarni (samoposvećenje, inicijacija, vjenčanje i razdruženje) – statusi koje sami odabiremo.
Svi se obredi obavljaju po manje-više standardnoj shemi neopaganskog obreda. Razlikovat će se u središnjem dijelu, ovisno o temi. No, kako su svi ti obredi svečani i služe za okupljanje zajednice (osim samoposvećenja), često će se uključiti razni folklorni elementi, ovisno o tradiciji koju slijedite. Glazba je gotovo uvijek neizostavan čimbenik. Osim pljeskanja i bubnjanja na nekim obredima često će se svirati razne prikladne kompozicije.
PRVOBLAGOSLOV I PAGANSKI RODITELJI Prvoblagoslov je paganski obred prijelaza kojim se obilježava rođenje djeteta. Korespondira sabatu Yuleu i početku zime, a u Mjesečevu ciklusu prvom danu nakon Tamnog Mjeseca.
Prvoblagoslov ima nekoliko funkcija: slavljenje otajstva života; izražavanje dobrodošlice novoj duši; davanje blagoslova djetetu sa željama za radostan, sretan, ispunjen i uspješan život; traženje blagoslova za dijete od Boga i Božice, svih bogova i božica, sila Neba i Zemlje, sila prirode i svemira, Čuvara četvorih vrata, duhova prirode, elementala, predaka i duhova umrlih, svih bića iz vilinskog svijeta, kristala, biljaka, životinja i svih bića u svemiru; ispunjavanje djeteta iscjeljujućom kozmičkom energijom; darivanje djeteta itd. Tradicionalno bi se na prvoblagoslovu djetetu dalo ime. Danas se to rijetko događa jer većina roditelja i prije poroda određuje ime koje se odmah po rođenju službeno registrira. Svejedno, na obredu će se ime jasno izreći. Međutim, ovim se obredom i odrasli pozivaju na odgovornost! Malo je dijete bespomoćno i u potpunosti ovisno o odraslima, roditeljima ili skrbnicima. Oni se obvezuju da će ga štititi i odgajati najbolje što mogu.
Budući da se dijete pomazuje uljem i škropi vodom, ovaj obred neodoljivo podsjeća na katoličko krštenje pa je potrebno pojasniti u čemu je krucijalna razlika. Prema katoličkom katekizmu, po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja (br. 1213.). Dakle, obredom krštenja roditelji katolici vlastitom djetetu nameću religijski identitet dok je ono još malo i dok nikako ne može dati voljan pristanak. Paganima nešto tako nije ni u primisli. Više smo puta istaknuli da paganizam daje snažan naglasak na slobodnu volju. To znači da paganski roditelji ni u jednom trenutku ne bi smjeli insistirati na tome da njihovo dijete kroči istim duhovnim putem, iako ga naravno imaju pravo upoznati s njime. Dakle, u kršćanstvu se dijete rađa u grijehu pa se ono na krštenju posvećuje Crkvi; dok se u paganizmu dijete rađa u svetosti pa se na prvoblagoslovu zajednica posvećuje njemu. Smisao je dijametralno suprotan.
OMLADA Omlada je paganski obred prijelaza kojim se obilježava kraj djetinjstva i ulazak u pubertet, što se načelno povezuje s prvom menstruacijom (u djevojčica) ili polucijom (u dječaka). Vrijeme je to spolnog sazrijevanja pa je riječ o više nego zornoj simbolici plodnosti. Kako buđenje spolnosti snažno korespondira sabatu Ostari i dolasku proljeća, omlada se kolokvijalno naziva i pupanje ili procvat, kao što se za adolescente zna reći da su “u cvijetu mladosti” i sl. U Mjesečevu ciklusu korespondira prvoj četvrti.
Omlada ima nekoliko funkcija: osnaživanje psihičkog i fizičkog integriteta mlade osobe koja premošćuje jaz između djetinjstva i mladosti; utemeljenje samopoštovanja, samopouzdanja i vjere u sebe; razvijanje sustava vrijednosti koji počiva na prihvaćanju odgovornosti, posebice u pogledu spolnosti i roditeljstva; jačanje veza roditelja i djeteta na temelju međusobnog poštivanja i povjerenja; početak polagane preobrazbe odnosa iz roditeljskog u partnerski i prijateljski; početak izgradnje muškog ili ženskog identiteta, za što će od presudne važnosti biti kvalitetne relacije “otac – sin” i “majka – kći”; početak edukacije o paganskoj filozofiji i načinu življenja, na temelju djetetova pristanka; potvrda roditelja da će nastaviti odgajati dijete u skladu s načelom “Dok nikome ne naudite, činite što vam volja” itd.
U toj dobi, mladi pokušavaju dostići samostalnost pa se prirodno počinju odvajati od roditelja. Na ovom obredu, otac i majka moraju pokazati da će odsad drukčije komunicirati s djetetom, više kao prijatelji nego kao roditelji. To će uvelike pomoći u očuvanju kvalitetnih obiteljskih odnosa. Bilo kakvo insistiranje i “držanje djeteta pod staklenim zvonom” samo će produbiti krizu.
Potrebno je upozoriti na problem dvostruke inverzije simbolike ovog obreda. Naime, katolici su omladu kao obred prijelaza pretvorili u sakrament potvrde vjere, da bi u današnje vrijeme neki neopagani počeli tumačiti kako se na omladi potvrđuje paganska vjera (!?), što je zaista pogrešno tumačenje. Neki idu toliko daleko pa pričaju kako se na tom obredu mladi zavjetuju u vještičje kovene i sl. Ništa od toga nema veze s paganizmom. Omladom se obilježava prijelaz u novu fazu života – i to je to. Predanost paganskoj duhovnosti počinje kasnije, na obredu samoposvećenja, a “potvrđuje” se inicijacijom. U to vrijeme, čovjek je već sasvim sposoban za samostalno rasuđivanje i voljne odabire.
SAMOPOSVEĆENJE Samoposvećenje je paganski obred prijelaza kojim se pagan stavlja u službu odabranog Božanstva, čime daje potvrdu i pečat svom odabiru i odnosu s božanskom energijom. Kao što smo već rekli, služba nije “služenje” ili “ropstvo”, nego partnerski odnos s božanskim silama, u kojem se vi obvezujete da ćete gajiti odnos s Božanstvom i prinositi Mu simboličku žrtvu, a Njega molite da vas vodi kroz život i pomogne vam na putu duhovnog rasta.
Samoposvećenje se smatra “formalnim” početkom duhovnog života svakog pagana. Nakon tog obreda, osoba postaje posvećenik ili posvećenica (dedicant). No, ovaj se obred u nekoliko vidova razlikuje od drugih obreda prijelaza.
- Povezan je sa sljedećim obredom prijelaza – inicijacijom, što znači da ga nema smisla obavljati, ako nakon toga neće uslijediti inicijacija koja bi se trebala obaviti najmanje godinu i jedan dan nakon samoposvećenja. U tom periodu, osoba će se posvetiti učenju i razvijanju odnosa s Božanstvom te slaviti sve ezbate i sabate.
- Uvijek se obavlja isključivo nasamo! To je prilika da se sami predstavite božanstvima u potpuno intimnom ozračju. Nema nikakvih svjedoka. Naprosto ćete ostalima najaviti da ćete taj obred obaviti određenog dana, obično na ezbat Punog Mjeseca.
- Jednako se obavlja kao opći paganski obred prijelaza (što je priprema za opću pagansku inicijaciju) i kao priprema za prvu vještičju (kovensku) inicijaciju.
- Uz inicijaciju, jedini je “obvezan” obred prijelaza. Naravno, vi možete biti pagan bez ikakvih inicijacija, no u sljedećem potpoglavlju pojasnit ćemo zašto bi svaki pagan trebao biti “ponovno rođen”, čemu služi upravo inicijacija.
INICIJACIJA Inicijacija je paganski obred prijelaza kojim se obilježava čovjekovo duhovno ili “drugo” rođenje. Postoji u gotovo svim drevnim svjetskim kulturama, a kasnije je u raznim oblicima i izvedbama preuzet u gotovo sve religije. Istodobno, o inicijaciji postoje brojne predrasude, nerazumijevanja i nejasnoće. Stoga ćemo odmah na početku izlaganja reći da Svjetski paganski krug ne provodi inicijacije u smislu “regrutiranja vjernika”, nego organizira taj obred prijelaza za one sljedbenike koji na svečan i ceremonijalan način žele obilježiti svoje duhovno rođenje. Inicijat simbolički umire i ponovno se rađa kao nova osoba s novim znanjem i mudrošću. Kako bismo je razlikovali od vještičjih (kovenskih) inicijacija, rabimo i pojam opća paganska inicijacija (common pagan initiation).
NEOPAGANSKI KONCEPT BRAKA I OBITELJI Vjenčanje ili združenje paganski je obred prijelaza kojim se obilježava ulazak u životnu zajednicu (brak) s drugom osobom. Jedan je od najradosnijih trenutaka u životu svake osobe. Korespondira sabatu Beltaneu i sredini proljeća, a u Mjesečevu ciklusu Punom Mjesecu. Za početak, pojasnit ćemo neopaganski koncept braka i obitelji.
Razdruženje paganski je obred prijelaza kojim se obilježava izlazak iz životne zajednice (braka) s drugom osobom. Razlaz dviju osoba koje su nekad bile zaljubljene i jako se voljele, rijetko kad može biti radosno iskustvo. Ma koliko se ljudi voljeli, naprosto nema jamstva da će ta ljubav potrajati do kraja života. Kakvi god razlozi rastanka (razvoda) bili, ostali ljudi naprosto moraju to poštivati. Nitko nema pravo zamjerati paru na njihovoj odluci.
Pagani dobro razumiju magiju i ispreplitanje energija dviju osoba. Znaju koliko opasno može biti ostaviti energiju razdora, gnjeva i gorčine da “visi u zraku”. To je isto kao da nakon magijskog obreda ne spustite krug ili kao da nakon intenzivnog magijskog rada ne uzemljite višak energije. Stoga obred razdruženja ponajprije služi tome da se rasprši negativna energija, da se međusobni odnos dvoje ljudi energetski prekine, okonča i zapečati. Time će se oboje osjećati slobodno da ponovno potraže sreću negdje drugdje, bez ikakvog straha, nelagode ili osjećaja krivnje. Takav postupak donosi veliko emocionalno olakšanje. Osim toga, tako koncipiran energetski razlaz daje mogućnost da se par jednog dana ponovno susretne i zaljubi, možda u ovom, a možda tek u nekom od sljedećih života.
Stari Grci dopuštali su razvod, iako ga je morao odobriti magistrat. Rimljani su dopuštali i mužu i ženi da zatraže razvod, pod sloganom brakovi moraju biti slobodni (matrimonia debent esse libera). Katolička crkva i dan-danas žestoko se protivi razvodima. U njihovu katekizmu stoji: Ženidbeni je vez uspostavljen od samoga Boga, tako da među krštenima sklopljena i izvršena ženidba nikad ne može biti razriješena. Taj vez, koji proizlazi od slobodnoga ljudskog čina supružnika i izvršenja ženidbe, neopoziva je stvarnost iz koje proizlazi savez, zajamčen Božjom vjernošću. Crkva nema vlasti izjašnjavati se suprotno toj odredbi Božje mudrosti (br. 1640.). Pagani nemaju takvih problema jer ne čine “volju Božju” nego svoju vlastitu.
STARJEŠENJE Starješenje (Eldering) je paganski obred prijelaza kojim se obilježava kraj zrele faze života i ulazak u starost te povlačenje iz aktivnog i radnog života. Korespondira sabatu Lammasu i navještenju jeseni, a u Mjesečevu ciklusu zadnjoj četvrti.
Suvremeno društvo opterećeno je lažnim sustavom vrijednosti koji prenaglašava mladost, ljepotu i seksepil. Sasvim nepotrebna erotizacija društva dovela je do toga da se ljudi užasavaju bora na licu, sjede kose i drugih tjelesnih obilježja starosti. Sasvim je razumljiva i prihvatljiva težnja ljudi da što duže budu zdravi, vitalni, lucidni, radno sposobni, aktivni pa čak i mladoliki. No, problem je u tome što se starost doživljava kao “grozna sudbina”, a umirovljenici koji su desetljećima pošteno i odgovorno radili, preko noći postaju “teret” i “smetnja”. To je posljedica brutalnoga kapitalističkog i potrošačkog sustava koji nimalo ne mari za ljudskim dostojanstvom.
Paganske kulture oduvijek su imale posve suprotan stav, a tako je i danas u neopaganskoj zajednici. Starost se smatra predivnom dobi kada se čovjek sa zadovoljstvom može osvrnuti na minuli rad i postignuća, a opet može se radovati desetljećima koja mu tek predstoje. Danas pogotovo to ima smisla kad je životni vijek sve dulji pa nije rijetkost da netko doživi sto i više godina. Stoga ulazak u starost nije “odbrojavanje do smrti” nego vrijeme kada se čovjek konačno može u najvećoj mjeri posvetiti sâm sebi. To je radostan prelazak i treba ga proslaviti s jednakim žarom kao i omladu ili vjenčanje. Tek u dubokoj starosti materijalno tijelo počet će se pripremati za konačni razlaz s duhom. Ali, ni to nije ništa “tragično”. I sama smrt tek je prijelaz u novi život.
Društveni status koji se zadobiva nakon starješenja naziva se starješinstvo (elderhood). Osoba koja pristupa obredu starješenja naziva se starješenik ili starješenica (elder-to-be).
Iako se starješenje u žena često povezuje s menopauzom, potrebno je reći da taj obred nije samo odraz starenja tijela, nego se njime ponajprije obilježava duhovno sazrijevanje. Drugi je specifičan prag umirovljenje, odnosno kraj radnoga vijeka, što pak ovisi o radnom zakonodavstvu pojedine države. Stoga se u neopaganskim zajednicama obično određuje minimalna dob za starješenje (kao što je i u slučaju omlade).
Starješenjem se čovjeku ponajprije odaje priznanje za životno djelo, neovisno o tome kojim se poslom bavio. U svim drevnim kulturama, starost je uvijek bila sinonim za znanje, golemo životno iskustvo i mudrost. Starješine su bili savjetnici kraljeva i ratnika, bili su magičari i vještice, travari, iscjelitelji, učitelji i suci. Posredovali su u sukobima, ukazivali na pogreške i služili kao “moralne vertikale” (u pozitivnom smislu). U duhovnom smislu, bili su “čuvari zakona”, što ne znači da ih se smatralo nepogrešivima (kao što u katolicizmu postoji dogma o nepogrešivosti pape). Međutim, njihova je riječ imala težinu jer se priznavala činjenica da su starješine u životu imali dovoljno vremena da se osvjedoče na koji način djeluju prirodne, duhovne i magijske zakonitosti. Uostalom, svatko se sjeća koliko je mogao naučiti od svojih djedova, baka, pradjedova i prabaka.
ISPRAĆAJ Ispraćaj je paganski obred prijelaza kojim se obilježava čovjekova smrt. Za ljude koji ispraćaju pokojnika, to je najtužniji od svih osam obreda prijelaza. Korespondira jeseni i sabatima Mabonu (kao trenutku umiranja) i Samhainu (kao stanju smrti), a u Mjesečevu ciklusu Tamnom Mjesecu. U neopaganskoj terminologiji postoje brojni pojmovi, poput: crossingover, “prelazak na drugu stranu”, crossing the river , “prelaženje rijeke”, crossing the bridge, “prelaženje preko mosta”,remembrance, “sjećanje (komemoracija)”, in to the shadows, “(odlazak) u sjenu”, Summerland journey, “put u Samerlend” itd.
PAGANSKI KONCEPT SMRTI Iz dosadašnjeg izlaganja potpuno je jasan paganski koncept smrti. Duh ne umire. Umire samo tijelo. Smrt je točka prijelaza iz jednog oblika postojanja u drugi. Život je vječan, a smrt je samo privid. Nakon smrti, materijalno tijelo vraća se Božici Majci, ono se reciklira i ponovno postaje dio tla. Duh se pak uzdiže, zadržava naš identitet, odlazi u predivan Samerlend gdje sva svoja iskustva, ideje i postignuta znanja predaje kozmičkom duhu, tj. Rogatom Bogu, čime i On sâm evoluira. Tamo duh može ostati zauvijek ili neko određeno vrijeme, a potom se po želji (a djelomično i po karmanskim povezanostima) ponovno rađa u materijalnom tijelu, pri čemu osim ljudskog može izabrati i neki drugi oblik postojanja. Dakle, smrt nipošto nije “kazna za grijeh” niti je uzrokovana bilo čijim postupkom. Ona je sastavni dio života pa bi iz šire perspektive i sâm čin umiranja trebao biti radostan trenutak prelaska u sljedeći život. Da se razumijemo, sve su to ipak samo ljudske spekulacije. Paganizam je “religija misterija” pa priznaje da mi zapravo ne znamo što se događa nakon smrti. Kad umremo, znat ćemo. Do izloženoga koncepta ljudi su u prošlosti došli logičkom indukcijom, promatrajući kružne prirodne procese pa su zaključili ovako: ako se godišnja doba neprestano izmjenjuju, ako se izmjenjuju dan i noć, ako se izmjenjuju Mjesečeve faze, tada je sasvim logično da se izmjenjuju i život i smrt.
Prema tome, kada čovjek umre, pagani se ponajprije okupljaju da bi se pozdravili s pokojnikom, da mu zažele sretan put u Samerlend, da mu zažele sretno ponovno rođenje i da mu daju posljednji blagoslov.
TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.