SUVREMENE VJEŠTICE

Većina povijesti europskih vještičarenja završava sa zadnjim javnim suđenjima
za vještičarenje krajem 18. stoljeća.“138
Do 1800. širenje novih intelektualnih ideja i razvoja zakonodavstva, dovelo je do
dekriminalizacije vještičarenja diljem Europe, jedna od čudnih odstupanja je zakašnjelo
ukidanje zakona protiv vještičarenja u Irskoj 1820.
Unatoč smirivanja zabrinutosti obrazovanih ljudi zbog daljnjeg postojanja i
opasnosti vještičarenja, obični puk se i dalje boji vještica i smatra ih ozbiljnom
prijetnjom za svoje živote i egzistenciju, tako da i nakon dekriminalizacije vještičarenja
dolazi do neslužbenih i nezakonitih oblika suđenja i kažnjavanja. Diljem Europe ljudi
iskušavaju vještice i to na razne načine, kao npr. testom vode (plivanja), što se često
koristilo u Nizozemskoj, Ukrajini i Engleskoj tokom prve polovice 19. stoljeća. Vještice
su i fizički teško zlostavljali kako bi ih natjerali da skinu uroke i čari koje su bacile. 139
No nema sumnje da je od početka 20. stoljeća na dalje, strah od vještica postao manji.
Diljem Europe, kako je 19. stoljeće napredovalo, neumoljiva urbanizacija,
mehanizacija, razvoj transporta, otvaranje svjetskim tržištima i drugi širi gospodarski
čimbenici polako, ali sigurno mijenjaju društvena i kulturna iskustva milijuna ljudi.
Jedan aspekt ove promjene bila je smanjena potreba za objašnjenjem nedaća kao
posljedicu vještičarenja. Zbog razvoja kao što su početak pružanja osiguranja u sektoru
poljoprivrede, razvoj medicine (koji sprječava razvoj i širenje zaraznih bolesti), početak
industrijske proizvodnje mlijeka, putra, kruha itd., sve manje i manje vještica kreirano
je tračem i sumnjom, tako da se potreba za njihovo okrivljavanje za razne nedaće
smanjila.
Dok su popularna pučka vjerovanja u vještičarenje slabila tokom druge polovice
19. stoljeća, značajni interes za ritualnu magiju javlja se kod ljudi iz srednjeg sloja
zapadne Europe. Taj interes za ezoteričnu magiju i misticizama najviše se ukorjenjuje u
Engleskoj. Tako se krajem 19. stoljeća u Engleskoj formira Societas Rosicruciana, malagrupa učenih Masona sa velikim interesom za ceremonijalnu magiju, koja je bila sjeme
iz kojeg je izrastao poznatiji Hermetički red Zlatne zore140, a kasnije engleska grana
Ordo Templi Orientis, na čijem je čelu bio i ozloglašeni Aleister Crowley. Članstvo
ovih grupa bilo je vrlo malobrojno, no neki od članova objavljivali su prijevode rijetkih
magijskih tekstova te kreirali obrede i inicijacije koji će kasnije imati jak utjecaj na
stvaranje Wicce141 i modernog vještičarstva. Ova okultna društva s kraja 19. i početkom
20. stoljeća pružila su tekstualne resurse i organizacijsku inspiraciju za Neo-poganske142
pokrete koji su se pojavili nakon Drugog svjetskog rata.
Od kraja Drugog svjetskog rata, a čak i više od 1960-tih, povećao se broj
vještica, pogotovo u Britaniji i Americi. Iako je teško odrediti točan broj, procijenjeno
je da ima više od 200,000 američkih vještica i upola manje u Britaniji.143
Vještice danas možemo široko definirati kao osobe koje prakticiraju magiju i
koje štuju poganske bogove, ili u slučaju sotonista, kršćanskog vraga. Tokom novog
vijeka, slična se definicija vještičarenja mogla upotrijebiti od većine suvremenika, iako
se magija koju su vještice upotrebljavale smatrala uglavnom štetna, a vrag se uvijek
smatrao kao objekt njihovog strahopoštovanja. Doduše, u oba perioda vještice bi mogle
biti definirane kao čarobnjaci koji su odbacili kršćanstvo.
Iako se vještice 20. i 21. stoljeća mogu definirati slično kao one iz 16. i 17.
stoljeća, među njima postoji jako malo sličnosti. Neke moderne vještice, posebno sljedbenici Geralda Gardnera, tvrde da novovjekovne vještice, kao i oni sami,
prakticiraju drevnu religiju plodnosti, Wiccu, a ne vraga kako to tvrde vlasti. Te veze su
uglavnom temeljene na znanstvenim radovima Margaret Murray, i stoga gube
kredibilitet, pošto je njezina teza pobijena od strane njenih kritičara. Ne samo da nema
nekontaminiranih dokaza da su vještice uistinu obožavale poganske bogove, nego nema
čak niti jednog čvrstog dokaza da su se vještice kolektivno okupljale, kao njihovi
moderni potomci. Moderne vještice za razliku od onih starih, organizirane su u kovene
ili čak lokalne i regionalne organizacije. Osim toga postoje još bitnije razlike među
njima. Vještice 16. i 17. stoljeća uvijek su bile prozivane vješticama od strane drugih
ljudi, dok su vještice 20. i 21. stoljeća same sebe prozvale i definirale kao vještice. Na
novovjekovne vještice gledalo se kao na u suštini zla bića, dok suvremene vještice za
sebe kažu da su u suštini dobrotvorne. Čak je i socijalni status između dvije grupe
različit. Novovjekovne vještice dolaze gotovo uvijek iz najnižih slojeva društva, dok
današnje vještice iz Amerike i Europe dolaze iz svih društvenih staleža. Najosnovnija
razlika između te dvije grupe je ta što se suvremene vještice zaista upuštaju u različite
magijske i religiozne aktivnosti, dok novovjekovne, iako su tu i tamo obavljale radnje
bijele, a možda čak i crne magije, nisu zapravo činile većinu djela za koje su ih
optuživali.144
Kada se okrenemo od tehnološki naprednog europskog i američkog društva
prema manje razvijenim ili čak primitivnim kulturama u današnjem svijetu, susrećemo
još jednu verziju vještičarenja koja može biti uspoređena sa vještičarenjem
novovjekovnog perioda. Mnogo je antropoloških istraživanja napravljeno u pogledu
afričkog i američkog starosjedilačkog vještičarenja. Pošto je afričko vještičarstvo u
osnovi aktivnost koju su definirali drugi, koje je temeljeno na ograničenim radnjama,
ono služi kao bolji primjer za usporedbu sa povijesnim europskim vještičarenjem nego
radnje osobno-definiranih ritualnih čarobnjaka i neo-pogana u zapadnoj Europi i
Americi. „Povjesničari koji su proučavali vjerovanja o vješticama i optužbama za
vještičarenje među grupama kao što su Azande145, našli su zapanjujuće sličnosti između uloga kojima su takve optužbe služile u tim društvima i onima kojima su služile u
europskim selima.“146 Također su otkrili da mnoge socijalne strukture koje održavaju
vjerovanje u vještičarenje i koje potiču određene uzorke optužbi u afričkim selima
imaju paralele u novovjekovnim europskim društvima. No i među afričkim i europskim
vještičarstvom postoje razlike, pa se tako afričko vještičarstvo više bavi magijom nego
dijabolizmom. Europsko novovjekovno vještičarstvo je steklo svoj prepoznatljiv značaj
zbog nametanja sofisticirane demonologije na strukturu pučkog vjerovanja o magiji i
maleficiju. Takva demonologija nema ekvivalenta u primitivnim kulturama. Druga
razlika između primitivnog i povijesnog europskog vještičarenja je da je puno
fantastičnih vjerovanja i optužbi povezanih sa sabatom odsutno iz primitivnih kultura,
što ne treba bit čudno, pošto je većina tih vjerovanja ukorijenjena u kršćanskoj
demonologiji. No neke primitivne kulture imaju vjerovanja u vještice slična onim
europskim vezanima za sabat. Među brojnim afričkim plemenima, ponajprije Dinkama
iz Južnog Sudana i Lugbarama iz zapadne Ugande, postoje vjerovanja o dnevnim
vješticama i noćnim vješticama. Noćne vještice se mogu pretvarati u životinje, te se
skupljaju na noćnim sastancima i goste truplima, plešu gole i odlaze duhom u noć i
napadaju ljude, čine štetu na urodima, te uzrokuju neplodnost žena. Važno je reći da
iako Dinke i Lugbare mogu identificirati i poduzeti mjere protiv dnevnih vještica, ne
mogu točno identificirati i procesuirati noćne vještice. Čak i kad se imenuju dnevne
vještice, nikada im se ne pokušava pripisati aktivnost noćnih vještica. Drugim riječima,
noćne vještice postoje samo u imaginaciji ovih ljudi. Nemogućnost ovih afričkih kultura
da identificira i procesuira noćne vještice, dovodi nas do možda najbitnije razlike
između europskog vještičarstva i vještičarstva suvremenih primitivnih kultura.
„Europsko društvo je, za razliku od primitivnih afričkih društava, razvilo sisteme
kaznenih postupaka koji su bili u stanju otkriti i procesuirati velik broj pojedinaca za zločin misli ili za aktivnosti koje se nikada nisu dogodile.“147 Afrička društva su razvila
metode za borbu protiv vještičarenja, a u 20. stoljeću čak i započela velike progone
vještica, no zanimljivo je kako su to učinili uglavnom148 bez službene potpore vlasti.
Nikada nisu uspjeli u podizanju pravne mašinerije sposobne da održe sistematičan,
smrtni i efikasan progon kakav se dogodio u novovjekovnoj Europi.149
Čak i u najnovije vrijeme možemo naći primjere progona vještica u društvima
gdje su vjerovanja u magiju predominantna. Najčešći izvještaji o progonu ljudi za koje
se sumnja da su vještice dolaze iz Subsaharske Afrike, iz seoskog dijela sjeverne Indije i
Papue Nove Gvineje.150 U Subsaharskoj Africi strah od vještica pokrene periodične
progone vještica, u kojima specijalisti za pronalazak vještica identificiraju osumnjičene,
a rulja ih ubije. Države naročito pogođene ovim fenomenom uključuju Kamerun, DR
Kongo, Gambiju, Ganu, Keniju, Sijera Leone, Tanzaniju i Zambiju.151
 U Africi su u
zadnje vrijeme za vještičarenje često optužena djeca, prema kojoj se zbog toga povećalo
nasilje, a mnoga od njih završila su na ulici unakažena, a neka čak i ubijena.152 U
ruralnim dijelovima Indije153 napadi na žene osumnjičene da su vještice su vrlo rašireni.
Između 150 i 200 žena bude ubijeno svake godine nakon optužbi da su vještice, a još
stotine ih bude mučeno. Pretpostavlja se da je između 1995. i 2009. ubijeno oko 2,500
žena. Iako su neke države donijele zakone protiv osoba koje bi optuživale druge za
vještičarenje, to nije puno pomoglo. Osveta i imovina česti su razlozi optužbi. Isti razlozi za progon su i u Papui Novoj Gvineji, gdje je ove godine (2013.) ubijeno
nekoliko žena pod optužbom da su vještice.154
U nekim državama postoje i zakoni protiv prakticiranja čarobnjaštva, no jedina
zemlja u kojoj je vještičarenje ostalo kažnjivo smrću (i provodi se) je Saudijska Arabija,
u kojoj je osnovana i posebna jedinica protiv vještičarenja, a 2011. je procesuirano čak
586 slučajeva vezanih za vještičarenje, od čega su većinom bili strani radnici iz Afrike i
Indonezije.155
„U državi gdje je javno štovanje bilo koje druge vjere osim islama strogo
zabranjeno, strani radnici koji donose nepoznate tradicionalne vjerske ili narodne
običaje iz Šri Lanke, Indonezije, Afrike ili od negdje drugdje, mogu biti posebno ranjive
i lake mete.“156 Ukoliko ih vide kako prakticiraju svoju vjeru ili vide neke predmete,
odmah zaključe kako se radi o nekoj vradžbini ili vještičarstvu.
Iako je u Saudijskoj Arabiji u potpunosti zabranjeno bilo kakvo čarobnjaštvo, u
nekim zemljama se može slobodno prakticirati. Pa se tako recimo u Meksiku na tržnici
Sonori ili na Vještičjoj tržnici u La Pazu, u Boliviji157, mogu kupiti razne ljekovite
trave, amajlije, napitci napravljeni od ljekovitih trava i životinjskih dijelova, ali i kupiti
usluge, kao što su na primjer bacanje i skidanja uroka.
Ukoliko želimo povući paralele između nekadašnjeg legalnog progona vještica i
sličnih formi progona danas, moramo uzeti u obzir načine na koje su moderne vlasti
podvrgnule procesu legalne torture političke disidente i društvene nekonformiste. Žrtve
tih kampanja više nisu vještice (barem ih tako više ne nazivaju), no pravne procedure koje su se nekoć koristile protiv vještica su oživljene. U progonu tih modernih
„vještica“ vlasti su narušile mnoge civilne slobode, te iskoristile razne pravne načine da
uznemiravaju, proganjaju, osuđuju, te kažnjavaju grupu ljudi koja je postala pojmom
općeg straha. Pravosudne metode koje najviše podsjećaju na one korištene tokom
europskog progona vještica su one protiv političkih i vojnih zarobljenika, a
upotrebljavane su od brojnih vlada diljem svijeta. U mnogim zemljama te metode
uključuju korištenje torture kako bi zadobili priznanja i imena sudionika.
„Iako je europski progon vještica završen prije više od 200 godina, njegove
određene značajke se pojavljuju s vremena na vrijeme.
TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928