Izida i Oziris

"Umjetnost je nešto što zahtjeva prisutnost. Nešto što zove na hodočašće.
Duhovno prikazivanje ljudske duše tek ostaje da bude skicirano. To je svrha umjetnosti." ~ Arthur C. Danto

Hramski kompleks u Jeruzalemu

U nedjelju kasnog listopada posjetio sam grad Jeruzalem s namjerom da se popnem na brdo hrama. Nakon višesatnog istraživanja kojim se od sedam jeruzalemskih vrata ulazi u hram, prepoznao me jedan od palestinskih dječaka izbezumljenog lica. Uzeo me  za ruku i odveo labirintom ulica kroz židovsku četvrt do terase što gleda na Zid plača te rekao u kojim satima turiste puštaju na brdo. Prošlo je podne kad sam stajao pored Hrama na stijeni, pored kuće u kojoj se nalazi kamen na kojeg je Abraham položio Izaka i s kojeg je Muhamed uznesen na nebo. Hodajući po platou, osjećao sam se kao da lebdim onkraj vremena i prostora. Razmišljao sam što je to što čini Jeruzalem i njegovu moć. Moć čine tri simbola kamena. Prvi kamen nalazi se u crkvi Kristova groba.  To je kamen što je prekrivao Kristovo tijelo. Do njega se dolazi pognut, u prostoriji se može kleknuti, kratko pomoliti i poljubiti grob. Sveti islamski kamen nalazi se u Hramu na stijeni. Na njemu se nalazi otisak ruke anđela Gabrijela i otisak stopala Proroka Muhameda. Treći simbol čine stijene što se nalaze u Zidu plača, jedinom stvarnom ostatku Salamonovog hrama. Vrativši se kasno navečer u crkvu Svetog groba, gledao sam kuću u kojoj se nalazi grob. Podsjećala me na špilju, onu kojom počinje priča o Kristovom rođenju. Svi znamo da su Mesiju posjetila tri mudraca koja su ga prvi prepoznali te mu donijeli darove: tamjan, zlato i smirnu. Put do Mesije pokazala im je zvijezda repatica koja se na svim umjetničkim djelima kroz povijest pokazuje kao petokraka, a ne kao šestoraka Davidova zvijezda. Dvojica mudraca se prikazuju stojeći, a najstariji među njima kleči. Jedan mudrac je tamnije puti. 

Tri mudraca, Bartolomé Esteban Murillo

Priča o mudracima nije jedina zagonetka u Bibliji. O Isusovoj mladosti ništa ne piše u knjigama. Također je nepoznato zašto je Sveta obitelj otišla u Egipat i koliko je tamo ostala. Ako sedobro prouče Isusovi govori, možemo primijetiti da su njegova učenja potpuno različita od židovske religije tog doba. Već po svojoj prvoj premisi koja govori da je spasenje dostupno svima, a ne samo Izabranom narodu, Krist potpuno dokida sva učenja Starog zavjeta. Biblija kakvu danas poznajemo rezultat je cenzura i ukalupljivanja u svijet dogmi. Tko je u stvari bio Krist i tko su bili mudraci? Jedna od hipoteza kaže nam da su mudraci članovi Velikog bijelog bratstva - istog onog za kojim su tragali Aleksandar Veliki, Giordano Bruno, Blavatska i dr. Bratstvo čuva znanje čovječanstva, a sastoji se od iniciranih koji kroz povijest usmjeravaju tokove ljudske evolucije. Nakon dužeg proučavanja, mnogi su došli do zaključka da se sjedište bratstva nalazilo u Urfu ili Edessi, gradu drevnog komagenskog kraljevstva smještenog uz Eufrat. Ova teza se potkrepljuje astrološkim i povijesnim analizama. Rukopis Corpus Hermeticus Hermesa Trismegistosa, inkarnacije egipatskog boga Totha, došao je do Europe preko grada Harana u komagenskom kraljevstvu. Na dvor Cosima Medicija u Firenci donijeli su ga iz Harana i preko Carigrada azijski Grci. Hermetica je jedan od najvažnijih tekstova za razvoj ezoteričke filozofije u Europi. Iz hermetičkih učenja nastao je i gotički stil gradnje. Znanje o gradnji gotičkih katedrala po nekim su tumačenjima donijeli Templari u Europu, a za pretpostaviti je da je izišlo iz znanja Velikog bijelog bratstva. Katedrale nam s obzirom na njihovu posvećenost određenom svecu, govore o konstelaciji planeta vezanih za taj isti dan. U potpunijoj astrološkoj analizi katedrala, nađeni su dokazi o pravom rođendanu Krista, 29. srpnja u znaku lava povezanog sa zvijezdom Sirius. Taj isti dan je u starom Egiptu bio početak njihove godine. Zvijezda Sirius je za Egipćane imala posvećeno značenje i bila je povezana s ciklusom podizanja i spuštanja vode u rijeci Nil. Astrološki proračuni dokazali su da je većina gotičkih katedrala što su nastale pod templarskim utjecajem posvećena stvarnom Kristovom rođendanu. Shodno tom rođendanu, Krist predstavlja inkarnaciju Horusa na Zemlji baš kao što su to bili faraoni. Ako priču promotrimo iz početka, naći ćemo puno analogija. Priča o Izidi i Ozirisu jedan je od temelja ne samo egipatskog mističnog učenja, nego i većine inicijacija tajnih bratstava kroz povijest. O priči govori i istoimeno Plutarhovo djelo pod nazivom „O Izidi i Ozirisu“. Bog zmija Set bio je ljubomoran na svog brata Ozirisa koji je vladao Zemljom zajedno sa svojom ženom Izidom. Dugo je smišljao način kako da ga ubije i zauzme njegovo mjesto. Pozvao ga je da mu pokaže poseban kovčeg te ga zamolio da uđe u njega. Kad je Oziris ušao, Set je zatvorio kovčeg te ga samim tim pretvorio u Ozirisov sarkofag. Nakon nekog vremena Oziris je u kovčegu umro. Set je uzeo njegovo beživotno tijelo i bacio ga u Nil. Izida je tragala za Ozirisom da bi ga napokon pronašla u Nilu okruženog lopočima. Cvijet lopoča predstavlja simbol faraona i savršeno biće u svijetu biljaka. Lopoč je jedina biljka koja živi u sva četiri elementa, korijen mu je u zemlji, stabljika u vodi, listovi u zraku a cvijet stremi prema vatri. Izida je izvadila tijelo iz rijeke da bi ga pokušala oživiti. Međutim, zmija Set je na prevaru uzela tijelo, raskomadala ga i pobacala po cijelom svijetu. Izida je tragala za svim dijelovima tijela te ih sve i pronašla osim falusa. Od stabla topole oblikovala je novi falus koji je postavila na Ozirisovo tijelo. Magijskom vještinom pretvorila je drveni ud u stvarni, oživjela Ozirisovo fizičko tijelo i prizvala dušu iz zagrobnog svijeta. Tada je s Ozirisom vodila ljubav i začela dijete. Nakon oplodnje Izide, Oziris se vratio u podzemni svijet, kraljevstvo boga Anubisa. Izida je rodila sina i dala mu ime Horus.

Ads by Safer-SurfAd Options

S lijeva na desno: Horus, Oziris i Izida

Simbol Horusa je ptica sokol, biće koje u ptičjem kraljevstvu nasljeđuje i oponaša savršenost sunca. Izidin sin Horus pobijedio je svog strica Seta i tako opet uveo zemlju u kraljevstvo pravde. Ako analiziramo ovu priču, nalazimo tri ključna elementa. Prvi je smrt Ozirisa u kovčegu. Smrt nije nastupila zbog nedostatka zraka ili hrane. Smrt nastupa zbog nedostatka svijetla i dolaska tmine. Svi su egipatski faraoni bili polagani u kovčege upravo zbog rituala prolaska duše kroz astralnu razinu. Balzamirano tijelo u sarkofagu predstavlja alkemijsku ljušturu ne za uskrsnuće tog istog tijela, već za utjelovljenje, inkarnaciju prosvijetljene duše u drugom tijelu. Drugi je ključ Ozirisovo uskrsnuće putem tajnog magijskog zahvata. Izida najprije oživljava najvažniji solarni simbol muškarca, sam ud, da bi nakon toga oživjela čitavo tijelo magijom. Ud je i simbol aktivne sile, kao što je Izida simbol pasivne. Pokretačka je sila ta koja jedina može oploditi jaje tame i stvoriti univerzum kroz dimenziju prostor-vrijeme. Neosporno da su svi kasniji primjeri iz povijesti religija i ezoterijske povijesti nastali po ovom uzoru. Baš kao što Krist uskrsava iz groba, tako se alkemijskim putem oživljava Homonucleus i stvara Golem. U legendi o graditelju Salomonovog hrama Hiramu Abifu, njegovi ga učenici oživljavaju tajnim zahvatom i riječju. Naime, prema istoimenoj su legendi graditelja hrama Hirama Abifa ubila trojica zavidnih učenika zato jer im nije htio odati tajnu majstorsku riječ. Pronašavši Hiramovo tijelo, vjerni ga njegovi pomoćnici nisu nikako mogli oživjeti. Majstor je oživljen tek kad mu je šapnuta tajna riječ. Ova je legenda osnova svih inicijacija tajnih društava kroz povijest od Hermetičara do Bratstva Ruže i Križa. Zahvat kojim Izida oživljava Ozirisa i utjelovljuje mu duh čin je i umjetničke kreacije. Umjetničko djelo barata transformacijom nežive u živu materiju i promjenom ljudskih emocija. Shodno tome svi umjetnici nasljeđuju Izidinu tajnu nauku. Treći je ključ začeće sina Horusa uz pomoć oživljenog drvenog uda i uskrslog tijela. Ozirisovo tijelo postaje oruđe kojim će se prizvati duša Horusa u svoje utjelovljenje. Sam ljubavni čin između njega i Izide nije stvarni zato jer se Oziris samo privremeno vraća iz podzemnog svijeta. Da bi se nadvladala sila tame, potrebna je i treća sila, ona neutralna koju će simbolizirati dijete Horus. On je rođen bezgrešnim začećem baš kao i Krist. U knjigama se Novog zavjeta kaže da je na Djevicu Mariju sišao Duh Sveti i ona je začela sina po imenu Isus. Duh Sveti predstavlja drugi dio svetog trojstva. Kazano ezoterijskim riječima, on je kanal putem kojeg će se Bog utjeloviti na zemlji u obliku svog sina. Upravo onako kako se Oziris ponovo utjelovljuje putem svog sina Horusa. Kršćanstvo zapravo nikad nije htjelo priznati da Bog na neki način oplođuje Djevicu Mariju uzimajući obličje golubice, Duha Svetoga. Umjesto toga postavlja dogmu o trojedinoj božanskoj prirodi. Tako se izbjegava paralelizam sa pričom o Izidi, ali i sa grčkom religijom gdje Zeus da bi spavao sa zemaljskim kćerima uzima različita obličja. Kod kršćanstva ova je dogma postavljena i zbog metafizičke prirode samog seksualnog čina kao ujedinjenja dvaju bića u nebeskog hermafrodita. Božansko je tijelo sastavljeno od drugačije materije nego ono ljudsko i samim tim oni i ne mogu općiti načinima ljudskim. Svako je oplođenje koje izvršava Bog bezgrešno jer se organsko s anorganskim ne može spajati niti interferirati. Na istu se dogmu nadovezuje ona o uskrsnuću tijela na sudnji dan. Ove su dvije dogme kroz povijest imale isključivo represivan karakter. Kršćanstvo je s jedne strane uvjeravalo ljude da će im jednog dana fizičko tijelo biti uskrslo, a sa druge im govorilo o ovom svijetu kao dolini suza koju treba pretrpjeti da bi se dobila nagrada u vidu raja i vječnog života od kraja vremena. Obećavši raj i ponovno tijelo, kršćanstvo je uvjeravalo ljude da u fizičkom svijetu pate i žive u odricanju da bi na taj način stvorili kult obožavanja tog istog tijela jer tek kada obožavaš svoje fizičko tijelo možeš i moraš  vjerovati u njegovo uskrsnuće. Obožavanje tijela uvelo je tako put ka hedonizmu i svim drugim tjelesnim perverzijama, za koje se stalno nalazi opravdanje u grijehu kojeg će se trebati iskupiti. Kršćanstvo tako funkcionira po vječnom principu konverzije svoje pastve od nevjernih u vjerne, od bludnih u svete i od grešnih u pravedne. Kažnjavanje i samokažnjavanje time je potpuno legitimirano kao žrtva potrebna za vjeru i Isusa Krista.  Zbog ovih je razloga rimski car Julijan Imperator u svom znamenitom djelu Protiv Galilejaca kršćanstvo nazvao „religijom živih mrtvaca“. Zašto je uvedena ova dogma lako je zaključiti, isključivo zbog pretvaranja religije ljubavi u religiju moći. Moć se kao takva ostvaruje kroz dvije ključne forme, kroz strah i kroz želju. Ove se dvije forme stalno izmjenjuju tako da su uloge inkvizitora i proganjanog heretika gotovo iste. Nasuprot tome stoji istina o djetetu koje je rođeno začećem od boga te donosi vladavinu svjetla. Simbol dolaska Krista u Bogojavljenju je iris, cvijet srodan s lopočem - cvijetom faraona. Kad mudraci prepoznaju Krista, iznad njega sja petokraka zvijezda, simbol čovjeka. Kao utjelovljeni Horus Krist je kroz darove smirne, zlata i tamjana u stvarnosti dobio darove; svećeničke moći Merkura, kraljevske vlasti Jupitera, i moći očuvanja života Saturna. U trenutku pribijanja na križ, Krist se odriče svih moći utjelovljenog Horusa izjednačujući ih sa zemaljskim moćima. Na taj način negiranja samog sebe i vlastite objave, postaje prosvijetljeni čovjek. Budhine su riječi da je zadnja prepreka prije Nirvane prestanak samog nastojanja za postignuće stanja Nirvane i oslobođenja od kruga rađanja i umiranja. Krajnja točka puta jest proglašenje puta nepostojećim. Tek tada se može spoznati značenje puta. Možda su Krist i Budha bili na istovjetnom putu kao članovi drevnog Velikog bijelog bratstva. Analogiju sličnu njihovom poslanju, o tri sile koje nadvladavaju tamu nalazimo na kraju Tolkinovog romana "Gospodar prstenova". Kada Frodo treba baciti prsten u bezdan i njega obuzima nesavladiva moć. Tada se opet pojavljuje Golum koji grčevito želi oduzeti prsten Frodu, te u njihovoj borbi prsten upada u vatru bezdana. Da se nije pojavio Golum, nikad Frodo ne bi uspio uništiti prsten jer je već bio potpuno obuzet njegovom moći. Prsten pada u vatru bezdana, ne voljom dobrote Froda, ne voljom vjernosti Sama ili zla Goluma, već nitima sudbine koja čini ravnotežu svjetla i tame.

O tome sam razmišljao dok sam od crkve Svetog groba hodao prema jednima od vrata Jeruzalema. Hasidski su Židovi užurbano hodali prema Zidu plača pripremajući se za večernju molitvu. Uvojci što su im padali uz uho, bijahu izduženi poput Lamekovih simboličkih stupova Jakina i Boaza. Kapa im na tjemenu štiti um od božje zrake. Kapa je kružna, a tjeme usmjereno prema Suncu. Svojim tijelom oponašaju hram, kuću u kojoj živi Bog i Sunce kao njegovo vidljivo tijelo. Prošavši Davidovu kulu, napustio sam Jeruzalem. Nad grad se spuštao sumrak. Noć je početak dana.

 TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928