IMBOLC – Od sumraka 31. januara do 2. februara
Imbolc ili povratak svjetlosti jeste praznik vatre koji je dolaskom kršćanstva pretvoren u Svijećnicu koja se slavi 2.2. Bilo je to vrijeme kada se keltska trojna boginja Brigid prvi put pojavila kao djevojka i vodila ljubav sa mladim bogom svjetlosti rođenim na kratkodnevnicu. Ovaj festival je bio poznat i kao Oimelc (praznik prvog ovčijeg mlijeka poslije zime) ili Brigantia. Na vrhovima brda paljene su svete vatre da bi se dočekale i podstakle narastajuća svjetlost i toplina.
Nevjestino veče 31.1. od snopa žita se pravio nevjestin krevet. Ponekad je to bilo žito koje je sačuvano od posljednjeg pšeničnog snopa prve žetve na Lamas (krajem jula) i ono je ukrašavano trakama ili ranim proljetnim cvijećem da bi predstavljalo majku zemlju. Nevjestin krevet je pravljen pored vatre, a ukućani bi pri tome pjevali: “dođi nevjesto, krevet ti je spreman.” Tada bi djevojka obučena kao nevjesta ostavila pred vratima krave i čabricu i donijela mir, plodnost i izobilje, zbog čega su je i zvali nevjesta, jer dolazi da živi sa ukućanima i donosi miraz.
Domaćica bi posipala med i mlijeko preko nevjestinog kreveta. Pošto bi se sakupili svi muški članovi familije da plate, bilo poljupcem, buketom cvijeća ili novcem, ulaz u krug svjetlosti vatre. Oni su trazili da im se pomogne u onome od cčga su živjeli – u zanatu ili obradi zemlje, pa bi poželjeli želju na nevjestinom krevetu.
Brigidini križevi bi se pleli od vlati pšenice i kačili po kući radi zaštite od zlih sila, što je običaj koji se zadržao i u kršćanstvu i u kultu Svete Nevjeste koja je obilježavana početkom februara.
Imbolc je vrijeme kada treba bacati magiju kojom se zaziva nova ljubav, plodnost i svaki poduhvat koji počinje od nečega malog, i to najčešće tako što se zapali krug svijeća u čiju se sredinu stavi posuda svježeg mlijeka.
Biljke i tamjan koji se najčešće vezuju za Imbolc jesu angelica, bosiljak, benzoj, žuta trava, vrijes ili mirta. Svijeće obojene u bijelo, krem, ružičasto ili neku drugu bljedu, vezuju se za nevinost i nježnost, osobine po kojima je ovaj period najpoznatiji.
Imbolc ili povratak svjetlosti jeste praznik vatre koji je dolaskom kršćanstva pretvoren u Svijećnicu koja se slavi 2.2. Bilo je to vrijeme kada se keltska trojna boginja Brigid prvi put pojavila kao djevojka i vodila ljubav sa mladim bogom svjetlosti rođenim na kratkodnevnicu. Ovaj festival je bio poznat i kao Oimelc (praznik prvog ovčijeg mlijeka poslije zime) ili Brigantia. Na vrhovima brda paljene su svete vatre da bi se dočekale i podstakle narastajuća svjetlost i toplina.
Nevjestino veče 31.1. od snopa žita se pravio nevjestin krevet. Ponekad je to bilo žito koje je sačuvano od posljednjeg pšeničnog snopa prve žetve na Lamas (krajem jula) i ono je ukrašavano trakama ili ranim proljetnim cvijećem da bi predstavljalo majku zemlju. Nevjestin krevet je pravljen pored vatre, a ukućani bi pri tome pjevali: “dođi nevjesto, krevet ti je spreman.” Tada bi djevojka obučena kao nevjesta ostavila pred vratima krave i čabricu i donijela mir, plodnost i izobilje, zbog čega su je i zvali nevjesta, jer dolazi da živi sa ukućanima i donosi miraz.
Domaćica bi posipala med i mlijeko preko nevjestinog kreveta. Pošto bi se sakupili svi muški članovi familije da plate, bilo poljupcem, buketom cvijeća ili novcem, ulaz u krug svjetlosti vatre. Oni su trazili da im se pomogne u onome od cčga su živjeli – u zanatu ili obradi zemlje, pa bi poželjeli želju na nevjestinom krevetu.
Brigidini križevi bi se pleli od vlati pšenice i kačili po kući radi zaštite od zlih sila, što je običaj koji se zadržao i u kršćanstvu i u kultu Svete Nevjeste koja je obilježavana početkom februara.
Imbolc je vrijeme kada treba bacati magiju kojom se zaziva nova ljubav, plodnost i svaki poduhvat koji počinje od nečega malog, i to najčešće tako što se zapali krug svijeća u čiju se sredinu stavi posuda svježeg mlijeka.
Biljke i tamjan koji se najčešće vezuju za Imbolc jesu angelica, bosiljak, benzoj, žuta trava, vrijes ili mirta. Svijeće obojene u bijelo, krem, ružičasto ili neku drugu bljedu, vezuju se za nevinost i nježnost, osobine po kojima je ovaj period najpoznatiji.
OSTARE – slavi se tri dana, od sumraka negdje oko 21. marta, u zavisnosti od kalendara
Proljetna ravnodnevnica obilježava prijelaznu tačku između mračnog i svijetlog doba godine. Na proljetnu ravnodnevnicu sunce se rađa na krajnjem istoku i zalazi na krajnjem zapadu u roku od tačno 12 sati, koliko ravnodnevnica traje.
Tada su se prema običaju bojila prva proljetna jaja koja su ostavljana na svetilištima anglosaksonske boginje Eostre ili nordijske boginje Ostare kojoj je zec bio sveta zivotinja (otud i porijeklo uskršnjeg zeca). Pošto je prethodio velikim poljoprivrednim radovima, festival Eostre, po kojem je Uskrs dobio ime, Eostre je bio vrijeme kada su se po odlasku zime kokoške počinjale da legu jaja.
To je po keltskoj tradiciji i vrijeme kada je bog svjetlosti nadvladao svog brata blizanca, boga tame, čime je najavljivan dolazak dužih dana,a kraćih noći.
U tom periodu je boginja Brigid, a po nekim vjerovanjima boginja Majka, začela dijete koje će se roditi na zimsku kratkodnevnicu. Ovo je u direktnoj vezi sa Blagovjestima svete bogorodice, kojoj je anđeo Gabrijel rekao da će dobiti dijete.
Na proljetnu ravnodnevnicu paljene su vatre na kojima je spaljivana lutka pravljena od snopova žita posvećenog predhodne žetve. Po dolasku kršćanstva ta lutka predstavlja Judu koji gori na uskršnjem plamenu. Pepeo je posipan po poljima da bi bila plodna. Čovjek koji se, prema jednom od vjerovanja, probudi u osvit uskršnje nedjelje, vidjeće kako sunce treperi na vodi i anđele kako se igraju.
Proljetna ravnodnevnica je vrlo moćan period za rituale kojima se obilježava povratak radosti, veselja i prije svega novih početaka, bez obzira da li je riječ o karijeri, novoj životnoj fazi ili iznenadnoj odluci da se pođe novim putem.
Uz cvijeće i biljke koje se vezuju za proljetnu ravnodnevnicu spadaju žuta trava, buhač, petolist, šafran, narcis, orlovi nokti, jagorčevina, žalfija, majčina dušica i ljubičica. Žutim i zelenim svijećama predstavljaju se optimizam i usredsređenost, po kojim je ovaj period najviše poznat.
Proljetna ravnodnevnica obilježava prijelaznu tačku između mračnog i svijetlog doba godine. Na proljetnu ravnodnevnicu sunce se rađa na krajnjem istoku i zalazi na krajnjem zapadu u roku od tačno 12 sati, koliko ravnodnevnica traje.
Tada su se prema običaju bojila prva proljetna jaja koja su ostavljana na svetilištima anglosaksonske boginje Eostre ili nordijske boginje Ostare kojoj je zec bio sveta zivotinja (otud i porijeklo uskršnjeg zeca). Pošto je prethodio velikim poljoprivrednim radovima, festival Eostre, po kojem je Uskrs dobio ime, Eostre je bio vrijeme kada su se po odlasku zime kokoške počinjale da legu jaja.
To je po keltskoj tradiciji i vrijeme kada je bog svjetlosti nadvladao svog brata blizanca, boga tame, čime je najavljivan dolazak dužih dana,a kraćih noći.
U tom periodu je boginja Brigid, a po nekim vjerovanjima boginja Majka, začela dijete koje će se roditi na zimsku kratkodnevnicu. Ovo je u direktnoj vezi sa Blagovjestima svete bogorodice, kojoj je anđeo Gabrijel rekao da će dobiti dijete.
Na proljetnu ravnodnevnicu paljene su vatre na kojima je spaljivana lutka pravljena od snopova žita posvećenog predhodne žetve. Po dolasku kršćanstva ta lutka predstavlja Judu koji gori na uskršnjem plamenu. Pepeo je posipan po poljima da bi bila plodna. Čovjek koji se, prema jednom od vjerovanja, probudi u osvit uskršnje nedjelje, vidjeće kako sunce treperi na vodi i anđele kako se igraju.
Proljetna ravnodnevnica je vrlo moćan period za rituale kojima se obilježava povratak radosti, veselja i prije svega novih početaka, bez obzira da li je riječ o karijeri, novoj životnoj fazi ili iznenadnoj odluci da se pođe novim putem.
Uz cvijeće i biljke koje se vezuju za proljetnu ravnodnevnicu spadaju žuta trava, buhač, petolist, šafran, narcis, orlovi nokti, jagorčevina, žalfija, majčina dušica i ljubičica. Žutim i zelenim svijećama predstavljaju se optimizam i usredsređenost, po kojim je ovaj period najviše poznat.
BELTAN – od sumraka 30. aprila do sumraka 2. maja
Beltan, ili Beltain, dobio je ime po keltskoj rijeci Bealtaine što znači blistav plamen, vatra Bela, Belija ili Belinusa, keltskog boga svjetlosti. Za vještice je ovo drugi najvažniji praznik u godine, a za Kelte drugi najveći praznik vatre!
Poznat i kao Majsko veče, Majski dan ili Valpurgijska noć, Beltan pada prvog dana maja.Njime se obilježava dolazak drevnog ljeta i bujanje života. Boginja majka se tada predstavlja kao majska kraljica ili Flora, boginja cvijeća, koju su Rimljani slavili početkom maja, što je ujedno i posljednji put da se boginja majka javlja kao djevojka. Ona se udaje za Džeka O’Grina, koji se vezuje za rogatog boga. U veoma davna vremena postojao je običaj da ako je prethodna godina bila neplodna, da se vatri žrtvuje mlad i nevin muškarac, ali je do vremena druida umjesto čovjeka spaljivana ogromna lutka od slame u koju su najverovatnije stavljale neke životinje. U vrijeme ranog kršćanstva postojao je običaj da se iz torbe izvlače komadi kolača, pa onaj ko izvuče komad na kome je bio utisnut križ, treba da oponaša ritual prinošenja muške žrtve.
Zalazak sunca u veče uoči prvog maja bio je znak druidima da na vrhu najbližeg brda pale velike Belove vatre od devet različitih vrsta drveta, uz pomoć hrastovog postolja I hrastovog štapa. Do srednjeg vijeka vatre Beltana paljene su u svakom selu jer se vjerovalo da liječe i donose plodnost, a u zabačenim krajevima poznatim po keltskom nasljeđu, ove vatre se pale još i danas.
Mladi parovi su ponekad skidali odjeću i preskakali po dvije Belatnove vatre, trčali između njih ili su oko vatre plesali u smjeru kazaljke na satu. Postojao je i običaj da se stoka poslije završetka duge zime pušta da izađe iz štala i prođe između ovih vatri da bi se oćistila od bolesti i da bi u narednim mjesecima bila plodna i davala puno mlijeka.
Majski stub, koji simbolizuje drevno drvo na kojem počiva svijet i falus nebeskog oca, bio je u centru svih plesova plodnosti čije se porijeklo izgubilo. Oko stuba su se plele crvene, plave, zelene, žute i bijele trake kojima se predstavljalo jedinstvo zemlje i neba, ljeta i zime, vode i vatre.
Glavno obilježje ovog praznika bio je jedan običaj koji seže do prvih zemljoradničkih zajednica i postoji u različitim formama. Mladi parovi su odlazili u šume i polja da bi vodili ljubav i u povratku su donosili prvi cvijet gloga kojim su ukrašavali kuće i štale. Maj je prema jednoj tradiciji jedino doba godine kada glog smije da se unese u kuću.
Beltane je stoga vrlo moćna svetkovina kada je riječ o magiji plodnosti svih vrsta, bilo da je riječ o prinovama, poslovnom uspjehu ili finansijskim uspjesima, poboljšanju zdravlja ili jačanju lične energije koja buja uporedo sa dolaskom ljeta, svjetlosti i toplote.
Tamjan i biljke koje se vezuju za Beltan jesu badem, angelica, jasen, jagorčevina, tamjan, glog, jorgovan, neven i ruže za ljubav. Svijeće koje se pale na Beltan su crvene i srebrne i označavaju strast i skrivene želje.
Beltan, ili Beltain, dobio je ime po keltskoj rijeci Bealtaine što znači blistav plamen, vatra Bela, Belija ili Belinusa, keltskog boga svjetlosti. Za vještice je ovo drugi najvažniji praznik u godine, a za Kelte drugi najveći praznik vatre!
Poznat i kao Majsko veče, Majski dan ili Valpurgijska noć, Beltan pada prvog dana maja.Njime se obilježava dolazak drevnog ljeta i bujanje života. Boginja majka se tada predstavlja kao majska kraljica ili Flora, boginja cvijeća, koju su Rimljani slavili početkom maja, što je ujedno i posljednji put da se boginja majka javlja kao djevojka. Ona se udaje za Džeka O’Grina, koji se vezuje za rogatog boga. U veoma davna vremena postojao je običaj da ako je prethodna godina bila neplodna, da se vatri žrtvuje mlad i nevin muškarac, ali je do vremena druida umjesto čovjeka spaljivana ogromna lutka od slame u koju su najverovatnije stavljale neke životinje. U vrijeme ranog kršćanstva postojao je običaj da se iz torbe izvlače komadi kolača, pa onaj ko izvuče komad na kome je bio utisnut križ, treba da oponaša ritual prinošenja muške žrtve.
Zalazak sunca u veče uoči prvog maja bio je znak druidima da na vrhu najbližeg brda pale velike Belove vatre od devet različitih vrsta drveta, uz pomoć hrastovog postolja I hrastovog štapa. Do srednjeg vijeka vatre Beltana paljene su u svakom selu jer se vjerovalo da liječe i donose plodnost, a u zabačenim krajevima poznatim po keltskom nasljeđu, ove vatre se pale još i danas.
Mladi parovi su ponekad skidali odjeću i preskakali po dvije Belatnove vatre, trčali između njih ili su oko vatre plesali u smjeru kazaljke na satu. Postojao je i običaj da se stoka poslije završetka duge zime pušta da izađe iz štala i prođe između ovih vatri da bi se oćistila od bolesti i da bi u narednim mjesecima bila plodna i davala puno mlijeka.
Majski stub, koji simbolizuje drevno drvo na kojem počiva svijet i falus nebeskog oca, bio je u centru svih plesova plodnosti čije se porijeklo izgubilo. Oko stuba su se plele crvene, plave, zelene, žute i bijele trake kojima se predstavljalo jedinstvo zemlje i neba, ljeta i zime, vode i vatre.
Glavno obilježje ovog praznika bio je jedan običaj koji seže do prvih zemljoradničkih zajednica i postoji u različitim formama. Mladi parovi su odlazili u šume i polja da bi vodili ljubav i u povratku su donosili prvi cvijet gloga kojim su ukrašavali kuće i štale. Maj je prema jednoj tradiciji jedino doba godine kada glog smije da se unese u kuću.
Beltane je stoga vrlo moćna svetkovina kada je riječ o magiji plodnosti svih vrsta, bilo da je riječ o prinovama, poslovnom uspjehu ili finansijskim uspjesima, poboljšanju zdravlja ili jačanju lične energije koja buja uporedo sa dolaskom ljeta, svjetlosti i toplote.
Tamjan i biljke koje se vezuju za Beltan jesu badem, angelica, jasen, jagorčevina, tamjan, glog, jorgovan, neven i ruže za ljubav. Svijeće koje se pale na Beltan su crvene i srebrne i označavaju strast i skrivene želje.
DUGODNEVNICA – slavi se tri dana od sumraka negdje oko 21. juna, u zavisnosti od kalendara
Dugodnevnica označava onaj trenutak u godini kada je sunce na svom vrhuncu, kada je dan najduži i predstavlja period kada magija svjetlosti i sunca ima najveći utjecaj. Dugodnevnica se obilježavala sve od Rusije pa do Amerike, gdje je ples sunca bio potvrda hrabrosti i snage. To je bilo vrijeme Velikog rituala, svetog sjedinjavanja zrelog boga sunca i majke zemlje.
Baš kao što je kratkodnevnica dolaskom kršćana pretvorena u Bozić, tako je dugodnevnica postala praznik svetog Ivana Krstitelja 24. juna. U srednjem vijeku je postojao običaj da se na Svetog Ivana, kao što se činilo odvajkad, niz padine kotrljaju takozvani točkovi vatre ili sunca, a na najvišim brdima paljene su vatre kojima je obilježavano sunce u zenitu.
Zlatna biljka sredine ljeta i simbol dugodnevnice je kantarion. Ako se ubere u ponoć na Sv. Ivana ili pred dugodnevnicu, kantarion donosi plodnost i moć da se privuče voljena osoba ako se nosi sa sobom ili drži pod jastukom.
Dugodnevnica je i danas jedan od najvažnijih praznika za druide koji noć pred praznik provedu u bdijenju i nastavljaju sa poslom sve do podneva.
Dugodnevnica je vrijeme za rituale kojima se priziva uspjeh, moć i bogatstvo.
U trave i mirise koji se koriste na ovaj praznik spadaju kamilica, zova, morač, lavanda, kantarion i sporiš. Svijeće koje se pale na dugodnevnicu su zlatnožute ili narandžaste boje i označavaju radost ili povjerenje.
Dugodnevnica označava onaj trenutak u godini kada je sunce na svom vrhuncu, kada je dan najduži i predstavlja period kada magija svjetlosti i sunca ima najveći utjecaj. Dugodnevnica se obilježavala sve od Rusije pa do Amerike, gdje je ples sunca bio potvrda hrabrosti i snage. To je bilo vrijeme Velikog rituala, svetog sjedinjavanja zrelog boga sunca i majke zemlje.
Baš kao što je kratkodnevnica dolaskom kršćana pretvorena u Bozić, tako je dugodnevnica postala praznik svetog Ivana Krstitelja 24. juna. U srednjem vijeku je postojao običaj da se na Svetog Ivana, kao što se činilo odvajkad, niz padine kotrljaju takozvani točkovi vatre ili sunca, a na najvišim brdima paljene su vatre kojima je obilježavano sunce u zenitu.
Zlatna biljka sredine ljeta i simbol dugodnevnice je kantarion. Ako se ubere u ponoć na Sv. Ivana ili pred dugodnevnicu, kantarion donosi plodnost i moć da se privuče voljena osoba ako se nosi sa sobom ili drži pod jastukom.
Dugodnevnica je i danas jedan od najvažnijih praznika za druide koji noć pred praznik provedu u bdijenju i nastavljaju sa poslom sve do podneva.
Dugodnevnica je vrijeme za rituale kojima se priziva uspjeh, moć i bogatstvo.
U trave i mirise koji se koriste na ovaj praznik spadaju kamilica, zova, morač, lavanda, kantarion i sporiš. Svijeće koje se pale na dugodnevnicu su zlatnožute ili narandžaste boje i označavaju radost ili povjerenje.
LUGHNASSAN – od sumraka 31. jula do 2. avgusta
Ovo je praznik Lugha ili Luga, keltskog boga svjetlosti, prvi praznik svjetlosti, prvi praznik žetve kojim se zemlja zahvaljuje na obilnom rodu.
Smatralo se da košenje posljednjeg snopa pšenice donosi nesreću, jer je ona prema vjerovanju predstavljala žrtvu bogovima ili, kao što je bilo kod Kelta, čak i samog Luga koji se ponudio da bude žrtva, da bi se nastavio ciklus života, smrti i ponovnog rođenja, odnosno sjetve, rasta i žetve. Stoga su žeteoci bacali svoje srpove na posljednji snop da se ne bi znalo ko je ubio boga žita. Od ovog posljednjeg snopa je pravljena mala lutka koja je bila simbol majke zemlje. Ona je ukrašavana crvenim trakama Cerridwen, keltske boginje majke po velškoj tradiciji ili boginje majke Frige po nordijskoj. Ta lutka se kačila iznad ognjišta i tu je stajala preko cijele zime.
Kršćanska verzija ovog praznika se zove Lamas, što znači kruhna misa. Tokom srednjeg vijeka to je bio običaj da se peče kruh od prvog žita, koji se stavljao na oltar da se označi prvi plod. Lamas je bio prilika da se praznuje i da se ljudi sretnu sa dalekim rođacima, da se ugovore vjenčanja i razriješe zavade. Zato su Pravda, prava prijateljstva i partnerstva, napredovanje, karijera i rješavanja novčanih pitanja u centru pažnje rituala koja se vrše na ovaj praznik.
Trave i mirisi Lamasa su cedar, cimet, piskavica, đumbir, vrijes i suncokret. Svijeće koje se pale su purpurne za pravdu i tamnožute i narandžaste ako najavljuju dolazak jeseni.
Ovo je praznik Lugha ili Luga, keltskog boga svjetlosti, prvi praznik svjetlosti, prvi praznik žetve kojim se zemlja zahvaljuje na obilnom rodu.
Smatralo se da košenje posljednjeg snopa pšenice donosi nesreću, jer je ona prema vjerovanju predstavljala žrtvu bogovima ili, kao što je bilo kod Kelta, čak i samog Luga koji se ponudio da bude žrtva, da bi se nastavio ciklus života, smrti i ponovnog rođenja, odnosno sjetve, rasta i žetve. Stoga su žeteoci bacali svoje srpove na posljednji snop da se ne bi znalo ko je ubio boga žita. Od ovog posljednjeg snopa je pravljena mala lutka koja je bila simbol majke zemlje. Ona je ukrašavana crvenim trakama Cerridwen, keltske boginje majke po velškoj tradiciji ili boginje majke Frige po nordijskoj. Ta lutka se kačila iznad ognjišta i tu je stajala preko cijele zime.
Kršćanska verzija ovog praznika se zove Lamas, što znači kruhna misa. Tokom srednjeg vijeka to je bio običaj da se peče kruh od prvog žita, koji se stavljao na oltar da se označi prvi plod. Lamas je bio prilika da se praznuje i da se ljudi sretnu sa dalekim rođacima, da se ugovore vjenčanja i razriješe zavade. Zato su Pravda, prava prijateljstva i partnerstva, napredovanje, karijera i rješavanja novčanih pitanja u centru pažnje rituala koja se vrše na ovaj praznik.
Trave i mirisi Lamasa su cedar, cimet, piskavica, đumbir, vrijes i suncokret. Svijeće koje se pale su purpurne za pravdu i tamnožute i narandžaste ako najavljuju dolazak jeseni.
JESENJA RAVNODNEVNICA – slavi se tri dana počev od sumraka negdje oko 23. septembra, u zavisnosti od kalendara
Jesenja ravnodnevnica se tradicionalno proslavljala kao druga, divlja ili zelena žetva, vrijeme praznovanja u čast Majke Zemlje i njenih plodova. Večera na dan žetve je običaj koji je stariji od kršćanstva. U vrijeme kada je ista dužina noći i dana najavljuje dolazak zime, ovaj praznik je predstavljao simpatetički magijski gest kojim je trebalo obezbjediti dovoljno hrane za zimski period tako što su se iznosili i jeli najbolji plodovi žetve. U ovo vrijeme je, prema predanju, bog svjetlosti izgubio bitku protiv svog mračnog blizanca i alter ega, boga tame.
Miholjdan, ili sveti arkanđeo Mihael, anđeo sunca, proslavljao se 29. septembra gozbom čije je glavno jelo bilo guska. Sv. Mihael je bio zaštitnik visokih mjesta i zamjenio je paganske bogove sunca. Na ovaj dan druidi su se uspinjali na vrhove brda da bi se pozdravili sa ljetom i božanstvom životinja, drevnim rogatim bogom koji je odlazio da se pretvori u boga zime i podzemnog svijeta.
Jesenja ravnodnevnica je vrlo moćan period za rituale kojima je u centru pažnje bilo nedovršen posao, prestanak svađa i umirenje bezrazložnog gnjeva, ali i rješavanje familijarnih pitanja.
U trave i mirise koji se najčešće vezuju za ravnodnevnicu spadaju paprat, geranijum, mirta, bor i Solomonov pečat. Na jesenju ravnodnevnicu pale se svijeće plave boje kojom se simbolizuje jesenja kiša i zelena za Majku zemlju i divlju žetvu, da bi se prikazalo spajanje neujednačenih aspekata života i uravnoteženog razmišljanja.
Jesenja ravnodnevnica se tradicionalno proslavljala kao druga, divlja ili zelena žetva, vrijeme praznovanja u čast Majke Zemlje i njenih plodova. Večera na dan žetve je običaj koji je stariji od kršćanstva. U vrijeme kada je ista dužina noći i dana najavljuje dolazak zime, ovaj praznik je predstavljao simpatetički magijski gest kojim je trebalo obezbjediti dovoljno hrane za zimski period tako što su se iznosili i jeli najbolji plodovi žetve. U ovo vrijeme je, prema predanju, bog svjetlosti izgubio bitku protiv svog mračnog blizanca i alter ega, boga tame.
Miholjdan, ili sveti arkanđeo Mihael, anđeo sunca, proslavljao se 29. septembra gozbom čije je glavno jelo bilo guska. Sv. Mihael je bio zaštitnik visokih mjesta i zamjenio je paganske bogove sunca. Na ovaj dan druidi su se uspinjali na vrhove brda da bi se pozdravili sa ljetom i božanstvom životinja, drevnim rogatim bogom koji je odlazio da se pretvori u boga zime i podzemnog svijeta.
Jesenja ravnodnevnica je vrlo moćan period za rituale kojima je u centru pažnje bilo nedovršen posao, prestanak svađa i umirenje bezrazložnog gnjeva, ali i rješavanje familijarnih pitanja.
U trave i mirise koji se najčešće vezuju za ravnodnevnicu spadaju paprat, geranijum, mirta, bor i Solomonov pečat. Na jesenju ravnodnevnicu pale se svijeće plave boje kojom se simbolizuje jesenja kiša i zelena za Majku zemlju i divlju žetvu, da bi se prikazalo spajanje neujednačenih aspekata života i uravnoteženog razmišljanja.
SAMHAIN – od sumraka 31. oktobra do sumraka 2. novembra
Samhain, sto znači “kraj ljeta”, u moderno doba poznat kao Noć vještica i predstavlja početak keltske godine i vrijeme kada treba poželjeti dobrodošlicu sjenama naših predaka. U kršćanstvu su to Dan mrtvih, Svi sveti i Zadušnice. Za vještice je ovo vrlo bitan period jer je u drevna vremena to bio najvažniji praznik vatre.
Bilo je to vrijeme kada je trebalo okupiti stoku sa ispaše i skloniti je od predstojeće zime. Stada su prolazila između dvije vatre da bi se pročistila, nakon čega su zatvarana u štale ili ubijana da bi se napravile zalihe mesa. Ove vatre su služile i da osvjetle put do kuće živim i mtvim članovima familije.
Zle vještice i pakosni vilenjaci su, prema vjerovanju, bili posebno moćni u ovo prijelazno doba godine, ali su se mogli otjerati velikim vatrama, svjetiljakama ili svijećama koje su se palile u bundevi i ostavljane na prozorima da bi zaplašile zle duhove. U nekim dijelovima Velike Britanije 5. novembra se slavi Noć vatre koja je zamjenila Noć vještica. Vatre se na ovu noć pale i danas u Irskoj i u dijelovima sjeverne Europe. Kao prijelazni period, Noc vještica ili u prijevodu Noć svih svetih, smatra se najboljim periodom za ljubavno proricanje.
Rituali koji se vrše na Samhain posebno su moćni u zaštiti, nadvaladavanju straha, smirivanju nesmirenih duhova (i u psihološkom i natprirodnom smislu), kao i za obilježavanje prirodnog prelaska iz jedne životne faze u drugu.
Za ovaj praznik se vezuju biljke i mirisi kao što su čempres, jelenska trava, paprat, orašćić i bor. Svijeće koje se pale na Samhain su crne, svjetloplave ili tamnopurpurne, jer te boje tjeraju strah, a narančaste se pale za radost besmrtnosti koja nam je u ovom periodu obećana.
Samhain, sto znači “kraj ljeta”, u moderno doba poznat kao Noć vještica i predstavlja početak keltske godine i vrijeme kada treba poželjeti dobrodošlicu sjenama naših predaka. U kršćanstvu su to Dan mrtvih, Svi sveti i Zadušnice. Za vještice je ovo vrlo bitan period jer je u drevna vremena to bio najvažniji praznik vatre.
Bilo je to vrijeme kada je trebalo okupiti stoku sa ispaše i skloniti je od predstojeće zime. Stada su prolazila između dvije vatre da bi se pročistila, nakon čega su zatvarana u štale ili ubijana da bi se napravile zalihe mesa. Ove vatre su služile i da osvjetle put do kuće živim i mtvim članovima familije.
Zle vještice i pakosni vilenjaci su, prema vjerovanju, bili posebno moćni u ovo prijelazno doba godine, ali su se mogli otjerati velikim vatrama, svjetiljakama ili svijećama koje su se palile u bundevi i ostavljane na prozorima da bi zaplašile zle duhove. U nekim dijelovima Velike Britanije 5. novembra se slavi Noć vatre koja je zamjenila Noć vještica. Vatre se na ovu noć pale i danas u Irskoj i u dijelovima sjeverne Europe. Kao prijelazni period, Noc vještica ili u prijevodu Noć svih svetih, smatra se najboljim periodom za ljubavno proricanje.
Rituali koji se vrše na Samhain posebno su moćni u zaštiti, nadvaladavanju straha, smirivanju nesmirenih duhova (i u psihološkom i natprirodnom smislu), kao i za obilježavanje prirodnog prelaska iz jedne životne faze u drugu.
Za ovaj praznik se vezuju biljke i mirisi kao što su čempres, jelenska trava, paprat, orašćić i bor. Svijeće koje se pale na Samhain su crne, svjetloplave ili tamnopurpurne, jer te boje tjeraju strah, a narančaste se pale za radost besmrtnosti koja nam je u ovom periodu obećana.
KRATKODNEVNICA – slavi se tri dana počev od sumraka negdje oko 21. decembra, u zavisnosti od kalendara
Na kratkodnevnicu je dan najkraći, a noć najduža. Riječ je o prazniku koji je stariji od bilo koje organizovane religije. Kada su prvi ljudi vidjeli sunce u njegovoj najslabijoj fazi i vegetaciju već uvelu ili na umoru, oni su se bojali da se svjetlost i život nikad više neće vratiti. Zbog toga su palili velike vatre od debla badnjaka, a na stabla drveća kačili baklje da bi suncu dali snage. Domovi su ukrašavani zimzelenim drvećem da bi podstakli biljke da ponovo rastu kad zima prođe.
Božić u svom današnjem obliku predstavlja izvanrednu kombinaciju mnogih drevnih praznika koji su se slavili na kratkodnevnici širom Skandinavije, kod Kelta, u mitraizmu, kod drevnih Grka I Rimljana, isto koliko i kod kršćana. Svima je zajednička tema da se sunce, bog sunca ili Sin božiji ponovo rađa u najmračnijem vremenu u godini da bi život krenuo iz početka.
Božićna gozba, baš kao praznici žetve, predstavljali su magijski gest kojim je trebalo potvrditi da će hrane biti ponovo u izobilju kada stigne proljeće i da će sljedeća godina biti rodna, pa se u to doba oskudice uvijek obilno jelo i pilo.
Rituali koji se izvode na kratkodnevnicu imaju najveću moć ako zazivaju napredak I izobilje ali ne u nekom materijalnom smislu.
Biljke i mirisi koji se najčešće vezuju za kratkodnevnicu su lovor, cedar, krizantema, zelenika, smreka, bor i ružmarin. Svijeće koje se pale su bijele, tamnocrvene, svijetlozelene i zlatnožute boje.
Na kratkodnevnicu je dan najkraći, a noć najduža. Riječ je o prazniku koji je stariji od bilo koje organizovane religije. Kada su prvi ljudi vidjeli sunce u njegovoj najslabijoj fazi i vegetaciju već uvelu ili na umoru, oni su se bojali da se svjetlost i život nikad više neće vratiti. Zbog toga su palili velike vatre od debla badnjaka, a na stabla drveća kačili baklje da bi suncu dali snage. Domovi su ukrašavani zimzelenim drvećem da bi podstakli biljke da ponovo rastu kad zima prođe.
Božić u svom današnjem obliku predstavlja izvanrednu kombinaciju mnogih drevnih praznika koji su se slavili na kratkodnevnici širom Skandinavije, kod Kelta, u mitraizmu, kod drevnih Grka I Rimljana, isto koliko i kod kršćana. Svima je zajednička tema da se sunce, bog sunca ili Sin božiji ponovo rađa u najmračnijem vremenu u godini da bi život krenuo iz početka.
Božićna gozba, baš kao praznici žetve, predstavljali su magijski gest kojim je trebalo potvrditi da će hrane biti ponovo u izobilju kada stigne proljeće i da će sljedeća godina biti rodna, pa se u to doba oskudice uvijek obilno jelo i pilo.
Rituali koji se izvode na kratkodnevnicu imaju najveću moć ako zazivaju napredak I izobilje ali ne u nekom materijalnom smislu.
Biljke i mirisi koji se najčešće vezuju za kratkodnevnicu su lovor, cedar, krizantema, zelenika, smreka, bor i ružmarin. Svijeće koje se pale su bijele, tamnocrvene, svijetlozelene i zlatnožute boje.
TREBATE LI POOMOC KONTAKTIRAJTE ME NA email: mistikaokultizam@gmail.com ili na broj mobitela 092/324-1928
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.