SABAT

Prema Levacku (1995:38-41) vjerovanje da vještice sklapaju pakt s đavlom bilo
je centralno vjerovanje među svećenstvom i sekularnom elitom novovjekovne Europe.
Pojedinci koji su vjerovali u ovu ideju, također su došli na ideju koja je bila od iste, a na
neki način i od veće važnosti. To je bilo vjerovanje da su vještice koje su sklapale pakt s
đavlom također ga štovale kolektivno, te se upuštale u brojne bogohulne, nemoralne i
razvratne obrede. Iako su ta dva vjerovanja (da vještice sklapaju pakt s đavlom i da
sudjeluju u noćnim sastancima) blisko povezana u umovima članova učene elite, te
dvije ideje ipak imaju različita izvorišta, a također nisu nužno povezane.
Pojam sabat potječe iz sredine 14. stoljeća, kada se prvi put pojavio u zapisima
inkvizicije.59 Prema Baroji (1979, I:149) „šabat“ se prvi put javlja između 1330. i 1340.
godine na inkvizitorijalnim suđenjima u Francuskoj.
„Običan svet dao je ime sinagoga ovom tajanstvenom saboru, bez sumnje da bi
ga na taj način uporedio sa okupljanjem drugih omrznutih i poznatih ljudi: Jevreja.“
60
Prema Baroji podrijetlo riječi sabat ne treba dovoditi u vezu s poganskim kultovima,
kao npr. s kultom Dioniza Sabacija. Prema njemu podrijetlo vuče iz hebrejske riječi
Shabbath61 (šabat – dan za odmor) „s obzirom na činjenicu da su u to vreme u
Srednjem veku jevrejski rituali bili smatrani baš za kvintesenciju perverzije. Nazivati
nešto »šabat« ili »sinagoga« značilo je unapred ga osuditi, uporediti ga s onim
najgorim.“ (Baroha [Baroja], 1979, I:154-155)
Sabat je često opisivan kao parodija ispravnog očitovanja vjere. Može biti malen
skup od svega nekoliko tuceta ljudi ili velik od nekoliko tisuća. Njime uglavnom
predsjeda vrag, često u obliku jarca s velikim rogovima. Ti skupovi su često bili gozbe
na kojima su uzvanici plesali, te su se odvijale orgije sa vragom, njegovim demonima,
te sudionicima skupa. Često se opisivalo da orgije uključuju incestuozne seksualne
odnose. Sudionici su morali prijaviti zle stvari koje su učinili od posljednjeg sastanka.
Vješticama su davani razni prašci i masti koji bi im pomagali u trovanju ljudi, životinja i usjeva, a te supstance su se navodno proizvodile iz leševa ubijene djece za tu svrhu.
Nakon što skup završi, svi bi se vratili svojim kućama istim načinom na koji su i došli, a
njihov izostanak ne bi bio primijećen. Sve što se zna o sabatu došlo je u potpunosti iz
iskaza danih državnim i vjerskim dužnosnicima, koja su dobivena uglavnom mučenjem.
Nema dokaza koji potkrepljuju da se sabat uistinu odvijao, no vjerovanje u njega bilo je
rašireno u svim instancama društva.62
Prema Levacku (1995:39-40) vjerovanje u Sabat ima i opći psihološki i
specifični povijesni izvor. Psihološki korijeni, koji su najblaže rečeno, neadekvatno
shvaćeni, su oni koji proizvode fantazije o nehumanim i nemoralnim aktivnostima u
mnogim različitim društvima. Poznato je da svaka kultura generira mitove o osobama
koje ponekad posjeduju jedinstvene moći ili fizičke karakteristike koje izokreću
moralne i vjerske vrijednosti društva i iz tog razloga predstavljaju prijetnju tom društvu.
Određene vrijednosti koje ti ljudi navodno izokreću će varirati u skladu s vrijednostima
svakog pojedinog društva, no pošto sva društva dijele neke slične moralne vrijednosti,
tako će i te nemoralne radnje posjedovati neke zajedničke značajke, kao što su na
primjer ples potpuno nagih ljudi ili kanibalističko čedomorstvo, a i jedno i drugo
možemo naći u opisima sabata.
Europski opis anti-društva koji se prikazuje u priznanjima vještica, razvili su
redovnici u 11. i 12. stoljeću. Ti redovnici su namjerno konstruirali sliku anti-ljudskog
heretičkog društva, kako bi spriječili rast katarizma i valdenizma i potaknuli njihovu
supresiju, jer su ih smatrali heretičkim pokretima. Svećenstvo je krajem 12. i početkom
13. stoljeća konstruiralo stereotipe heretika kao tajnih, noćnih, seksualno
promiskuitetnih štovatelja vraga.
63
Krajem 14. i prvom polovinom 15. stoljeća kristaliziraju se „glavni elementi
sabata: predodžba o grupama muškaraca i žena što prakticiraju neku novu vrstu
čarobnjaštva pod okriljem Sotone, provodeći seksualne orgije i moreći djecu. Ali neki
elementi klasičnog sabata još nisu u potpunosti uključeni. Nedostaje predodžba o
životinjskim metamorfozama vještica i letu na noćna okupljanja. Kako će daljnja
analiza pokazati, izvor tim elementima treba tražiti upravo u tradicijskoj, folklornoj kulturi. (...) Počevši od poznatog Canon Episcopi, preko rijetkih dokumenata iznimne
etnografske važnosti, pa do dokumenata raznih koncila u 13. i 14. stoljeću, spominje se
pojava da se izvjesne ''bezbožne'' žene noću odazivaju na poziv božice s kojom potom
lete velikim udaljenostima (često na leđima raznih životinja), i čije zapovijedi
izvršavaju kao da je ona njihova gospodarica. Imena kojim izvori označavaju lik te
božice raznovrsne su provenijencije: iz folklora (Benzozia, Perchta, Holda, Abundia,
Richella, Madona Oriente), rimske mitologije (Dijana), pisane tradicije (Herodia).“64
Pearl65 smatra da iako su izvori o podrijetlu sabata nejasni i kompleksni, koncept
sabata je baziran, barem djelomično, na nekim vrlo starim vjerovanjima koja su bila
raširena po Europi za vrijeme migracije Kelta, ako ne i ranije. U mnogim dijelovima
Europe, ljudi su pričali o noćnim letovima u društvu boginje. Noćni letovi obično su se
odvijali dok su ti ljudi bili u nesvjesnom stanju, poput sna ili transa. Često su noćni
letači putovali ili bili posjećeni od duša umrlih ili vilinskih ljudi, koji bi svirali, plesali i
gostili se. U tim ranijim susretima, cilj putovanja bio je blagotvoran. Sami sebe bi
opisivali kao borcima protiv zla i braniteljima plodnosti. Susreti su često uključivali
borbe protiv vraga ili zlotvora i ljudi koji su preuzimali životinjski oblik. Prisutnost tih
drevnih pučkih vjerovanja zaokupila je pozornost vjerskih dužnosnika u ranom
srednjem vijeku, kada je Crkva radila na zadobivanju monopola na pristup
natprirodnom. Canon Episcopi smatra da su ta vjerovanja produkt fantazije ili snova
inspiriranih Sotonom. Canon je osuđivao vjerovanje da su ti snovi stvarni. U narednim
stoljećima crkveni službenici su stavljali naglasak na zlo i ulogu đavla kao neprijatelja
Boga i ljudskog roda. Brojna popularna krivovjerja su opisana kao nadahnuta đavlom u
njegovom trudu da potkopa Božje djelo. Ova percepcija je postala još prihvaćenija u 14.
st., kada su ekonomska kriza, ratovi i demografska katastrofa Crne Smrti poharale
Europu. U ovakvoj atmosferi straha, gubavci, židovi, heretici i vještice označeni su kao
đavolji agenti i prijetilo im je istrebljenje.
Sudionici sabata bili su transportirani na mjesto sastanka, ponekad daleko od
njihovih domova. Prema Đorđeviću (1989:29-34), koji je istraživao običaje i vjerovanja
vezana za vještice na našim područjima, vjeruje se da se sastanci vještica održavaju obično na udaljenim mjestima, pod drvetom oraha ili kruške, na raskršćima ili guvnu, te
na njih lete i to vrlo brzo, a dok lete u zraku je strašna oluja, zviždanje i buka.
Da bi mogle poletjeti namažu se vještičjom masti ispod pazuha, po tabanima ili
čak po cijelom tijelu, sjednu na vratilo i polete izgovarajući neke od magičnih riječi: „Ni
o trn, ni o grm, već na pometno guvno!“, „Ni o kladu, ni o panj; ni o drvo, ni o kamen,
ni o krušku Todorovu!“, „Ni o drvo, ni o kamen, neg' (odredi koje god mjesto)!“, „Ni
iznad puta, ni ispod puta, ni o kam, ni o drvo, no uprav putem u Vidovo polje, pod
orah!“. Najčešće riječi koje se spominju su: „Ni o kamen, ni o drvo“.66
Prema Baroji (1979, I:149-150), tuluške vještice iz 14. st. u svojim izjavama o
sabatu govore kako se on uvijek održava noću između petka i subote, čas na jednom,
čas na drugom mjestu. Tamo su se davale Sotoni, te u društvu drugih svetogrdnih
muškaraca i žena se prepuštale svim vrstama prijestupa koji izazivaju grozu.
Neka poznata mjesta za koja se govorilo da se tamo održavaju sabati bila su:
Puglia, Carignano, Benevento i San Colombano al Lambro u Italiji, Puy-de-Dôme i
Saverne u Francuskoj, Brocken i Schwarzwald u Njemačkoj, Łysa Góra u Poljskoj,
Stonehenge u Engleskoj, Harsány u Mađarskoj, te kod nas Klek, Medvednica i Okić.
67
Sabati su se uglavnom odvijali noću68, no ne postoji dogovor među autorima koji
se odnosi na datume kada se slavio sabat. Neki od datuma koji se češće spominju su: 1.
ili 2. veljače, 30. travanj na 1. svibanj (poznato i kao Valpurgina noć), 1. kolovoz (još
nazvan i Lammas), 30. listopad do 1. studeni (Halloween ili Noć Vještica), te Uskrs i
Božić.69 Moderni sabati koje slave mnogi Wiccani i Neo-pogani su: Imbolc (02.02.),
Ostara (proljetna ravnodnevnica), Beltane (01.05.), Litha (ljetni solsticij), Lammas
(01.08.), Mabon (jesenska ravnodnevnica), Samhain (31.10.), Yule (zimski solsticij).70
„Sastanci su gotovo uvijek noću, a posjetitelji sabata gotovo uvijek izgledaju kao
da spavaju. Na skup su putovali ili leteći ili su hodali, iako se čini da je let bio preferirana opcija. Obično su vještice jahale na predmetima poput štapa ili metle, ili na
životinjama, često na kozi.“71
„Vjerovanje da vještice mogu letjeti ima puno popularnije podrijetlo od
vjerovanja da su sklapale ugovor s đavlom ili sudjelovale u noćnim skupovima.“72
Postoje dva popularna vjerovanja vezana za ovu ideju. Prvo je bilo vjerovanje
koje možemo slijediti do klasičnih vremena, da su se žene mogle transformirati u
kukuvije ili štrige73 koje bi proždirale malu djecu. Drugo vjerovanje je da su žene noću
odlazile na jahanje, koje se ponekad zvalo divlji lov, sa Dijanom, rimskom božicom
plodnosti koju su povezivali sa mjesecom i noći i koja je često bila poistovjećivana sa
Hekatom, božicom podzemlja i magije, te Holdom74 i Perchtom. Ova vjerovanja bila su
toliko raširena među običnim pukom Europe, da su neke žene doista vjerovale da lete
noću kao štrige ili da se pridružuju nadnaravnoj kraljici u njezinim noćnim lutanjima.
Kada je učena elita prihvatila realnost tih aktivnosti, ove žene su već bile optuživane za
vještičarenje. „Do 14. st., doduše, učeni ljudi smatrali su takva vjerovanja kao iluziju
uzrokovanu od strane đavla. Pošto je Crkva oduvijek tvrdila da su Dijana i ostali
poganski bogovi, posebice htonični ili bogovi plodnosti, zapravo bili demoni, bilo je
jedino prirodno da se cijeli prizor dama koje jašu s Dijanom gledao kao đavolje djelo.“75
Najbolji primjer toga je Canon Episcopi.
Ponekad su se vještice opisivale da jašu na zvijerima u maniri Dijaninih
sljedbenika, a ponekad da jašu na štapovima. Manje često da jašu na vilama ili
trozupcima, simbolom često povezivanih s đavlom.77 Od svih vještičjih načina
transporta po zraku, najčešći je bio onaj na metli.
„Metla je primarno simbol ženskog spola, a njezina upotreba u fantazijama o
vještičjem sabatu mogla je tako reflektirati ništa više nego nadmoć ženskih vještica. U
tom smislu metla služi jednaku simboličnu funkciju kao i preslica, koja se također
povremeno pojavljuje u opisima vještičarenja. Metla je, doduše, mogla imati dodatno
značenje, u tome što je često korištena u obredima plodnosti, što sugerira povezanost s
drevnim poganskim božicama. Zadnje, ali ne i nevažno, metla je služila i kao falusni
simbol, te je stoga bila prikladna u scenama koje su obilovale seksualnošću.“78
Ponekad su vještice opisivane da lete bez ikakve potpore. U nekim od tih
slučajeva prijavljeno je da su se namazale mastima za letenje. Podiglo se i pitanje da li
su te masti sadržavale halucinogene tvari zbog kojih su vještice mislile da prelaze
ogromne udaljenosti, pa čak i mislile da pohađaju sabat. Pokusi u 20. st. pokazali su da
neki od sastojaka u receptima za masti sadrže atropine i druge otrove, koji kad ih se
utrlja u kožu, mogu izazvati uzbuđenje, halucinacije i snove koji se čine stvarnima. No i
to se treba uzeti sa zadrškom pošto su vještice masti uglavnom nanosile na štap ili
metlu, a ne direktno sebi na kožu. Također mnogi od najranijih recepata za masti za
letenje, iz 15. st., sadrže uglavnom neopasne sastojke poput krvi šišmiša i čađi.79
Do kraja 16. i početkom 17. stoljeća, sabat je postao središnji dio u optužbama
za vještičarenje. Iskazi tisuća ljudi diljem Europe, potvrđivala su postojanje noćnih
okupljanja.Sabat je igrao ulogu u suđenjima za vještičarenje u cijeloj kontinentalnoj Europi.
Pošto je bilo teško naći čvrste dokaze za upotrebu čini i otrova za počinjene zločine,
optužbe za sudjelovanje na sabatu nudile su alternativni način sucima za procesuiranje
vještica. Stav suda u ovom načinu svjedočenja bio je presudan u odlučivanju koliko
vještica će biti optuženo u određenom trenutku. Ukoliko su sudski službenici uzimali
iskaz ozbiljno te koristili mučenje kao metodu dobivanja priznanja i novih optužbi,
mreža je mogla biti široko bačena, kao što se to dogodilo u mnogim mjestima, posebice
Njemačkoj. Mnogo puta suci su bili zainteresiraniji za nova imena, nego za detalje
sabata.80
Levack (1995:39) vjeruje da bi bez vjerovanja u sabat, sudski procesi u
europskom progonu vještica bili mnogo manji.
„Sabat pruža poučan primjer kompleksnog odnosa između pučke i učene kulture
u novovjekovnoj Europi. Ideje koje su se pojavile iz široko rasprostranjenih drevnih
folklornih korijena, bile su bar djelomično integrirane u učenu kulturu do 1430-ih.
Tijekom Reformacije, takva mišljenja su viđena kao dokaz za postojanje dijabolične,
heretične sekte vještica od strane svih ispovijesti. Kroz publikacije, propovijedi i
suđenja, takvi koncepti su proželi svijest ljudi svih društvenih slojeva, na različite
načine. Kada adolescenti, pa čak i djeca, priznaju pohađanje sabata i daju potpuni iskaz
svog iskustva, takva mišljenja su potvrđena, a trud za istrebljenje vještica je bio
opravdan.