KRAJ PROGONA

Progoni obično nisu trajali jako dugo. Prema Levacku (1995:177-179) veliki
progoni su trajali obično nekoliko godina, te bi u većini slučajeva završavali naglo, a
njihov svršetak obično je značio kraj progona u tom području slijedećih nekoliko godina
(ponekad generacija). Mali progoni završavali su kada je optuženi bio ili pogubljen ili
mu je dana ne-smrtna kazna ili je bio oslobođen. Srednje veliki progoni su završavali
prilično iz istog razloga zbog kojeg su bili i ograničeni: kontrolom sudaca da ograniče
cijeli proces, ograničavanje na stereotipne vještice, odsutnost panike. Završeci velikih
progona bili su veći problem jer su veliki progoni imali potencijal da se nastave
beskonačno produživati.
Razlozi obustave pravnih procesa u velikim progonima bili su brojni i različiti, a
odgovornost za obustavu može se pripisati bilo dužnosnicima koji su provodili suđenje,
puku ili dužnosnicima u središnjoj vlasti. U većini slučajeva, progoni su završavali kada
bi neki ili svi od navedenih došli do zaključka da su nedužni ljudi bili optuženi i
pogubljeni ili da su socijalni efekti progona više štetni nego blagotvorni. U svim tim
progonima došlo je do gubitka povjerenja u proces progona, a u puno slučajeva to je bio rezultat rušenja stereotipa o vješticama.117 U prvim stupnjevima progona žrtve su se
uklapale u stereotipe o vješticama, ali kako je progon napredovao veći broj moćnih
pojedinaca, djece i muškaraca je bilo optuženo. Iako je rušenje stereotipa posijalo sjeme
sumnje u nekim velikim progonima, to se nije događalo tako često. U nekim
slučajevima, suci su postajali skeptični kako se broj osumnjičenih konstantno
povećavao.
Nestašica dokaza mogla bi objasniti oslobađajuće presude koje su se događale
čak i usred najintenzivnijih progona. Još jedan razlog oslobađajućih presuda bilo je
povremeno izdržavanje mučenja. Koji god razlog, oslobađajuće presude mogle su imati
duboke posljedice na same progone pošto su učvršćivale uvjerenja da su bar neke od
optužbi lažne, a moguće i zlonamjerne, pa su poticale na veći oprez. Oslobađajuće
presude su prekidale i lanac optužbi. Najdramatičniji prekidi progona, najvjerojatnije su
se događali kada bi se otkrila namjerna prevara ili obmana.
Ponekad su i financije bile razlog za prekid progona.118 Uloga osobne dobiti u
suđenjima vješticama vjerojatno je preuveličana od strane povjesničara. Nije upitno da
su diljem Europe u tom vremenu pravnici i dužnosnici pozdravljali, a možda čak i
poticali posao kako bi zaradili. U većini slučajeva novac bi dobivali iz pristojbi koje su
plaćane ili direktno odvjetnicima ili indirektno dužnosnicima suda. U kaznenim
predmetima zapljena imovine okrivljenika obično je podmirila te pristojbe, no u
slučajevima vještičarenja to je bilo najneunosnije jer je i sam ekonomski status vještica
bio jako nizak. U nekim slučajevima, pogotovo onima u kojima su bili optuživani bogati
i moćni ljudi, šansa za profitom od progona doprinosila je žaru tužitelja. Financijski
motiv za progonom najveći je bio u Njemačkoj, gdje je konfiskacija bila prihvaćena
procedura u slučajevima vještičarenja, a progon je često zahvaćao i one visoko na
društvenoj ljestvici.
Još jedna grupa koja je mogla profitirati od progona vještica bili su bockači
119 i
tragači koji su nudili svoje usluge zajednicama kako bi im pomogli identificiratvještice u njihovoj zajednici. Smanjenje honorara, bilo zbog osiromašenja zajednice ili
oklijevanjem zajednice da plati usluge, moglo je dovesti do završetka progona.
Još jedan financijski motiv za krajem progona, bila je cijena držanja
osumnjičenika u zatvoru. Kad uzmemo u obzir broj osumnjičenih koji su bili
istovremeno u zatvorima tokom velikih progona, teret održavanja zatvora postaje dobar
izgovor za prestanak daljnjeg progona. Odgovornost za završetak progona vještica
varirao je od mjesta do mjesta, kao i metode završetka. Kao glavni stimulansi za prekid
progona bili su: javni pritisak, zbog spoznaje da su optužene nedužne osobe, troškovi
progona ili spoznaja da progon uništava ravnotežu svakodnevnog života. U takvim
situacijama običan puk imao je začuđujuću moć.
Ljudi koji su imali najveću mogućnost u privođenju progona kraju, bili su suci i
inkvizitori.120 To bi učinili jer su bili i sami optuženi ili bi optužene bile njihove
supruge, razvili bi ozbiljnu sumnju o krivici mnogih optuženih ili zato jer bi shvatili da
progon uzrokuje opće nezadovoljstvo i društveni kaos. Kada progoni ne bi bili završeni,
bilo od strane puka ili ljudi kojima je bila povjerena pravosudna moć na tom području,
umiješali bi se viši politički ili sudski dužnosnici. Ljudi na istaknutim pozicijama u
višim nivoima vlasti, bili su uzdržaniji i skeptičniji kada je bila riječ o vještičarenju.
Njihova intervencija mogla se dogoditi na dva načina: mogli su preokrenuti negativne
presude na žalbenom postupku ili su mogli izdati edikte, koji su ili zabranjivali daljnje
progone ili utvrđivali strože procedure za njihovo provođenje. Proglašenje edikta ili
utvrđivanje strožeg standarda sudskog ispitivanja, mogli su imati puno dramatičniji i
nagli udar na progon vještica. Tako je na primjer 1687. kralj Luj XIV izdao edikt
zabranjujući sva procesuiranja vještičarenja u Francuskoj121, a 1740. godine Marija
Terezija izdaje „opću odredbu za sve austrijske »nasljedne zemlje« da joj se u svakom
procesu zbog čarobnjaštva izrečena presuda mora podnijeti na potvrdu (zajedno sa
cijelim spisom predmeta).“122 Bez te se potvrde presuda nije smjela provesti, a carica je
time osigurala neposrednu kontrolu nad svim procesima protiv čarobnjaka u austrijskim
nasljednim zemljama.

No moramo biti svjesni da su teološke predodžbe o ugovoru s đavlom bile toliko 

usko povezane s crkvenim naučavanjem o demonima, dakle jednom od kardinalnih 

točaka vjere, da ih se oni vladari koji su htjeli ostati dobri vjernici i izbjeći sukob s 

Crkvom nisu usudili negirati, pa se u skladu s tim nisu usudili ukinuti ni zločin 

čarobnjaštva ni procese protiv čarobnjaka. Propisali su jedino mjere opreza kod vođenja 

takvih procesa kako ne bi došlo do kažnjavanja nevinih.

Na temelju svega toga, možemo doći do nekoliko zaključaka:

1. Progoni vještica bili su zavisni zahvati. Njihov početak, razvoj i nastavak, ovisio je o 

nekoliko varijabli i stoga su mogli biti ograničeni ili završeni (ponekad naglo) s jednim 

ili više faktora.

2. Progoni su bili nevjerojatno složene povijesne pojave, koje su uključivale 

međudjelovanje intelektualnih, pravnih, društvenih i psiholoških trendova.

3. Progoni su varirali po svojoj veličini i dinamici, toliko da baš i ne možemo govorit o 

tipičnom progonu vještica. No posjedovali su dovoljno zajedničkih čimbenika da je 

stereotip zapravo nastao, te se koristio da se definiraju razne kampanje protiv 

devijantnih ljudi modernog doba.

Svi progoni vještica, tada i sada, uključuju potjeru za tajnim neprijateljem 

društva, pretpostavku da taj neprijatelj nije sam, već dio šireg pokreta (ako ne i zavjere), 

te upotrebu izvanrednih pravnih mjera kako bi otkrili ono što ne samo da je tajna, već i 

ideološki ili vjerski zločin. Svi progoni zbog toga uključuju visok stupanj sudske i javne 

anksioznosti, te to raspoloženje opravdava izuzetne pravne procedure i pojačava strah 

da su suučesnici ili neki drugi zločinitelji još neotkriveni.

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928