Vještice - crne i bijele

Prema legendama vještice su obično stare žene ,udovice ili ostavljene žene. One su na neki način uvijek bile stavljane u usku vezu s vragom jer su s njime navodno imale pakt i dobivale neke nadnaravne moći.  Sotona je darivao tu moć, a za uzvrat bi toj ženi uzeo dušu i ona bi mu morala služiti. Međutim, vještica je često duh koji nije ljudski ,pojavljuje se u svakom obliku, čak i u obliku životinje. Ponekad ima i guščje noge i nekoliko glava.

Vještice

Smatralo se da vještice donose bolest ljudima i stoci. Ako su imale pramen kose, i nokte ili pak stvar koju je osoba dodirivala mogle su svoju žrtvu začarati.Uglavnom narod sve što nije znao objasniti pripisivao je čudesnoj moći vještice ili vještičjim skupinama. Tako da je vještica mogla izazvati i buru, uništiti žetvu.

Neki narodi govore o tome da su vještice mogle s nevidljivim strijelama donijet
bolest stoci ili pak smrt. Vjerovalo se da su vještice jahale noću konje da bi ih izmorile. A kravama su davale neku čaroliju da daju krvavo mlijeko.
Vjerovalo se također da su se vještice pretvarale u životinje da ih ne bi prepoznali, te da ih prate porodični duhovi koji izvršavaju njihova naređenja. Ponekad su vještice opisivali kao prelijepe i privlačne žene kojima se nije moglo odoljeti. Tako su zavodile ljubavnike i lomile im srca.  Za čovjeka koji je imao košmarne snove ili nepoznatu bolest govorilo se da ga posjećuje vještica ili pak da je on sam vještac ili vještac.

Crne i bijele vještice

Postoje priče da su u Skandinaviji vještice, sjedile na krovu kuće, ili pak na ogradi, u namjeri da je sruše.  Određenog dana vještice su se obavezno skupljale na vještičji Crni šabat.Na mjesto sastanka doletjele su i nadmetale se koja će počiniti više prljavih djela ili oskvrnuti kršćanske običaje, letjele su na štapu ili na drškama od metle. Jahale su na vuku i zauzdanim zmijama. Bavile se magijom bijelom i crnom. Vjerovanje da vještice i čarobnice lete zrakom na noćne sastanke bilo je vrlo rašireno . Navodno postoje priče da je vještica morala namazati noge i tijelo prije leta mašću ubijenog djeteta, onda uzjaše štap, izleti kroz dimnjak i ode na mjesto sastanka.
U bajkama smo često čitali o vješticama koje su uglavnom bile zle. Puna ih je mitologija,pogotovo Keltska.

Tradicija razlikuje takozvane crne i bijele vještice. Zapravo radilo se o paganskim vjerovanjima starih naroda.

Progon vještica

Zbog neznanja ljudi a i Crkva zauzela je negativan stav prema vještim ženama ili pak ženama i muškarcima koji su nešto više znali od drugih. Služili se prirodnim pripravcima i iscjeljivali. Crkva se žestoko usprotivila svakome tko nije prihvaćao kršćanski nauk. Inkvizicija je osnovana 1231 godine a 1252 tadašnji Papa je odobrio razne metode mučenja žena i muškaraca kako bi priznali da su vještice i da čine zlo. U koliko je bilo ustanovljeno da je osoba vještac ili vještica gorila je na lomači a prethodno javno mučena. U vrijeme Inkvizicije svaku ženu se moglo optužiti da je vještica.
Nisu bili potrebni čak nikakvi dokazi dovoljno je bilo da se pokaže prstom na nju i onda su slijedile razne ucjene i mučenja kao tehnike priznanja. Poznati “vještičji ” madež na tijelu ju je mogao odati .
I to bi bio dokaz sasma dovoljan da gori na lomači. Inkvizitori su žene poškropili blagoslovljenom svetom vodom potom ženu bacili u hladnu rijeku u koliko je izronila bila je proglašena za vješticu
ako se ugušila u vodi bila je čista. Od epilepsije se i tada bolovalo ali bolest nisu poznavali  pa su često  žene koje bi imale epileptični napad ili napad panike bile proglašavane vješticama.

Vješte žene i danas su možda drugačije od drugih ali su mnoge vješte liječnice, umjetnice, političarke, kuharice ali su doista vješte i jednostavno znaju i mogu.

Vaša, 

Soror PIAL

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

KRAJ PROGONA

Progoni obično nisu trajali jako dugo. Prema Levacku (1995:177-179) veliki
progoni su trajali obično nekoliko godina, te bi u većini slučajeva završavali naglo, a
njihov svršetak obično je značio kraj progona u tom području slijedećih nekoliko godina
(ponekad generacija). Mali progoni završavali su kada je optuženi bio ili pogubljen ili
mu je dana ne-smrtna kazna ili je bio oslobođen. Srednje veliki progoni su završavali
prilično iz istog razloga zbog kojeg su bili i ograničeni: kontrolom sudaca da ograniče
cijeli proces, ograničavanje na stereotipne vještice, odsutnost panike. Završeci velikih
progona bili su veći problem jer su veliki progoni imali potencijal da se nastave
beskonačno produživati.
Razlozi obustave pravnih procesa u velikim progonima bili su brojni i različiti, a
odgovornost za obustavu može se pripisati bilo dužnosnicima koji su provodili suđenje,
puku ili dužnosnicima u središnjoj vlasti. U većini slučajeva, progoni su završavali kada
bi neki ili svi od navedenih došli do zaključka da su nedužni ljudi bili optuženi i
pogubljeni ili da su socijalni efekti progona više štetni nego blagotvorni. U svim tim
progonima došlo je do gubitka povjerenja u proces progona, a u puno slučajeva to je bio rezultat rušenja stereotipa o vješticama.117 U prvim stupnjevima progona žrtve su se
uklapale u stereotipe o vješticama, ali kako je progon napredovao veći broj moćnih
pojedinaca, djece i muškaraca je bilo optuženo. Iako je rušenje stereotipa posijalo sjeme
sumnje u nekim velikim progonima, to se nije događalo tako često. U nekim
slučajevima, suci su postajali skeptični kako se broj osumnjičenih konstantno
povećavao.
Nestašica dokaza mogla bi objasniti oslobađajuće presude koje su se događale
čak i usred najintenzivnijih progona. Još jedan razlog oslobađajućih presuda bilo je
povremeno izdržavanje mučenja. Koji god razlog, oslobađajuće presude mogle su imati
duboke posljedice na same progone pošto su učvršćivale uvjerenja da su bar neke od
optužbi lažne, a moguće i zlonamjerne, pa su poticale na veći oprez. Oslobađajuće
presude su prekidale i lanac optužbi. Najdramatičniji prekidi progona, najvjerojatnije su
se događali kada bi se otkrila namjerna prevara ili obmana.
Ponekad su i financije bile razlog za prekid progona.118 Uloga osobne dobiti u
suđenjima vješticama vjerojatno je preuveličana od strane povjesničara. Nije upitno da
su diljem Europe u tom vremenu pravnici i dužnosnici pozdravljali, a možda čak i
poticali posao kako bi zaradili. U većini slučajeva novac bi dobivali iz pristojbi koje su
plaćane ili direktno odvjetnicima ili indirektno dužnosnicima suda. U kaznenim
predmetima zapljena imovine okrivljenika obično je podmirila te pristojbe, no u
slučajevima vještičarenja to je bilo najneunosnije jer je i sam ekonomski status vještica
bio jako nizak. U nekim slučajevima, pogotovo onima u kojima su bili optuživani bogati
i moćni ljudi, šansa za profitom od progona doprinosila je žaru tužitelja. Financijski
motiv za progonom najveći je bio u Njemačkoj, gdje je konfiskacija bila prihvaćena
procedura u slučajevima vještičarenja, a progon je često zahvaćao i one visoko na
društvenoj ljestvici.
Još jedna grupa koja je mogla profitirati od progona vještica bili su bockači
119 i
tragači koji su nudili svoje usluge zajednicama kako bi im pomogli identificiratvještice u njihovoj zajednici. Smanjenje honorara, bilo zbog osiromašenja zajednice ili
oklijevanjem zajednice da plati usluge, moglo je dovesti do završetka progona.
Još jedan financijski motiv za krajem progona, bila je cijena držanja
osumnjičenika u zatvoru. Kad uzmemo u obzir broj osumnjičenih koji su bili
istovremeno u zatvorima tokom velikih progona, teret održavanja zatvora postaje dobar
izgovor za prestanak daljnjeg progona. Odgovornost za završetak progona vještica
varirao je od mjesta do mjesta, kao i metode završetka. Kao glavni stimulansi za prekid
progona bili su: javni pritisak, zbog spoznaje da su optužene nedužne osobe, troškovi
progona ili spoznaja da progon uništava ravnotežu svakodnevnog života. U takvim
situacijama običan puk imao je začuđujuću moć.
Ljudi koji su imali najveću mogućnost u privođenju progona kraju, bili su suci i
inkvizitori.120 To bi učinili jer su bili i sami optuženi ili bi optužene bile njihove
supruge, razvili bi ozbiljnu sumnju o krivici mnogih optuženih ili zato jer bi shvatili da
progon uzrokuje opće nezadovoljstvo i društveni kaos. Kada progoni ne bi bili završeni,
bilo od strane puka ili ljudi kojima je bila povjerena pravosudna moć na tom području,
umiješali bi se viši politički ili sudski dužnosnici. Ljudi na istaknutim pozicijama u
višim nivoima vlasti, bili su uzdržaniji i skeptičniji kada je bila riječ o vještičarenju.
Njihova intervencija mogla se dogoditi na dva načina: mogli su preokrenuti negativne
presude na žalbenom postupku ili su mogli izdati edikte, koji su ili zabranjivali daljnje
progone ili utvrđivali strože procedure za njihovo provođenje. Proglašenje edikta ili
utvrđivanje strožeg standarda sudskog ispitivanja, mogli su imati puno dramatičniji i
nagli udar na progon vještica. Tako je na primjer 1687. kralj Luj XIV izdao edikt
zabranjujući sva procesuiranja vještičarenja u Francuskoj121, a 1740. godine Marija
Terezija izdaje „opću odredbu za sve austrijske »nasljedne zemlje« da joj se u svakom
procesu zbog čarobnjaštva izrečena presuda mora podnijeti na potvrdu (zajedno sa
cijelim spisom predmeta).“122 Bez te se potvrde presuda nije smjela provesti, a carica je
time osigurala neposrednu kontrolu nad svim procesima protiv čarobnjaka u austrijskim
nasljednim zemljama.

No moramo biti svjesni da su teološke predodžbe o ugovoru s đavlom bile toliko 

usko povezane s crkvenim naučavanjem o demonima, dakle jednom od kardinalnih 

točaka vjere, da ih se oni vladari koji su htjeli ostati dobri vjernici i izbjeći sukob s 

Crkvom nisu usudili negirati, pa se u skladu s tim nisu usudili ukinuti ni zločin 

čarobnjaštva ni procese protiv čarobnjaka. Propisali su jedino mjere opreza kod vođenja 

takvih procesa kako ne bi došlo do kažnjavanja nevinih.

Na temelju svega toga, možemo doći do nekoliko zaključaka:

1. Progoni vještica bili su zavisni zahvati. Njihov početak, razvoj i nastavak, ovisio je o 

nekoliko varijabli i stoga su mogli biti ograničeni ili završeni (ponekad naglo) s jednim 

ili više faktora.

2. Progoni su bili nevjerojatno složene povijesne pojave, koje su uključivale 

međudjelovanje intelektualnih, pravnih, društvenih i psiholoških trendova.

3. Progoni su varirali po svojoj veličini i dinamici, toliko da baš i ne možemo govorit o 

tipičnom progonu vještica. No posjedovali su dovoljno zajedničkih čimbenika da je 

stereotip zapravo nastao, te se koristio da se definiraju razne kampanje protiv 

devijantnih ljudi modernog doba.

Svi progoni vještica, tada i sada, uključuju potjeru za tajnim neprijateljem 

društva, pretpostavku da taj neprijatelj nije sam, već dio šireg pokreta (ako ne i zavjere), 

te upotrebu izvanrednih pravnih mjera kako bi otkrili ono što ne samo da je tajna, već i 

ideološki ili vjerski zločin. Svi progoni zbog toga uključuju visok stupanj sudske i javne 

anksioznosti, te to raspoloženje opravdava izuzetne pravne procedure i pojačava strah 

da su suučesnici ili neki drugi zločinitelji još neotkriveni.

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

INKVIZICIJA

U progonima vještica i heretika, svoju ulogu imala je i inkvizicija. Riječ
inkvizicija82, koja potječe od latinske riječi inquisitio – traženje/istraga, naziv je za niz
originalno crkvenih pravosudnih institucija od 12. stoljeća do Napoleonskih ratova na
prostoru Zapadne Europe. Postojalo je nekoliko inkvizicija, a utemeljivane su s ciljem
borbe protiv hereze, ali u kasnijim stoljećima nadležnost im je proširena.
Oko 12. stoljeća razna vjerovanja, koja je Katolička crkva proglasila herezama,
sve više su se širila Zapadnom Europom, a ponajviše dualizam.83 Samim svojim
postojanjem ovakva su vjerovanja ugrožavala vlast Katoličke crkve i feudalnih
vladara84 čiju je vlast Crkva sakralizirala krunidbom kraljeva i proglašavanjem
monarhijskog feudalnog uređenja utemeljenima na Božanskom autoritetu. Stoga papa
Lucije III. i car Fridrik I. Barbarosa dekretom Ad abolendam 1184. g. osnivaju
Biskupsku inkviziciju, tj. daju biskupima ovlasti da u svojim biskupijama imenuju
svećenika (inkvizitora) koji će pokretati postupke protiv „heretika“.
Inkvizicija kakvu je poznajemo, nije postojala sve do 1231. godine kada je papa
Gregor IX. osnovao Papinsku inkviziciju i postavio je na mjesto izvršnog suda u službi
pape. U početku su inkviziciju činili izabrani ljudi iz redova franjevaca i dominikanaca,
te je njeno djelo prvotno bilo slabo i ograničeno. No s vremenom su dobili na moći s
obzirom da su mogli ekskomunicirati svakoga, a odgovarali su samo papi i bili su iznad
svjetovnih zakona. Ova institucija prvi put u srednjem vijeku donosi jasna pravila
sudskog postupka dobrim dijelom preuzeta iz rimskog prava.
Lošim glasinama o inkvizicijama pridonijeli su različiti uzroci: mogućnost
pokretanja postupka od inkvizitora, mučenje i česta kršenja samih pravila o zabrani mučenja u slučaju nepostojanja dokaza, kao i kršenje propisa o isključivo jednokratnom
mučenju85, apsurdnost određenih optužbi (pogotovo kad je riječ o vještičarenju),
progon ljudi s drugačijim vjerskim uvjerenjima („heretika“), razne zloupotrebe u
postupcima itd.
Sud inkvizicije je bio utemeljen tako da optuženi mora dokazati svoju nevinost,
a postupak pred inkvizitorom je mogao pokrenuti bilo tko tužbom, ali i sam inkvizitor
na temelju vlastite istrage. Iako se po propisima rezultati te istrage nisu smjeli koristiti
kao dokazni materijal, te je optuženi trebao biti oslobođen ako nije bilo drugih dokaza,
što se u praksi baš i nije provodilo. Nepravednom suđenju je doprinosilo i to što je
inkvizitor bio tužitelj i sudac, a svaka optužba ili kleveta smatrana dokazom.
Sposobnost odvjetnika da brani heretika, bila je ograničena. Dokazni materijal, kao i
optužbe, optuženiku nisu bile dostupne. Iako je on bio pozvan da prizna, nije znao što bi
trebao priznati, a imena navodnih svjedoka bila su tajna. Poricanje krivnje često je
korišteno kao dokaz protiv tuženog, odnosno tužene. Inkvizicija je pružila široke
mogućnosti za osvete neprijateljstva, spletke, podlosti, pokvarenosti i drugih zala, a
naročiti poticaj za "istragu" protiv "heretika" bila je njegova imovina. Papa Inocent III.
donio je odluku da se imovina optuženog heretika proda, te da dio novca od prodaje
imovine ide tužitelju, dio sudu, a dio uloži u izgradnju zatvora.86
„Crkva je sucu i tužitelju davala pravo zapljene imovine vještaca. Svuda gdje je
kanonsko pravo ostalo na snazi, suđenja za vračarstvo su mnogobrojna i svećenstvu
donose bogatstvo.“87 Prijave su bile anonimne i optuženi nije znao tko ga je prijavio. To
je bila najviše kritizirana točka od strane protivnika inkvizicije. Lažne prijave su u
praksi bile česte, kao rezultat ljubomore i pohlepe. Inkvizicija je širila strah i
nepovjerenje među susjedima, i optužbe među članovima obitelji nisu bile rijetke.
1252. godine papa Inocent IV. odobrio je mučenje kao metodu da bi se od
zatvorenika iznudilo priznanje, „što se tada naveliko koristilo u „svjetovnom“ sudstvu
koje su također nadzirali crkveni predstavnici i koje je bilo utemeljeno na religijskim
temeljima i monarhijskom i feudalnom autoritetu sakraliziranom od strane Katoličke crkve.“88
Mučenje se smjelo koristiti samo jednom i samo ako su već prethodno postojali dokazi
krivnje (prema tadašnjem shvaćanju ni jedan dokaz osim priznanja nije bio dovoljno jak
da bi se nekoga osudilo), no ako optuženi nije priznao zločin na mučenju, morao je biti
oslobođen unatoč protivnim dokazima. I glede mučenja je bilo zloupotrebe, pa se
primjerice druga tura mučenja proglašavala nastavkom prve, pa tako formalno ne bi bilo
prekršeno pravilo o samo jednom mučenju. Kada bi presuda bila donesena, odvijao se
takozvani auto da fe - čin vjere. Auto-da-fé89 bio je bio zadnji korak inkvizicijskog
procesa. Uključivao je misu, molitvu, javnu procesiju optuženih, te čitanje njihovih
presuda. Obred bi se obično odvijao na javnim trgovima ili šetalištima i trajao je
nekoliko sati, a nazočili su mu i crkveni i svjetovni dužnosnici. Održavalo bi se
cijelonoćno bdijenje koje je završavalo misom u svitanje. Tada započinje svečanost
javne pokore sa procesijom zatvorenika. Zatvorenici obično nisu znali kakav je bio
ishod njihovog suđenja ili kazne. Bili bi odvedeni izvan gradskih zidina na mjesto
spaljivanja. Tamo im se pročitala presuda. Zatvorenici koji su bili oslobođeni i oni koji
su dobili uvjetne kazne pali bi na koljena u znak zahvalnosti, a oni osuđeni bili bi
kažnjeni. Najgora kazna bilo je spaljivanje, a pošto je spaljivanje bilo puno dojmljivije
od pokore koja mu je prethodila, u popularnoj uporabi termina auto-da-fé dobio je
značenje kazne više nego pokore.
Poznato je da su inkvizitori koristili priručnike vezane za razne procedure o
prepoznavanju vještica, ispitivanju osumnjičenih, mučenju, itd. Jedan od važnijih takvih
priručnika bio je Directorium Inquisitorum90, kojeg je 1376. godine napisao Nicholas
Eymerich. U njemu je definirao vještičarstvo, te iznosi svoje mišljenje kako je
čarobnjaštvo jedna forma hereze. U njemu također opisuje načine otkrivanja vještica,
razne zabranjene magijske rituale, te načine na koje izvući priznanje, što je uključivalo
psihološku manipulaciju kao i torturu. On je bio prvi inkvizitor koji je uspio zaobići
crkvenu zabranu o mučenju osumnjičenog dvaput, koristio bi zasebnu instancu
mučenja, za svaku zasebnu optužbu za herezu. Directorium Inquisitorum postao je
glavni priručnik procedura, koji je koristila Španjolska inkvizicija sve do 17. stoljeća.Španjolsku inkviziciju91 1478. godine osnivaju Ferdinand II. Aragonski i Izabela
I. Kastiljska uz dozvolu pape Siksta IV. Uloga joj je bila obrana katolicizma u zemljama
španjolske krune nakon Rekonkviste. U Španjolskoj su tada zajedno s kršćanima živjeli
židovi i muslimani koji su zajedno sa kršćanskim „hereticima“ također bili predmetom
postupaka inkvizicije. Vremenom se nadležnost Španjolske inkvizicije proširila i na
neke svjetovne prijestupe kao što su bigamija i lov na vještice. Španjolska inkvizicija
kao kraljeva institucija je često služila kao sredstvo političkih igri. Nije bila toliko
okrutna koliko joj se to kasnije pripisivalo, barem što se tiče smrtnih osuda vještica.
Kasnija istraživanja pokazala su kako je u zemljama gdje je inkvizicija provodila istrage
(Španjolska, Portugal i Italija) bilo manje smrtnih osuda nego u onima gdje je istraga
bila u rukama svjetovnih sudova (Švicarska, Njemačka, Francuska, itd.). Oni su
prvenstveno htjeli da osumnjičeni priznaju svoj zločin, te se pokaju za njega i „pomire“
sa Crkvom, što ne znači da ih svejedno ne bi kaznili. Kada bi inkvizicija došla u neki
grad, prvi korak bio je Edikt milosti. Nakon nedjeljne mise, inkvizitori bi pročitali edikt
u kojem bi objasnili što je hereza i pozvali građane da priznaju pred Inkvizicijom. Oni
koji bi došli i sami priznali u toku perioda milosti (trajao je između 30 i 40 dana),
obično im je ponuđena pomirba s Crkvom, te su prolazili s lakšim kaznama, zbog čega
je i nazvan Edikt milosti. No nakon 1500., to se mijenja te je Edikt milosti zamijenjen
Ediktom vjere, koji je izostavljao period milosti, te je umjesto toga poticao osuđivanje
drugih.92 Svatko je mogao biti optužen da je vještica. Starije žene, čiji je jedini grijeh
bio nedostatak ljepote, lijepe mlade žene koje su privlačile pažnju muškaraca, uspješni
muškarci i žene koji su podigli status, ali i zavist susjeda. Trebam napomenuti još jednu
stvar. Zašto je većina vještica bila ženskog spola (iako je bilo i vještaca, ali znatno
manje)? Prije svega vjerovanje je Crkve da je žena biće koje je stvoreno da bude
podređeno muškarcu jer je njena osnovna svrha rađanje i briga za potomstvo. Žena
takva, labilna i pokorljiva, lako će biti zavedena od Sotone, koji će je će je nagovoriti na
opačine, a ona će se pokoravati svim njegovim zahtjevima i idejama, jednako kako se
prije pokoravala zapovijedima i idejama svoga muža, oca, brata… Inkvizitori su
iznuđivali priznanje okrivljenog torturom. Kazne su bile razne, od novčanih do
bičevanja, izgona, dugotrajnog zatvora ili bi bili poslani na galiju, a imovina bi im bila zaplijenjena. U slučaju da je izrečena smrtna kazna, inkvizicija bi osuđenog predavala
svjetovnim vlastima koji bi zatim izvršili kaznu.
No nisu se svi držali propisa, pa čak i dobar dio inkvizitora (pogotovo u
provincijama)93. Jedan od njih bio je dominikanski inkvizitor Heinrich Kramer.94 On je
bio uvjeren da su vještice dio velike urote protiv kršćanskog društva i da vještice moraju
biti iskorijenjene, prema božanskom i svjetovnom zakonu, svim mogućim sredstvima.
Koristeći svoj autoritet i iskustvo, pozvao je na nužnost kampanje za istrebljenje
vještičarstva. Rezultat toga bio je Malleus Maleficarum95
– Malj za vještice. Knjiga je
izdana 1486. godine, sastoji se od uvoda i tri dijela. U uvodu knjige donosi se tekst bule
Summis desiderantes affectibus pape Inocenta VIII. iz 1484. godine, koja je postavila
temelj za progon vještica. U prvom dijelu Kramer se bavi stvarnom prirodom postojanja
vještičarstva onako kako se spominje u Bibliji i o njenoj prirodi i zloćudnosti. U drugom
dijelu bavi se magijskim praksama koje se odnose na spolno općenje i mušku
impotenciju, te metodama kojima se ljudi mogu zaštititi od uroka ili ih poništiti, dok se
u trećem dijelu nabrajaju praktična pravila i procedure za suđenje optuženima pred
crkvenim ili svjetovnim sudovima. Djelo Malleus Maleficarum ušlo je u svjetsku
književnost kao jedno od najopskurnijih i najbolesnijih spisa svih vremena, koje je
očitom mizoginijom i sadizmom kojim djelo odiše, utjecalo na stvaranje masovne
histerije protiv opasnosti od vještica i bio je jedan od ključnih faktora koji su doprinijeli
zaluđenošću vješticama. Također postao je glavni priručnik upotrebljavan za progone
vještica. Otkriće tiskarstva omogućilo je ubrzano širenje knjige i njenu rasprostranjenost
širom Europe. Svega tri godine od objave Katolička crkva ga je osudila kao lažnim, a
Španjolska inkvizicija upozorila svoje članove da ne vjeruju svemu što u njemu piše.
No i dalje se upotrebljava i to pogotovo među svjetovnim sudovima.
Rimsku inkviziciju96 osniva papa Pavao III. 1542. godine za područje Italije (ali
djelovali su i na Malti, te mnogim drugim dijelovima Europe). Njom je upravljao odbor
kardinala, a kada je papa Siksto V. 1588. reorganizirao Rimsku kuriju, Inkvizicijski
odbor postao je Congregatio Sancti Offici – Kongregacija svete službe (danas Kongregacija za nauk vjere). Inkvizitorijalna nadležnost, koja je pokrivala sve što je
bilo definirano „herezom“ po kanonskom zakonu ili teologiji, također je uključivala i
vještičarenje. Pošto su takvi prekršaji podizali sumnju na herezu, kanonski zakon davao
je inkvizitorima nadležnost nad maleficijem i praznovjerjem općenito. Papa Pavao III.
ustanovio je Rimsku inkviziciju uglavnom da paze na širenje Protestantske reformacije
u talijanskim gradovima, tako da se u početku gotovo uopće nisu bavili slučajevima
vještičarenja, no krajem 16. stoljeća, nakon konačnog poraza Protestantske reformacije
u Italiji, to se mijenja. To je bio zločin kojeg su sada najčešće istraživali, a smjernice za
progon su preuzeli od prije ustanovljene Španjolske inkvizicije. Iako su zagovarali da se
osumnjičeni ne smiju uhititi bez materijalnih dokaza, te bi radije da osumnjičeni prizna i
pokaje se umjesto da ga pošalju na lomaču, nisu kažnjavali one koji te njihove upute
nisu slijedili.
Jedan od optuženih i osuđenih jer se svojim mišljenjima i idejama suprotstavio
mišljenjima i idejama Crkve, bio je Giordano Bruno97, talijanski filozof i dominikanac,
osumnjičen zbog hereze, jer je poricao kršćanske dogme. 1593. Rimska inkvizicija ga
hapsi i odvodi u Rim, gdje ostaje pod istragom sedam godina, a zatim biva osuđen na
smrt i kao heretik spaljen je 1600.g.
TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928