PROGONI

Vjerovanje u čaranje i čarolije, odnosno magiju, postoji u velikom dijelu svijeta,
te predstavlja okvir da se objasni pojava raznih nedaća poput bolesti i smrti, a na ljude
koji se bave čaranjem dosta puta se gleda u lošem svjetlu. Zbog toga su se i prije pojave
kršćanstva pojavljivali progoni vještica, no najveći progoni i najviše ljudi bilo je
pogubljeno u razdoblju između 1480. i 1750. godine. Pretpostavlja se da je u tom
razdoblju u Europi i Sjevernoj Americi pogubljeno između 40,000 i 60,000 ljudi,
uglavnom žena.98 No „ukupan broj procesa protiv vještičarenja i smaknuća ne može se
odrediti s točnošću, jer su mnogi sudski spisi uništeni ili izgubljeni, a i suđenja mnogim
vješticama nisu nikad službeno zabilježena.“99 Neki procjenjuju da je bilo i do 9
milijuna smaknuća, ali te brojke su vrlo preuveličane. Kada pokušavamo procijeniti
veličinu progona, bitno je napraviti razliku između broja suđenja i broja smaknuća.
Levack (1995:25) smatra da je u Europi pogubljeno oko 60,000 vještica tokom novoga
vijeka. Ukupan broj od 110,000 procesa za vještičarenje i 60,000 smaknuća je puno
manje od prijašnjih procjena, ali i te brojke još uvijek predstavljaju ružnu realnost,
osobito ako imamo na umu da je većini vještica suđeno za djela koja nisu počinile ili za
djela koja su preuveličana. Također, broj osoba izvedenih pred sud ne otkriva koliko je
ljudi živjelo pod sumnjom za vještičarenje ili postalo predmetom neslužbenih optužbi.
Također se smatra da su od ukupnog broja smaknutih osoba 75-80% bile žene.100
No u nekim zemljama većina optuženih bili su muškarci. Tako su na primjer u Estoniji
60% optuženih bili muškarci, a na Islandu čak 92 posto
Približna statistika broja suđenja i broja pogubljenja za vještičarenje u različitim
regijama Europe u periodu od 1450-1750102:
REGIJA
BROJ
SUĐENJA
BROJ
POGUBLJENJ
A
Britanski otoci i Sjeverna Amerika ~5,000 ~1,500-2,000
Sveto Rimsko Carstvo (Njemačka, Nizozemska, Švicarska,
Lorena, Austrija i Češka) ~50,000 ~25,000-30,000
Francuska ~3,000 ~1,000
Skandinavija ~5,000 ~1,700-2,000
Istočna Europa (Poljska i Litva, Mađarska i Rusija) ~7,000 ~2,000
Južna Europa (Španjolska, Portugal i Italija) ~10,000 ~1,000
Ukupno: ~80,000 ~35,000
„Reći da je povijesna činjenica progona vještica složena pojava, prejednostavno je.
Riječ je o pojavi koja:
a) u različitim oblicima i različitim intenzitetom traje nekoliko stotina godina,
b) obuhvaća velik dio Europe i novootkrivene krajeve Amerike,
c) ostavlja trag u svim društvenim strukturama, kao što su religija, pravo, književnost,
folklor, politika, dotičući čak i ekonomska pitanja itd.,
d) kapilarno prožima sve društvene slojeve.“ (Čiča, 2002:9)
Tri razvoja događaja u kršćanskom učenju su identificirani kao čimbenici koji su
značajno pridonijeli početku progona vještica103:
1. pomak od odbijanja vjerovanja u vještice do prihvaćanja njihova postojanja i njihovih
moći
2. razvoj učenja o Sotoni koje je uključilo vještičarenje kao dio sotoninog nauka
3. identifikacija vještičarenja kao hereze
Kršćanski utjecaji na narodna vjerovanja u vještice i maleficium104 nisu uspjeli
iskorijeniti tradicionalna vjerovanja, a razvoj u nauku Crkve o Sotoni se pokazao utjecajnim u obrtanju vjerovanja u vještice i vještičarenje kao praznovjerja. Naprotiv, ta
učenja su prikazala Sotonu kao krajnji izvor svih maleficija. Djelo Tome Akvinskog u
13. stoljeću bilo je ključno u razvoju nove teologije koja će dovesti do progona vještica,
no iako je čarobnjaštvo bilo osuđivano od strane sekularnih sudova, tek nakon što je
maleficium bio izjednačen s herezom mogla su početi teološka suđenja. Taj važan
zakonski korak koji je to omogućio, dogodio se 1326. g. kada je papa Ivan XXII
opunomoćio Inkviziciju da procesuira vještičarenje kao herezu.105 Unatoč ovim
promjenama, pomak u nauci Crkve završen je u 15. stoljeću, kada su i počela prva
Crkveno-inspirirana suđenja vješticama.
„A odakle dolaze čini? »Od maleficiciendo, što znači malè de fide setiendo.«
Ova neobična etimologija imala je veliko značenje. Jer, ako se magija izjednačava sa
zlim mišljenjem, svaki vještac je heretik, a svatko tko sumnja je vještac. Svi oni koji loše
misle mogli su bit spaljeni.“ (Michelet, 2004:121-122).
Prema Levacku (1995:22-23) Švicarska je bila centar, a Francuska kolijevka
progona vještica. Levack (1995:160-161) također smatra da je progon vještica započeo
u 15. stoljeću, da intenzivniji postaje u drugoj polovici 16. stoljeća, te doseže svoj
vrhunac 1620. godine, a zatim se polako počinje smirivati krajem 17., te 18. st. On kaže
da ne možemo govoriti o jednom progonu, već o stotinama, ako ne i tisućama odvojenih
progona koji su se dogodili na različitim mjestima u različita vremena, svaki sa svojom
poviješću i svojim razlozima zašto su počeli, oblikom koji su uzeli dok su se razvijali, te
različitim načinima na koje su završili.
6.1. Razlozi progona i vrste progona
Prije nego li je ijedan od progona započeo, bilo je potrebno da se zadovolje neki
preduvjeti.
106 Ti preduvjeti su uključivali vjerovanja o vješticama lokalnog stanovništva,
zakone i pravne institucije tog područja, te raspoloženje cijele zajednice.
Što se tiče vjerovanja o vješticama, bilo je potrebno da vladajuća elita i običan puk
imaju nekakvo znanje o različitim aktivnostima u koje su se vještice upuštale, odnosno,
morali su vjerovati u realnost štetne magije, a suci i svećenstvo su morali barem malobiti upoznati sa demonološkim teorijama koje su intelektualci razvijali od kasnog
srednjeg vijeka kako bi objasnili tu magiju. Jer ukoliko običan puk ne bi vjerovao u
realnost maleficija i postojanje vještica, ne bi bili skloni svjedočiti da su njihove nevolje
posljedica vještičarenja, a upornost i najupornijeg tužitelja u tom slučaju bila bi
uzaludna.
Narodna vjerovanja o vješticama postojala su i prije cjelokupnog koncepta
vještičarenja, te su lako bila ponovno potpaljena od propovjednika koji su postali
uvjereni da postoje vještice u zajednici. No puno važnija od narodnih vjerovanja, bila su
ona vladajuće i dužnosničke elite, zato jer su ti ljudi kontrolirali sudske procese, te je
njihovo vjerovanje u vještičarenje bilo esencijalno za pokretanje lova na vještice. Oni su
morali vjerovati u realnost vještičarenja, te ga se duboko bojati. Također je bilo
potrebno da su dovoljno upoznati sa suvremenim demonološkim teorijama
vještičarenja, prema kojima je osnova zločina bio ugovor s đavlom. Kako je vladajuća
elita u Europi postajala educiranija, a vijesti o vještičarenju se usmeno prenosila među
provincijalnom elitom, bilo je izglednije da će se lov na vještice dogoditi.
Drugi dio preduvjeta za progone vještica odnosi se na zakone i pravosuđe na
području gdje su se progoni odvijali. Da bi progoni započeli bilo je potrebno da sudovi
koji su imali nadležnost u tom određenom području, imaju jasno definiranu nadležnost
nad zločinom vještičarenja i proceduralne instrumente potrebne za uspješno
procesuiranje vještica.107
Progon vještičarenja nije bio moguć od strane papinskih inkvizitora sve dok se
čaranje nije klasificiralo kao hereza, a prvi korak u tome je napravio papa Aleksandar
IV.108
Da bi imali jasnu nadležnost nad vještičarenjem, europski sudovi su morali
usvojiti određene procedure kako bi mogli uspješno procesuirati vještice. Morali su napustiti pravilo po kojem je optužitelj mogao biti odgovoran za lažnu optužbu109
u
slučaju da je optuženi dokazao svoju nevinost. Također je bilo potrebno da pravosudni
autoriteti imaju autoritet da sami optuže i ispituju osobe, te da se uvedu mjere prisile
(najčešće je to bila tortura) kako bi dobili priznanja. U većini slučajeva sudovi su
pribavili ova prava kada je uvedena inkvizitorijalna procedura, proces koji se dogodio u
većini europskog sudstva do sredine 16. stoljeća.110
Zadnji od preduvjeta je bilo prisustvo atmosfere koja je podizala strah od
vještičarenja i poticala ljude da poduzmu nešto u vezi s tim. Nervoza koju su ljudi
dijelili, mogla se podići ili diskusijom o vještičarenju ili kroz ekonomske, političke i
vjerske razvoje događaja. Najčešći izvor atmosfere pogodne za progon vještica bila je
javna diskusija o vještičarenju. U mnogim slučajevima, propovjednik je propovijedima
o lovu na vještice pripremao svoje župljane da traže vještice među svojim
svakodnevnim suradnicima. Ulogu u širenju pomame za vješticama imalo je
reformirano svećenstvo, kako protestantsko tako i katoličko. Propovjednici nisu bili
jednini odgovorni za propovijedanje i pisanje. Novosti o progonu vještica i smaknućima
u drugim dijelovima države također su mogli povećati strah naroda i elite i stvoriti
raspoloženje koje je pogodovalo progonu vještica.
Na nešto indirektniji način, ekonomske, vjerske ili političke krize često su
proizvodile raspoloženje u kojem je progon vještica bio lakše započet. U brojnim
primjerima čini se da su slijed loših žetvi i glad poticali rast progona na vještice.
Epidemije i bolesti, uključujući i kugu, često su imali sličan efekt. U određenim
dijelovima Europe čini se da je postojala povezanost između perioda nestašice, gladi i
kuge i perioda intenzivnog progona vještica.
Vjerske krize, posebno iskustvo nedavne, tekuće ili skorašnje vjerske promjene,
također su imale veliki potencijal za stvaranje masovne anksioznosti koja je vodila
optužbama za vještičarenje, što bi moglo objasniti zašto je progon najčešće odvijao u
vjerski nestabilnim područjima. Drugi religiozni čimbenik koji je mogao imati sličan efekt bio je milenarizam111, vjerovanje da se antikrist pojavio, te da je vladavina Krista
neminovna. Vještice nisu bile identificirane sa antikristom, no želja za pročišćenjem
svijeta kako bi ga pročistili za dolazak Gospodina, mogla je potaknuti progon vještica,
jer su one bile đavolji agenti.
Ulogu koju je igrala politička kriza u pripremi za progon vještica je bila
suptilnija od one gladi, bolesti ili vjerske promjene. Obično je imala veći utjecaj na
vladajuću elitu nego na običan puk. Iskustvo političkog nemira moglo je stvoriti
nelagodu među sucima, koja ih je mogla potaknuti da započnu progon, pogotovo
neposredno nakon krize. U tim uvjetima, progon vještica je eliti mogao ponuditi priliku
da uguši ono što su smatrali opasnim izazovom poretku društva i možda čak kazniti
zločince koji su izbjegli ruku zakona usred veće političke promjene ili kao rezultat
pravne paralize.
Finalni faktor koji je igrao značajnu ulogu pripremajući ljude psihički na progon
vještica bio je rat, koji zbog svojih temeljnih i dalekosežnih efekata imao ogroman
kapacitet za generiranje anksioznosti zajednice. Zajednice u kojima su se odvijale bitke
ili gdje su bile smještene trupe, nisu imale vremena biti zabrinute aktivnostima
štetočinskih čarobnjaka. Suđenja za vještičarenje bila su rijetka tokom trajanja oružanih
sukoba, pa čak i perioda iscrpljenosti koje je slijedilo. Progoni su se događali tokom
mirnodopskog razdoblja, no doživljaj rata, koji je podrazumijevao remećenje
društvenog života godinama nakon rata, mogao je doprinijeti masovnoj anksioznosti,
koja je bila u središtu procesa lova na vještice.
Kada se bavimo psihološkim temeljima progona vještica, bitno je zapaziti da u
većini slučajeva nije bio jedan faktor koji je proizveo raspoloženje koje je tjeralo ljude
da progone vještice. To je obično bila kombinacije više faktora.
Progoni vještica nisu započinjali spontano u zajednicama koji su intelektualno,
pravno i psihološki bile spremne za njih, netko je morao započeti progon.
112 To je
mogla biti privatna osoba, grupa seljana ili sudac, a progon bi započeli tako da optuže ili osude nekoga ili navedu osobu za koju već postoje glasine da je vještica. U većini
slučajeva, katalizator je bila osobna nesreća koju su ta osoba i njezini susjedi
interpretirali kao djelo štetočinske magije. U nekim slučajevima, posebice u velikim
progonima, više osoba, svaka tražeći satisfakciju za svoju osobnu nesreću, podnijela je
svoje prigovore mjerodavnim vlastima. Većina nedaća koje su bile okidač za progon
vještica u načelu su bile osobne, no ponekad su bile javne (npr. oluje koje bi uništile
usjeve), te u tim slučajevima, prva radnja protiv vještica bila bi pokrenuta od strane
suca, kao zastupnika zajednice.
Pomalo iznenađujuće, kuga koja je opustošila cijele zajednice tokom cijelog
perioda Europskog progona vještica, nije često služila kao katalizator pojedinih
progona. Kuga je pogoršala društvene tenzije i vjerojatno pridonijela raspoloženju koje
je potaklo progone, ali nije direktno vodila prema mnogim optužbama. Proces
žrtvovanja kao odgovor na nesreću je najvjerojatnije bio najčešći okidač u Europskim
progonima. „Ponekad (...) su pojedinci namjerno i zlobno podnosili optužbe za
vještičarenje protiv svojih suparnika – političkih rivala, ekonomskih konkurenata, a
ponekad čak i članova obitelji sa kojima su bili u sukobu – kako bi riješili svoje
nesuglasice i osvetili im se.“113 U nekim slučajevima su vidjeli optužene kako
prakticiraju neku vrstu magijskog rituala ili bacaju čari na nekoga i zbog toga bi ih
prijavili vlastima. Neke potjere su počele kada bi pojedinci slobodnom voljom priznali o
sudjelovanju u dijaboličkim aktivnostima, bilo nagovaranjem ispovjednika ili u
kontekstu ispitivanja za neki drugi zločin.114 Neke žene su čak i priznale da su pokušale
napravit ugovor s đavlom.
Jedan od okidača brojnih progona vještica, a koji zaslužuje posebno razmatranje
je demonska opsjednutost. U određenom smislu, opsjednutost je bila osobna nesreća,
pošto je podrazumijevalo ograničavanje sposobnosti, oštećenja kože, te druge
neuobičajene fizičke tegobe. Opsjednutost nije bio običan maleficij, pošto je prema demonološkim teorijama, đavao ulazio u tijelo pogođene osobe. Tegobe su obično bile
združne i pogađale su velik broj pojedinaca, kao na primjer redovnice i djecu.
Kada govorimo o podrijetlu progona, postavlja se pitanje da li progoni dolaze
odozgo ili odozdo, tj. od sudaca i drugih članova vladajuće elite ili od običnog puka. Svi
se slažu da u Engleskoj gdje suci nisu mogli sami inicirati predmete, pritisak za
procesuiranjem je dolazio od susjeda vještice. Na kontinentu, te u manjem dijelu
Škotskoj, pravosudna tijela su mogla preuzeti inicijativu, što vodi do zaključka da je
većina procesa za vještičarenje izvan Engleske dolazila odozgo. No ipak, u većini
slučajeva, izvorni pritisak za procesuiranje, baš kao i u Engleskoj, je dolazio od običnog
puka. Kada su seljani odlučili da vještica mora biti procesuirana, objavili bi svoje
sumnje pred lokalnim sudom ili bi zatražili od članova vladajućeg tijela115 sela, da
poduzme korake protiv nje. Članovi lokalne elite koji su reagirali na pritisak puka,
obično su bili odgovorni za uhićenje i inicijalno ispitivanje optuženog. Često su bili
upoznati s demonološkim teorijama, te se u tom stupnju pravnog postupka pojavljuju
pojmovi pakta i sabata. Članovi lokalne elite su također bili oni koji su boli vješticu
kako bi vidjeli da li posjeduje đavolji pečat, a ponekad su primjenjivali i torturu. U
većini slučajeva, ovi ljudi nisu iskušavali optuženu vješticu jer im je za to trebalo
odobrenje od viših instanci vlasti.
Nakon što su se odlučili poslušati optužbu za vještičarenje, pravosudni
dužnosnici preuzimaju potpunu kontrolu nad procesom. Odlučuju koji slučaj će
procesuirati, a koji ignorirati, koje svjedoke će zvati, koje osobe će biti mučene, te koji
će navodni suučesnici biti gonjeni. U većini slučajeva odlučuju o krivnji ili nedužnosti
optuženog, te im određuju kaznu. Čak i kada je poticaj za progon došao odozdo, način
na koji će se progon odvijat određen je odozgo.

Razlikujemo tri vrste progona

1. Individualni procesi i mali progoni

2. Srednje veliki progoni

3. Veliki progoni

Nakon što bi prvi osumnjičeni bili dovedeni na suđenje, progon bi se odvijao 

prema jednom od tri modela. Prvi, koji je bio i najučestaliji, uključivao je procesuiranje 

obično jedne do tri osobe. Glavna je osobina malih progona da je potraga za 

zločiniteljem ograničena na pojedince koji su prvobitno optuženi. Takvi progoni bili su 

najčešći u Engleskoj (no nisu bili nepoznanica ni na kontinentu), gdje su optužbe za 

vještičarstvo obično imale čvrste temelje u maleficiju i gdje suci nisu mogli koristiti 

torturu kako bi dobili imena suučesnika. Većina kopnenih progona nisu narasla, jer su 

se puk ili vlasti htjeli riješiti samo određenih pojedinaca, a kad su u tome uspjeli, nisu 

osjećali prijeku potrebu nastavljati daljnji progon.

Kada vlasti ne bi bile zadovoljne ograničiti svoju istragu o vještičarenju samo na 

osobe koje su prvotno bile optužene, tada se progon mogao proširiti. Jedna od formi 

koje je takav progon mogao uzeti bio je srednje veliki progon. Obično je bilo optuženo 

između pet i deset osoba, a najčešći su bili u francuskom govornom području Švicarske, 

te u Njemačkoj i Škotskoj. Glavna karakteristika ovakvih progona je primjena torture, te 

druga runda ispitivanja, ali procesi nisu izmicali kontroli. Obuzdavani su ne prevelikim 

mučenjem, te velikim brojem nesmrtnih presuda. Progoni su mogli završiti nakon 

imenovanja prvog seta suučesnika jer je zaliha stereotipnih vještica presušila. U većini 

zajednica postojao je mali broj individualaca za koje su ljudi instinktivno sumnjali da 

se bave vještičarenjem. Vještice su bile osobe za koje su svi znali po reputaciji da su 

vještice. Razlog za ograničenim razvojem srednje velikog progona vrlo je lako mogao 

biti odsustvo potpune panike među pravosudnim tijelima ili pukom.

Veliki progoni 16. i 17. stoljeća, obilježeni velikim stupnjem panike ili histerije, 

su prototipi klasičnog progona vještica. Moglo je biti optuženo od deset, pa do nekoliko 

stotina osoba. Najčešći su bili u Njemačkoj, ali gotovo sve europske zemlje su doživjele 

barem jedan takav progon, uključujući Englesku, Španjolsku i Švedsku. Većina od tih 

masovnih progona bili su lančana reakcija, gdje bi prva vještica kojoj je suđeno dala 

imena suučesnica, koje bi zatim bile uhićene, bilo bi im suđeno, bile bi osuđene i 

primorane osuditi druge. Lančana reakcija, doduše, nije bila jedini način na koji su se 

razvili veliki progoni. U nekim slučajevima jedan optuženi ili grupa optuženih, služila 

je kao glavni izvor novih imena kroz cijeli lov. Također, ponekad je manja grupa sudaca 

pozvala velik broj osumnjičenih da se pojave pred njima na temelju informacija koje su 

prikupili različitim sredstvima. Kada se dogodio takav scenarij, progon je dobio oblik općeg hapšenja vještica, često iz vrlo malih sela. Dosta velikih progona je zapravo bila 

mješavina brojnih manjih progona. To se posebno vidi kada je područje progona veoma 

veliko ili kada je period trajanja progona bio dugačak. Progoni su se obično odvijali u 

fazama, a svaka faza suđenja je imala svoju dinamiku. Iako je mnogo velikih progona 

bilo sastavljeno od manjih, intenzitet straha od vještičarenja pružao je jedinstvo na svim 

suđenjima. Jedna od glavnih karakteristika velikih progona vještica bilo je raspoloženje 

u kojem je prevladavao strah ili panika dok god je trajao progon. Ponekad je izgledalo 

da su zajednice uključene u progon doživljavale neki oblik masovne histerije, no ne 

možemo govoriti o manifestaciji kliničke histerije. Histerija progonitelja vještica je 

forma nečega što bi danas zvali kolektivnom opsesijom, koja je bila produkt opće 

anksioznosti, koja je služila kao preduvjet gotovo svih progona vještica. No također 

moramo razlikovati masovnu histeriju nekih progona od individualnih psiholoških 

problema nekih učesnika u progonima. Da nije bilo takvog kolektivnog ponašanja, 

povijest europskog vještičarenja bila bi puno ograničenija afera.

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

INKVIZICIJA

U progonima vještica i heretika, svoju ulogu imala je i inkvizicija. Riječ
inkvizicija82, koja potječe od latinske riječi inquisitio – traženje/istraga, naziv je za niz
originalno crkvenih pravosudnih institucija od 12. stoljeća do Napoleonskih ratova na
prostoru Zapadne Europe. Postojalo je nekoliko inkvizicija, a utemeljivane su s ciljem
borbe protiv hereze, ali u kasnijim stoljećima nadležnost im je proširena.
Oko 12. stoljeća razna vjerovanja, koja je Katolička crkva proglasila herezama,
sve više su se širila Zapadnom Europom, a ponajviše dualizam.83 Samim svojim
postojanjem ovakva su vjerovanja ugrožavala vlast Katoličke crkve i feudalnih
vladara84 čiju je vlast Crkva sakralizirala krunidbom kraljeva i proglašavanjem
monarhijskog feudalnog uređenja utemeljenima na Božanskom autoritetu. Stoga papa
Lucije III. i car Fridrik I. Barbarosa dekretom Ad abolendam 1184. g. osnivaju
Biskupsku inkviziciju, tj. daju biskupima ovlasti da u svojim biskupijama imenuju
svećenika (inkvizitora) koji će pokretati postupke protiv „heretika“.
Inkvizicija kakvu je poznajemo, nije postojala sve do 1231. godine kada je papa
Gregor IX. osnovao Papinsku inkviziciju i postavio je na mjesto izvršnog suda u službi
pape. U početku su inkviziciju činili izabrani ljudi iz redova franjevaca i dominikanaca,
te je njeno djelo prvotno bilo slabo i ograničeno. No s vremenom su dobili na moći s
obzirom da su mogli ekskomunicirati svakoga, a odgovarali su samo papi i bili su iznad
svjetovnih zakona. Ova institucija prvi put u srednjem vijeku donosi jasna pravila
sudskog postupka dobrim dijelom preuzeta iz rimskog prava.
Lošim glasinama o inkvizicijama pridonijeli su različiti uzroci: mogućnost
pokretanja postupka od inkvizitora, mučenje i česta kršenja samih pravila o zabrani mučenja u slučaju nepostojanja dokaza, kao i kršenje propisa o isključivo jednokratnom
mučenju85, apsurdnost određenih optužbi (pogotovo kad je riječ o vještičarenju),
progon ljudi s drugačijim vjerskim uvjerenjima („heretika“), razne zloupotrebe u
postupcima itd.
Sud inkvizicije je bio utemeljen tako da optuženi mora dokazati svoju nevinost,
a postupak pred inkvizitorom je mogao pokrenuti bilo tko tužbom, ali i sam inkvizitor
na temelju vlastite istrage. Iako se po propisima rezultati te istrage nisu smjeli koristiti
kao dokazni materijal, te je optuženi trebao biti oslobođen ako nije bilo drugih dokaza,
što se u praksi baš i nije provodilo. Nepravednom suđenju je doprinosilo i to što je
inkvizitor bio tužitelj i sudac, a svaka optužba ili kleveta smatrana dokazom.
Sposobnost odvjetnika da brani heretika, bila je ograničena. Dokazni materijal, kao i
optužbe, optuženiku nisu bile dostupne. Iako je on bio pozvan da prizna, nije znao što bi
trebao priznati, a imena navodnih svjedoka bila su tajna. Poricanje krivnje često je
korišteno kao dokaz protiv tuženog, odnosno tužene. Inkvizicija je pružila široke
mogućnosti za osvete neprijateljstva, spletke, podlosti, pokvarenosti i drugih zala, a
naročiti poticaj za "istragu" protiv "heretika" bila je njegova imovina. Papa Inocent III.
donio je odluku da se imovina optuženog heretika proda, te da dio novca od prodaje
imovine ide tužitelju, dio sudu, a dio uloži u izgradnju zatvora.86
„Crkva je sucu i tužitelju davala pravo zapljene imovine vještaca. Svuda gdje je
kanonsko pravo ostalo na snazi, suđenja za vračarstvo su mnogobrojna i svećenstvu
donose bogatstvo.“87 Prijave su bile anonimne i optuženi nije znao tko ga je prijavio. To
je bila najviše kritizirana točka od strane protivnika inkvizicije. Lažne prijave su u
praksi bile česte, kao rezultat ljubomore i pohlepe. Inkvizicija je širila strah i
nepovjerenje među susjedima, i optužbe među članovima obitelji nisu bile rijetke.
1252. godine papa Inocent IV. odobrio je mučenje kao metodu da bi se od
zatvorenika iznudilo priznanje, „što se tada naveliko koristilo u „svjetovnom“ sudstvu
koje su također nadzirali crkveni predstavnici i koje je bilo utemeljeno na religijskim
temeljima i monarhijskom i feudalnom autoritetu sakraliziranom od strane Katoličke crkve.“88
Mučenje se smjelo koristiti samo jednom i samo ako su već prethodno postojali dokazi
krivnje (prema tadašnjem shvaćanju ni jedan dokaz osim priznanja nije bio dovoljno jak
da bi se nekoga osudilo), no ako optuženi nije priznao zločin na mučenju, morao je biti
oslobođen unatoč protivnim dokazima. I glede mučenja je bilo zloupotrebe, pa se
primjerice druga tura mučenja proglašavala nastavkom prve, pa tako formalno ne bi bilo
prekršeno pravilo o samo jednom mučenju. Kada bi presuda bila donesena, odvijao se
takozvani auto da fe - čin vjere. Auto-da-fé89 bio je bio zadnji korak inkvizicijskog
procesa. Uključivao je misu, molitvu, javnu procesiju optuženih, te čitanje njihovih
presuda. Obred bi se obično odvijao na javnim trgovima ili šetalištima i trajao je
nekoliko sati, a nazočili su mu i crkveni i svjetovni dužnosnici. Održavalo bi se
cijelonoćno bdijenje koje je završavalo misom u svitanje. Tada započinje svečanost
javne pokore sa procesijom zatvorenika. Zatvorenici obično nisu znali kakav je bio
ishod njihovog suđenja ili kazne. Bili bi odvedeni izvan gradskih zidina na mjesto
spaljivanja. Tamo im se pročitala presuda. Zatvorenici koji su bili oslobođeni i oni koji
su dobili uvjetne kazne pali bi na koljena u znak zahvalnosti, a oni osuđeni bili bi
kažnjeni. Najgora kazna bilo je spaljivanje, a pošto je spaljivanje bilo puno dojmljivije
od pokore koja mu je prethodila, u popularnoj uporabi termina auto-da-fé dobio je
značenje kazne više nego pokore.
Poznato je da su inkvizitori koristili priručnike vezane za razne procedure o
prepoznavanju vještica, ispitivanju osumnjičenih, mučenju, itd. Jedan od važnijih takvih
priručnika bio je Directorium Inquisitorum90, kojeg je 1376. godine napisao Nicholas
Eymerich. U njemu je definirao vještičarstvo, te iznosi svoje mišljenje kako je
čarobnjaštvo jedna forma hereze. U njemu također opisuje načine otkrivanja vještica,
razne zabranjene magijske rituale, te načine na koje izvući priznanje, što je uključivalo
psihološku manipulaciju kao i torturu. On je bio prvi inkvizitor koji je uspio zaobići
crkvenu zabranu o mučenju osumnjičenog dvaput, koristio bi zasebnu instancu
mučenja, za svaku zasebnu optužbu za herezu. Directorium Inquisitorum postao je
glavni priručnik procedura, koji je koristila Španjolska inkvizicija sve do 17. stoljeća.Španjolsku inkviziciju91 1478. godine osnivaju Ferdinand II. Aragonski i Izabela
I. Kastiljska uz dozvolu pape Siksta IV. Uloga joj je bila obrana katolicizma u zemljama
španjolske krune nakon Rekonkviste. U Španjolskoj su tada zajedno s kršćanima živjeli
židovi i muslimani koji su zajedno sa kršćanskim „hereticima“ također bili predmetom
postupaka inkvizicije. Vremenom se nadležnost Španjolske inkvizicije proširila i na
neke svjetovne prijestupe kao što su bigamija i lov na vještice. Španjolska inkvizicija
kao kraljeva institucija je često služila kao sredstvo političkih igri. Nije bila toliko
okrutna koliko joj se to kasnije pripisivalo, barem što se tiče smrtnih osuda vještica.
Kasnija istraživanja pokazala su kako je u zemljama gdje je inkvizicija provodila istrage
(Španjolska, Portugal i Italija) bilo manje smrtnih osuda nego u onima gdje je istraga
bila u rukama svjetovnih sudova (Švicarska, Njemačka, Francuska, itd.). Oni su
prvenstveno htjeli da osumnjičeni priznaju svoj zločin, te se pokaju za njega i „pomire“
sa Crkvom, što ne znači da ih svejedno ne bi kaznili. Kada bi inkvizicija došla u neki
grad, prvi korak bio je Edikt milosti. Nakon nedjeljne mise, inkvizitori bi pročitali edikt
u kojem bi objasnili što je hereza i pozvali građane da priznaju pred Inkvizicijom. Oni
koji bi došli i sami priznali u toku perioda milosti (trajao je između 30 i 40 dana),
obično im je ponuđena pomirba s Crkvom, te su prolazili s lakšim kaznama, zbog čega
je i nazvan Edikt milosti. No nakon 1500., to se mijenja te je Edikt milosti zamijenjen
Ediktom vjere, koji je izostavljao period milosti, te je umjesto toga poticao osuđivanje
drugih.92 Svatko je mogao biti optužen da je vještica. Starije žene, čiji je jedini grijeh
bio nedostatak ljepote, lijepe mlade žene koje su privlačile pažnju muškaraca, uspješni
muškarci i žene koji su podigli status, ali i zavist susjeda. Trebam napomenuti još jednu
stvar. Zašto je većina vještica bila ženskog spola (iako je bilo i vještaca, ali znatno
manje)? Prije svega vjerovanje je Crkve da je žena biće koje je stvoreno da bude
podređeno muškarcu jer je njena osnovna svrha rađanje i briga za potomstvo. Žena
takva, labilna i pokorljiva, lako će biti zavedena od Sotone, koji će je će je nagovoriti na
opačine, a ona će se pokoravati svim njegovim zahtjevima i idejama, jednako kako se
prije pokoravala zapovijedima i idejama svoga muža, oca, brata… Inkvizitori su
iznuđivali priznanje okrivljenog torturom. Kazne su bile razne, od novčanih do
bičevanja, izgona, dugotrajnog zatvora ili bi bili poslani na galiju, a imovina bi im bila zaplijenjena. U slučaju da je izrečena smrtna kazna, inkvizicija bi osuđenog predavala
svjetovnim vlastima koji bi zatim izvršili kaznu.
No nisu se svi držali propisa, pa čak i dobar dio inkvizitora (pogotovo u
provincijama)93. Jedan od njih bio je dominikanski inkvizitor Heinrich Kramer.94 On je
bio uvjeren da su vještice dio velike urote protiv kršćanskog društva i da vještice moraju
biti iskorijenjene, prema božanskom i svjetovnom zakonu, svim mogućim sredstvima.
Koristeći svoj autoritet i iskustvo, pozvao je na nužnost kampanje za istrebljenje
vještičarstva. Rezultat toga bio je Malleus Maleficarum95
– Malj za vještice. Knjiga je
izdana 1486. godine, sastoji se od uvoda i tri dijela. U uvodu knjige donosi se tekst bule
Summis desiderantes affectibus pape Inocenta VIII. iz 1484. godine, koja je postavila
temelj za progon vještica. U prvom dijelu Kramer se bavi stvarnom prirodom postojanja
vještičarstva onako kako se spominje u Bibliji i o njenoj prirodi i zloćudnosti. U drugom
dijelu bavi se magijskim praksama koje se odnose na spolno općenje i mušku
impotenciju, te metodama kojima se ljudi mogu zaštititi od uroka ili ih poništiti, dok se
u trećem dijelu nabrajaju praktična pravila i procedure za suđenje optuženima pred
crkvenim ili svjetovnim sudovima. Djelo Malleus Maleficarum ušlo je u svjetsku
književnost kao jedno od najopskurnijih i najbolesnijih spisa svih vremena, koje je
očitom mizoginijom i sadizmom kojim djelo odiše, utjecalo na stvaranje masovne
histerije protiv opasnosti od vještica i bio je jedan od ključnih faktora koji su doprinijeli
zaluđenošću vješticama. Također postao je glavni priručnik upotrebljavan za progone
vještica. Otkriće tiskarstva omogućilo je ubrzano širenje knjige i njenu rasprostranjenost
širom Europe. Svega tri godine od objave Katolička crkva ga je osudila kao lažnim, a
Španjolska inkvizicija upozorila svoje članove da ne vjeruju svemu što u njemu piše.
No i dalje se upotrebljava i to pogotovo među svjetovnim sudovima.
Rimsku inkviziciju96 osniva papa Pavao III. 1542. godine za područje Italije (ali
djelovali su i na Malti, te mnogim drugim dijelovima Europe). Njom je upravljao odbor
kardinala, a kada je papa Siksto V. 1588. reorganizirao Rimsku kuriju, Inkvizicijski
odbor postao je Congregatio Sancti Offici – Kongregacija svete službe (danas Kongregacija za nauk vjere). Inkvizitorijalna nadležnost, koja je pokrivala sve što je
bilo definirano „herezom“ po kanonskom zakonu ili teologiji, također je uključivala i
vještičarenje. Pošto su takvi prekršaji podizali sumnju na herezu, kanonski zakon davao
je inkvizitorima nadležnost nad maleficijem i praznovjerjem općenito. Papa Pavao III.
ustanovio je Rimsku inkviziciju uglavnom da paze na širenje Protestantske reformacije
u talijanskim gradovima, tako da se u početku gotovo uopće nisu bavili slučajevima
vještičarenja, no krajem 16. stoljeća, nakon konačnog poraza Protestantske reformacije
u Italiji, to se mijenja. To je bio zločin kojeg su sada najčešće istraživali, a smjernice za
progon su preuzeli od prije ustanovljene Španjolske inkvizicije. Iako su zagovarali da se
osumnjičeni ne smiju uhititi bez materijalnih dokaza, te bi radije da osumnjičeni prizna i
pokaje se umjesto da ga pošalju na lomaču, nisu kažnjavali one koji te njihove upute
nisu slijedili.
Jedan od optuženih i osuđenih jer se svojim mišljenjima i idejama suprotstavio
mišljenjima i idejama Crkve, bio je Giordano Bruno97, talijanski filozof i dominikanac,
osumnjičen zbog hereze, jer je poricao kršćanske dogme. 1593. Rimska inkvizicija ga
hapsi i odvodi u Rim, gdje ostaje pod istragom sedam godina, a zatim biva osuđen na
smrt i kao heretik spaljen je 1600.g.
TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928