te predstavlja okvir da se objasni pojava raznih nedaća poput bolesti i smrti, a na ljude
koji se bave čaranjem dosta puta se gleda u lošem svjetlu. Zbog toga su se i prije pojave
kršćanstva pojavljivali progoni vještica, no najveći progoni i najviše ljudi bilo je
pogubljeno u razdoblju između 1480. i 1750. godine. Pretpostavlja se da je u tom
razdoblju u Europi i Sjevernoj Americi pogubljeno između 40,000 i 60,000 ljudi,
uglavnom žena.98 No „ukupan broj procesa protiv vještičarenja i smaknuća ne može se
odrediti s točnošću, jer su mnogi sudski spisi uništeni ili izgubljeni, a i suđenja mnogim
vješticama nisu nikad službeno zabilježena.“99 Neki procjenjuju da je bilo i do 9
milijuna smaknuća, ali te brojke su vrlo preuveličane. Kada pokušavamo procijeniti
veličinu progona, bitno je napraviti razliku između broja suđenja i broja smaknuća.
Levack (1995:25) smatra da je u Europi pogubljeno oko 60,000 vještica tokom novoga
vijeka. Ukupan broj od 110,000 procesa za vještičarenje i 60,000 smaknuća je puno
manje od prijašnjih procjena, ali i te brojke još uvijek predstavljaju ružnu realnost,
osobito ako imamo na umu da je većini vještica suđeno za djela koja nisu počinile ili za
djela koja su preuveličana. Također, broj osoba izvedenih pred sud ne otkriva koliko je
ljudi živjelo pod sumnjom za vještičarenje ili postalo predmetom neslužbenih optužbi.
Također se smatra da su od ukupnog broja smaknutih osoba 75-80% bile žene.100
No u nekim zemljama većina optuženih bili su muškarci. Tako su na primjer u Estoniji
60% optuženih bili muškarci, a na Islandu čak 92 posto
Približna statistika broja suđenja i broja pogubljenja za vještičarenje u različitim
regijama Europe u periodu od 1450-1750102:
REGIJA
BROJ
SUĐENJA
BROJ
POGUBLJENJ
A
Britanski otoci i Sjeverna Amerika ~5,000 ~1,500-2,000
Sveto Rimsko Carstvo (Njemačka, Nizozemska, Švicarska,
Lorena, Austrija i Češka) ~50,000 ~25,000-30,000
Francuska ~3,000 ~1,000
Skandinavija ~5,000 ~1,700-2,000
Istočna Europa (Poljska i Litva, Mađarska i Rusija) ~7,000 ~2,000
Južna Europa (Španjolska, Portugal i Italija) ~10,000 ~1,000
Ukupno: ~80,000 ~35,000
„Reći da je povijesna činjenica progona vještica složena pojava, prejednostavno je.
Riječ je o pojavi koja:
a) u različitim oblicima i različitim intenzitetom traje nekoliko stotina godina,
b) obuhvaća velik dio Europe i novootkrivene krajeve Amerike,
c) ostavlja trag u svim društvenim strukturama, kao što su religija, pravo, književnost,
folklor, politika, dotičući čak i ekonomska pitanja itd.,
d) kapilarno prožima sve društvene slojeve.“ (Čiča, 2002:9)
Tri razvoja događaja u kršćanskom učenju su identificirani kao čimbenici koji su
značajno pridonijeli početku progona vještica103:
1. pomak od odbijanja vjerovanja u vještice do prihvaćanja njihova postojanja i njihovih
moći
2. razvoj učenja o Sotoni koje je uključilo vještičarenje kao dio sotoninog nauka
3. identifikacija vještičarenja kao hereze
Kršćanski utjecaji na narodna vjerovanja u vještice i maleficium104 nisu uspjeli
iskorijeniti tradicionalna vjerovanja, a razvoj u nauku Crkve o Sotoni se pokazao utjecajnim u obrtanju vjerovanja u vještice i vještičarenje kao praznovjerja. Naprotiv, ta
učenja su prikazala Sotonu kao krajnji izvor svih maleficija. Djelo Tome Akvinskog u
13. stoljeću bilo je ključno u razvoju nove teologije koja će dovesti do progona vještica,
no iako je čarobnjaštvo bilo osuđivano od strane sekularnih sudova, tek nakon što je
maleficium bio izjednačen s herezom mogla su početi teološka suđenja. Taj važan
zakonski korak koji je to omogućio, dogodio se 1326. g. kada je papa Ivan XXII
opunomoćio Inkviziciju da procesuira vještičarenje kao herezu.105 Unatoč ovim
promjenama, pomak u nauci Crkve završen je u 15. stoljeću, kada su i počela prva
Crkveno-inspirirana suđenja vješticama.
„A odakle dolaze čini? »Od maleficiciendo, što znači malè de fide setiendo.«
Ova neobična etimologija imala je veliko značenje. Jer, ako se magija izjednačava sa
zlim mišljenjem, svaki vještac je heretik, a svatko tko sumnja je vještac. Svi oni koji loše
misle mogli su bit spaljeni.“ (Michelet, 2004:121-122).
Prema Levacku (1995:22-23) Švicarska je bila centar, a Francuska kolijevka
progona vještica. Levack (1995:160-161) također smatra da je progon vještica započeo
u 15. stoljeću, da intenzivniji postaje u drugoj polovici 16. stoljeća, te doseže svoj
vrhunac 1620. godine, a zatim se polako počinje smirivati krajem 17., te 18. st. On kaže
da ne možemo govoriti o jednom progonu, već o stotinama, ako ne i tisućama odvojenih
progona koji su se dogodili na različitim mjestima u različita vremena, svaki sa svojom
poviješću i svojim razlozima zašto su počeli, oblikom koji su uzeli dok su se razvijali, te
različitim načinima na koje su završili.
6.1. Razlozi progona i vrste progona
Prije nego li je ijedan od progona započeo, bilo je potrebno da se zadovolje neki
preduvjeti.
106 Ti preduvjeti su uključivali vjerovanja o vješticama lokalnog stanovništva,
zakone i pravne institucije tog područja, te raspoloženje cijele zajednice.
Što se tiče vjerovanja o vješticama, bilo je potrebno da vladajuća elita i običan puk
imaju nekakvo znanje o različitim aktivnostima u koje su se vještice upuštale, odnosno,
morali su vjerovati u realnost štetne magije, a suci i svećenstvo su morali barem malobiti upoznati sa demonološkim teorijama koje su intelektualci razvijali od kasnog
srednjeg vijeka kako bi objasnili tu magiju. Jer ukoliko običan puk ne bi vjerovao u
realnost maleficija i postojanje vještica, ne bi bili skloni svjedočiti da su njihove nevolje
posljedica vještičarenja, a upornost i najupornijeg tužitelja u tom slučaju bila bi
uzaludna.
Narodna vjerovanja o vješticama postojala su i prije cjelokupnog koncepta
vještičarenja, te su lako bila ponovno potpaljena od propovjednika koji su postali
uvjereni da postoje vještice u zajednici. No puno važnija od narodnih vjerovanja, bila su
ona vladajuće i dužnosničke elite, zato jer su ti ljudi kontrolirali sudske procese, te je
njihovo vjerovanje u vještičarenje bilo esencijalno za pokretanje lova na vještice. Oni su
morali vjerovati u realnost vještičarenja, te ga se duboko bojati. Također je bilo
potrebno da su dovoljno upoznati sa suvremenim demonološkim teorijama
vještičarenja, prema kojima je osnova zločina bio ugovor s đavlom. Kako je vladajuća
elita u Europi postajala educiranija, a vijesti o vještičarenju se usmeno prenosila među
provincijalnom elitom, bilo je izglednije da će se lov na vještice dogoditi.
Drugi dio preduvjeta za progone vještica odnosi se na zakone i pravosuđe na
području gdje su se progoni odvijali. Da bi progoni započeli bilo je potrebno da sudovi
koji su imali nadležnost u tom određenom području, imaju jasno definiranu nadležnost
nad zločinom vještičarenja i proceduralne instrumente potrebne za uspješno
procesuiranje vještica.107
Progon vještičarenja nije bio moguć od strane papinskih inkvizitora sve dok se
čaranje nije klasificiralo kao hereza, a prvi korak u tome je napravio papa Aleksandar
IV.108
Da bi imali jasnu nadležnost nad vještičarenjem, europski sudovi su morali
usvojiti određene procedure kako bi mogli uspješno procesuirati vještice. Morali su napustiti pravilo po kojem je optužitelj mogao biti odgovoran za lažnu optužbu109
u
slučaju da je optuženi dokazao svoju nevinost. Također je bilo potrebno da pravosudni
autoriteti imaju autoritet da sami optuže i ispituju osobe, te da se uvedu mjere prisile
(najčešće je to bila tortura) kako bi dobili priznanja. U većini slučajeva sudovi su
pribavili ova prava kada je uvedena inkvizitorijalna procedura, proces koji se dogodio u
većini europskog sudstva do sredine 16. stoljeća.110
Zadnji od preduvjeta je bilo prisustvo atmosfere koja je podizala strah od
vještičarenja i poticala ljude da poduzmu nešto u vezi s tim. Nervoza koju su ljudi
dijelili, mogla se podići ili diskusijom o vještičarenju ili kroz ekonomske, političke i
vjerske razvoje događaja. Najčešći izvor atmosfere pogodne za progon vještica bila je
javna diskusija o vještičarenju. U mnogim slučajevima, propovjednik je propovijedima
o lovu na vještice pripremao svoje župljane da traže vještice među svojim
svakodnevnim suradnicima. Ulogu u širenju pomame za vješticama imalo je
reformirano svećenstvo, kako protestantsko tako i katoličko. Propovjednici nisu bili
jednini odgovorni za propovijedanje i pisanje. Novosti o progonu vještica i smaknućima
u drugim dijelovima države također su mogli povećati strah naroda i elite i stvoriti
raspoloženje koje je pogodovalo progonu vještica.
Na nešto indirektniji način, ekonomske, vjerske ili političke krize često su
proizvodile raspoloženje u kojem je progon vještica bio lakše započet. U brojnim
primjerima čini se da su slijed loših žetvi i glad poticali rast progona na vještice.
Epidemije i bolesti, uključujući i kugu, često su imali sličan efekt. U određenim
dijelovima Europe čini se da je postojala povezanost između perioda nestašice, gladi i
kuge i perioda intenzivnog progona vještica.
Vjerske krize, posebno iskustvo nedavne, tekuće ili skorašnje vjerske promjene,
također su imale veliki potencijal za stvaranje masovne anksioznosti koja je vodila
optužbama za vještičarenje, što bi moglo objasniti zašto je progon najčešće odvijao u
vjerski nestabilnim područjima. Drugi religiozni čimbenik koji je mogao imati sličan efekt bio je milenarizam111, vjerovanje da se antikrist pojavio, te da je vladavina Krista
neminovna. Vještice nisu bile identificirane sa antikristom, no želja za pročišćenjem
svijeta kako bi ga pročistili za dolazak Gospodina, mogla je potaknuti progon vještica,
jer su one bile đavolji agenti.
Ulogu koju je igrala politička kriza u pripremi za progon vještica je bila
suptilnija od one gladi, bolesti ili vjerske promjene. Obično je imala veći utjecaj na
vladajuću elitu nego na običan puk. Iskustvo političkog nemira moglo je stvoriti
nelagodu među sucima, koja ih je mogla potaknuti da započnu progon, pogotovo
neposredno nakon krize. U tim uvjetima, progon vještica je eliti mogao ponuditi priliku
da uguši ono što su smatrali opasnim izazovom poretku društva i možda čak kazniti
zločince koji su izbjegli ruku zakona usred veće političke promjene ili kao rezultat
pravne paralize.
Finalni faktor koji je igrao značajnu ulogu pripremajući ljude psihički na progon
vještica bio je rat, koji zbog svojih temeljnih i dalekosežnih efekata imao ogroman
kapacitet za generiranje anksioznosti zajednice. Zajednice u kojima su se odvijale bitke
ili gdje su bile smještene trupe, nisu imale vremena biti zabrinute aktivnostima
štetočinskih čarobnjaka. Suđenja za vještičarenje bila su rijetka tokom trajanja oružanih
sukoba, pa čak i perioda iscrpljenosti koje je slijedilo. Progoni su se događali tokom
mirnodopskog razdoblja, no doživljaj rata, koji je podrazumijevao remećenje
društvenog života godinama nakon rata, mogao je doprinijeti masovnoj anksioznosti,
koja je bila u središtu procesa lova na vještice.
Kada se bavimo psihološkim temeljima progona vještica, bitno je zapaziti da u
većini slučajeva nije bio jedan faktor koji je proizveo raspoloženje koje je tjeralo ljude
da progone vještice. To je obično bila kombinacije više faktora.
Progoni vještica nisu započinjali spontano u zajednicama koji su intelektualno,
pravno i psihološki bile spremne za njih, netko je morao započeti progon.
112 To je
mogla biti privatna osoba, grupa seljana ili sudac, a progon bi započeli tako da optuže ili osude nekoga ili navedu osobu za koju već postoje glasine da je vještica. U većini
slučajeva, katalizator je bila osobna nesreća koju su ta osoba i njezini susjedi
interpretirali kao djelo štetočinske magije. U nekim slučajevima, posebice u velikim
progonima, više osoba, svaka tražeći satisfakciju za svoju osobnu nesreću, podnijela je
svoje prigovore mjerodavnim vlastima. Većina nedaća koje su bile okidač za progon
vještica u načelu su bile osobne, no ponekad su bile javne (npr. oluje koje bi uništile
usjeve), te u tim slučajevima, prva radnja protiv vještica bila bi pokrenuta od strane
suca, kao zastupnika zajednice.
Pomalo iznenađujuće, kuga koja je opustošila cijele zajednice tokom cijelog
perioda Europskog progona vještica, nije često služila kao katalizator pojedinih
progona. Kuga je pogoršala društvene tenzije i vjerojatno pridonijela raspoloženju koje
je potaklo progone, ali nije direktno vodila prema mnogim optužbama. Proces
žrtvovanja kao odgovor na nesreću je najvjerojatnije bio najčešći okidač u Europskim
progonima. „Ponekad (...) su pojedinci namjerno i zlobno podnosili optužbe za
vještičarenje protiv svojih suparnika – političkih rivala, ekonomskih konkurenata, a
ponekad čak i članova obitelji sa kojima su bili u sukobu – kako bi riješili svoje
nesuglasice i osvetili im se.“113 U nekim slučajevima su vidjeli optužene kako
prakticiraju neku vrstu magijskog rituala ili bacaju čari na nekoga i zbog toga bi ih
prijavili vlastima. Neke potjere su počele kada bi pojedinci slobodnom voljom priznali o
sudjelovanju u dijaboličkim aktivnostima, bilo nagovaranjem ispovjednika ili u
kontekstu ispitivanja za neki drugi zločin.114 Neke žene su čak i priznale da su pokušale
napravit ugovor s đavlom.
Jedan od okidača brojnih progona vještica, a koji zaslužuje posebno razmatranje
je demonska opsjednutost. U određenom smislu, opsjednutost je bila osobna nesreća,
pošto je podrazumijevalo ograničavanje sposobnosti, oštećenja kože, te druge
neuobičajene fizičke tegobe. Opsjednutost nije bio običan maleficij, pošto je prema demonološkim teorijama, đavao ulazio u tijelo pogođene osobe. Tegobe su obično bile
združne i pogađale su velik broj pojedinaca, kao na primjer redovnice i djecu.
Kada govorimo o podrijetlu progona, postavlja se pitanje da li progoni dolaze
odozgo ili odozdo, tj. od sudaca i drugih članova vladajuće elite ili od običnog puka. Svi
se slažu da u Engleskoj gdje suci nisu mogli sami inicirati predmete, pritisak za
procesuiranjem je dolazio od susjeda vještice. Na kontinentu, te u manjem dijelu
Škotskoj, pravosudna tijela su mogla preuzeti inicijativu, što vodi do zaključka da je
većina procesa za vještičarenje izvan Engleske dolazila odozgo. No ipak, u većini
slučajeva, izvorni pritisak za procesuiranje, baš kao i u Engleskoj, je dolazio od običnog
puka. Kada su seljani odlučili da vještica mora biti procesuirana, objavili bi svoje
sumnje pred lokalnim sudom ili bi zatražili od članova vladajućeg tijela115 sela, da
poduzme korake protiv nje. Članovi lokalne elite koji su reagirali na pritisak puka,
obično su bili odgovorni za uhićenje i inicijalno ispitivanje optuženog. Često su bili
upoznati s demonološkim teorijama, te se u tom stupnju pravnog postupka pojavljuju
pojmovi pakta i sabata. Članovi lokalne elite su također bili oni koji su boli vješticu
kako bi vidjeli da li posjeduje đavolji pečat, a ponekad su primjenjivali i torturu. U
većini slučajeva, ovi ljudi nisu iskušavali optuženu vješticu jer im je za to trebalo
odobrenje od viših instanci vlasti.
Nakon što su se odlučili poslušati optužbu za vještičarenje, pravosudni
dužnosnici preuzimaju potpunu kontrolu nad procesom. Odlučuju koji slučaj će
procesuirati, a koji ignorirati, koje svjedoke će zvati, koje osobe će biti mučene, te koji
će navodni suučesnici biti gonjeni. U većini slučajeva odlučuju o krivnji ili nedužnosti
optuženog, te im određuju kaznu. Čak i kada je poticaj za progon došao odozdo, način
na koji će se progon odvijat određen je odozgo.
Razlikujemo tri vrste progona
1. Individualni procesi i mali progoni
2. Srednje veliki progoni
3. Veliki progoni
Nakon što bi prvi osumnjičeni bili dovedeni na suđenje, progon bi se odvijao
prema jednom od tri modela. Prvi, koji je bio i najučestaliji, uključivao je procesuiranje
obično jedne do tri osobe. Glavna je osobina malih progona da je potraga za
zločiniteljem ograničena na pojedince koji su prvobitno optuženi. Takvi progoni bili su
najčešći u Engleskoj (no nisu bili nepoznanica ni na kontinentu), gdje su optužbe za
vještičarstvo obično imale čvrste temelje u maleficiju i gdje suci nisu mogli koristiti
torturu kako bi dobili imena suučesnika. Većina kopnenih progona nisu narasla, jer su
se puk ili vlasti htjeli riješiti samo određenih pojedinaca, a kad su u tome uspjeli, nisu
osjećali prijeku potrebu nastavljati daljnji progon.
Kada vlasti ne bi bile zadovoljne ograničiti svoju istragu o vještičarenju samo na
osobe koje su prvotno bile optužene, tada se progon mogao proširiti. Jedna od formi
koje je takav progon mogao uzeti bio je srednje veliki progon. Obično je bilo optuženo
između pet i deset osoba, a najčešći su bili u francuskom govornom području Švicarske,
te u Njemačkoj i Škotskoj. Glavna karakteristika ovakvih progona je primjena torture, te
druga runda ispitivanja, ali procesi nisu izmicali kontroli. Obuzdavani su ne prevelikim
mučenjem, te velikim brojem nesmrtnih presuda. Progoni su mogli završiti nakon
imenovanja prvog seta suučesnika jer je zaliha stereotipnih vještica presušila. U većini
zajednica postojao je mali broj individualaca za koje su ljudi instinktivno sumnjali da
se bave vještičarenjem. Vještice su bile osobe za koje su svi znali po reputaciji da su
vještice. Razlog za ograničenim razvojem srednje velikog progona vrlo je lako mogao
biti odsustvo potpune panike među pravosudnim tijelima ili pukom.
Veliki progoni 16. i 17. stoljeća, obilježeni velikim stupnjem panike ili histerije,
su prototipi klasičnog progona vještica. Moglo je biti optuženo od deset, pa do nekoliko
stotina osoba. Najčešći su bili u Njemačkoj, ali gotovo sve europske zemlje su doživjele
barem jedan takav progon, uključujući Englesku, Španjolsku i Švedsku. Većina od tih
masovnih progona bili su lančana reakcija, gdje bi prva vještica kojoj je suđeno dala
imena suučesnica, koje bi zatim bile uhićene, bilo bi im suđeno, bile bi osuđene i
primorane osuditi druge. Lančana reakcija, doduše, nije bila jedini način na koji su se
razvili veliki progoni. U nekim slučajevima jedan optuženi ili grupa optuženih, služila
je kao glavni izvor novih imena kroz cijeli lov. Također, ponekad je manja grupa sudaca
pozvala velik broj osumnjičenih da se pojave pred njima na temelju informacija koje su
prikupili različitim sredstvima. Kada se dogodio takav scenarij, progon je dobio oblik općeg hapšenja vještica, često iz vrlo malih sela. Dosta velikih progona je zapravo bila
mješavina brojnih manjih progona. To se posebno vidi kada je područje progona veoma
veliko ili kada je period trajanja progona bio dugačak. Progoni su se obično odvijali u
fazama, a svaka faza suđenja je imala svoju dinamiku. Iako je mnogo velikih progona
bilo sastavljeno od manjih, intenzitet straha od vještičarenja pružao je jedinstvo na svim
suđenjima. Jedna od glavnih karakteristika velikih progona vještica bilo je raspoloženje
u kojem je prevladavao strah ili panika dok god je trajao progon. Ponekad je izgledalo
da su zajednice uključene u progon doživljavale neki oblik masovne histerije, no ne
možemo govoriti o manifestaciji kliničke histerije. Histerija progonitelja vještica je
forma nečega što bi danas zvali kolektivnom opsesijom, koja je bila produkt opće
anksioznosti, koja je služila kao preduvjet gotovo svih progona vještica. No također
moramo razlikovati masovnu histeriju nekih progona od individualnih psiholoških
problema nekih učesnika u progonima. Da nije bilo takvog kolektivnog ponašanja,
povijest europskog vještičarenja bila bi puno ograničenija afera.
TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.