Njezino je podrijetlo puno starije od kršćanstva, židovstva, islama – starije od budizma i
hinduizma i različito od svih tzv. velikih religija (...) svojim je duhom bliža tradiciji
američkih starosjeditelja i arktičkom šamanizmu.“ (Starhawk, 2000:8)
Neki od znanstvenika koji su se bavili proučavanjem fenomena vještica iznijeli
su nekoliko teorija o njihovom podrijetlu kao ostatku pretkršćanskih kultova: od
agrarnih i ekstatičkih kultova do kulta Dijane. No svi oni se slažu da je moguće da su ta
vjerovanja potekla od vjerovanja u još neko starije božanstvo.
„Folklor raznih zemalja pokazuje nam da je u Evropi bilo veoma rašireno
verovanje u jedno staro božanstvo, zaštitnika veštica, i da se donekle održalo sve do
naših dana ili do nedavno“ (Baroha [Baroja], 1979, I:216)
„Ono što su srednjovjekovni autori opisivali kao magiju, a što je postalo
mahnitanje vještica u četrnaestom, šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, vuče podrijetlo
iz nekih arhaičnih mitsko-obrednih scenarija što se mogu usporediti s ostacima
talijanskih benandantija i rumunjske narodne kulture“ (Eliade u Čiča, 2002:38)
Carlo Ginzburg razlikuje dva različita i odvojena ekstatička kulta: onog noćne
božice sa svojim ženskim sljedbenicama (koje spada u široki keltsko-mediteranski
kontekst, a po temi uskrsnuća životinja iz kostiju, u još širi euroazijski okvir), i ovog
muškaraca koji u ekstazi odlaze u raznim obličjima u kultne bitke za plodnost.
Benandanti s obzirom na to da sadržavaju elemente oba kulta, granični su slučaj
rasprostranjenja.
U svojoj knjizi I Benandanti: Stregoneria e culti agrari tra Cinquecento e
Seicento29 pokušao ispitati zbog čega je Inkvizicija progonila i osuđivala benandante
kao vještice, pogotovo jer su benandanti i sami tvrdili da se bore protiv vještica. Po Ginzburgovoj interpretaciji dokaza, benandanti su bili „kult plodnosti“ čiji su članovi
bili „branitelji žetve i plodnosti polja“. On nadalje tvrdi da je to samo jedan preživjeli
dio puno šire europske tradicije vizionarskih iskustava koji je imao svoje korijene u
pretkršćanskom razdoblju, te prepoznaje sličnosti sa vjerovanjima u livonske
vukodlake. Benandanti, koji su uključivali i muškarce i žene, bile su osobe koje su
vjerovale da osiguravaju zaštitu svoje zajednice, te usjeva. Vjerovali su da se rađaju sa
znakom koji ukazuje da će biti benandanti, tj. rađaju se sa posteljicom preko lica.
Također su govorili da mogu napustiti svoje tijelo u obliku miša, mačke, zeca ili leptira.
Muškarci su izjavljivali da lete u oblake i tamo se bore protiv vještica, da bi osigurali
plodnost za svoju zajednicu30, a žene „kad su napuštale svoja tijela putovale su na velike
gozbe, gdje su plesale, jele i pile sa procesijom duhova, životinja i vila, i saznale tko će
od seljana umrijeti u narednoj godini. Prema jednom iskazu, na gozbi je predsjedala
žena, nadstojnica, koja je sjedila u sjaju na rubu zdenca. Carlo Ginzburg je usporedio
ove skupove duhova sa drugim sličnim grupama koje su bile prijavljene drugdje u Italiji
i Siciliji, na kojima je također predsjedao lik poput boginje koji je podučavao magiji i
vračanju.“31
Sličnosti sa ženskim benandantima Ginzburg pronalazi u ženskim verzijama ekstatičkih
kultova koji štuju noćnu božicu (uz koju se često vezuje epitet „dobra“), te „kroz
ekstazu, kao simboličku i privremenu smrt, sudionici ulaze u svijet dobrohotne božice
koja daruje imetak, znanje i napredak.“32 Odazivaju se na njezin poziv, te noću lete
velikim udaljenostima (često na leđima raznih životinja), i čije zapovijedi izvršavaju
kao da je ona njihova gospodarica. „Imena kojim izvori označavaju lik te božice
raznovrsne su provenijencije: iz folklora.Sličnosti s muškim benandatnima kao što su: a) periodične bitke, b) vođene u
ekstazi, c) za plodnost, d) protiv vještica i vještaca ili (kao varijanta) protiv mrtvih,
Ginzburg pronalazi kod: livonskih vukodlaka, hrvatskih krsnika, moguta i negromanta,
bosansko-hercegovačkih i crnogorskih zduhača, mađarskih táltosa, osetskih
burkudzäutä i kurysdzäutä.Ginzburg postavlja vezu između kulta Benandanata i šamanizma baltičke i
slavenske kulture. Kao rezultat rasprostranjenosti navodi zajedničko srednje euroazijsko podrijetlo, najvjerojatnije od prije 6000 godina, što po njemu objašnjava sličnosti kulta
benandanata iz Furlanije sa dalekim slučajem dobronamjernih livonskih vukodlaka.
40
Gábor Klaniczay također je tvrdio da su benandanti bili dio šireg preživjelog
pretkršćanskog obreda i ukazuje na preživjele vrlo slične običaje (koji se razlikuju
imenom i manjim detaljima) na Balkanu, Mađarskoj i Rumunjskoj u istom vremenskom
periodu.41
Na našim područjima sličnost s benandantima osim krsnika, ima i kult vilenica42
.
Ne treba osobito naglašavati sličnosti već navedenih kultova, koji su štovali noćnu
božicu, s našim vilama, „o čijim se susretima s ljudima ponegdje izvještaji nastavljaju
do u drugu polovinu 20. stoljeća. Usporedba pokazuje da se kult dalmatinskih vilenica
uklapa u europski kontekst: to je kult ženskih bića nadljudskih svojstava, djelitelja
znanja i obilja, s kojima je moguće imati prisne ili čak spolne odnose (u slučaju muških
miljenika), koja pokazuju ambivalentnu prirodu kada ih čovjek povrijedi ali s kojima je
moguće izmiriti se, koje imaju neke životinjske fizičke odlike što ne umanjuje njihovu
ljepotu, te koje održavaju svoje sastanke radi razonode i uživanja.“ (Čiča, 2002:82)
Kao i benandanti, i vilenice su tvrdile da se bore protiv vještica (strega)43
, no
„izložene nesumnjivom i dugotrajnom psihološkom, intelektualnom i emocionalnom,
odnosno kulturnom pritisku, postojeće tradicijske predodžbe i sustavi [o vilama]
doživljavaju bitnu preobrazbu.(...) S promjenama paradigme koju donosi učena kultura
dio negativnosti, opasnosti i djelatnosti koje su se pripisivale vilama lako se prenosi na
učenu projekciju vještice (pored činjenice da svjedočanstva o vilama, pa i ona pozitivna,
sama po sebi iz kršćanske perspektive imaju negativnu interpretaciju).“ (Čiča, 2002:99)
„Krajem 19., početkom 20. stoljeća, talijanski su folkloristi – poput G.
Marcottia, E. Fabris Ballavitisija, V. Ostermanna, A. Lazzarinia i G. Vidossia – koji su
bili uključeni u studiju o Furlanskim oralnim tradicijama, zabilježili da je termin
benandante postao sinonim sa terminom vještica, kao rezultat originalnog crkvenog
progona benandanata.“44
Margaret Alice Murray iznosi teoriju prema kojoj su vještica nastale iz kulta
Dijane.
„Ženski oblik imena, Dijana, nađen je u cijeloj Zapadnoj Europi kao ime ženskog
božanstva ili vođe takozvanih vještica, i zbog toga sam tu prastaru religiju nazvala
Dijaničkim kultom.“45 Prema knjizi Margaret Murray, The Witch-Cult in Western
Europe, vještičji kultovi su bili pretkršćanska religija bazirana na štovanju prirode, koju
su kršćanski autoriteti prozvali vještičarstvom i progonili je. Murray tvrdi da se religija
bazirala oko seksualnog polariteta kao ključne sile u prirodi, a to se iskazivalo u tome
da su muškarci i žene prakticirali zajedno u ritualima. Tvrdila je da božanstvo vještica
može poprimiti i muški i ženski oblik, te su bili viđeni kao rimska božanstva Dijana i
Dijanus, te ga iz tog razloga naziva Dijaničkim kultom.
46
Dijana, u Rimskoj mitologiji, boginja divljih životinja i lova, poistovjećuje se sa
grčkom boginjom Artemidom. Njezino ime proizlazi iz latinskih riječi dium (nebo) i
dius (dnevna svjetlost). Kao i njena grčka inačica, ona je isto bila boginja domaćih
životinja. Kao božanstvo plodnosti, žene su je prizivale da im pomogne u začeću i
porodu. Iako možda izvorno šumska boginja, Dijanu su rano počeli poistovjećivati kao
Artemidu. Vjerojatno nije postojala originalna veza između Dijane i mjeseca, no kasnije
je preuzela Artemidine identifikacije sa Selenom (Lunom) i Hekatom, htoničkim
(paklenim) božanstvom; stoga se ponekad u latinskoj književnosti koristi troformna
karakterizacija..Artemida (grč. Ἄρτeuiς)
48, u grčkoj religiji, boginja mjeseca, zvijeri, lova,
vegetacije, zaštitnica djevojaka, te boginja poroda, poistovjećivana je sa rimskom
boginjom Dijanom. Artemida je bila kćer Zeusa i Lete, te sestra blizanka Apolona.
Među ruralnim stanovništvom, Artemida je bila omiljena boginja. Njezine karakteristike
i funkcije varirale su od mjesta do mjesta, ali iza svih formi ležala je boginja divlje
prirode, koja je plesala, obično praćena nimfama, u planinama, šumama i močvarama.
Artemida utjelovljuje sportaški ideal, pa tako osim što je lovila divljač, također ju je i
štitila, pogotovo mladu, od tuda i značaj u naslovu Gospodarica zvijeri. Štovanje
Artemide vjerojatno je procvjetalo na Kreti ili na Grčkom kopnu u predantičkom dobu.
Mnogi Artemidini lokalni kultovi su zadržali tragove drugih božanstava, često s grčkim
imenima, sugerirajući da nakon što su je usvojili, Grci su poistovjećivali Artemidu sa
svojim božanstvima. Plesovi djevojaka koji predstavljaju šumske nimfe (driade) bili su
posebno uobičajeni u štovanju Artemide kao boginje kulta drveća, uloge posebno
popularne na Peloponezu. Širom Peloponeza, imajući epitete kao Limnaea i
Limnatis49(Djeva od jezera), Artemida je nadzirala vode i bogato divlje raslinje,
posjećivano od strane nimfi iz bunara i izvora (najade). U dijelovima poluotoka njezini
plesovi bili su divlji i pohotni.
Izvan peloponeza, Artemidina najpoznatija forma bila je kao Gospodarica
životinja.
Česte priče o ljubavnim aferama Artemidinih nimfi, po nekima su zapravo originalno
bile priče o boginji osobno. Pjesnici nakon Homera su naglašavali Artemidinu čednost i
strast za lovom, plesom i glazbom, sjenovitim šumarcima i gradovima pravičnih ljudi.
Gnjev Artemide je bio poslovičan, tako da su mitovi o njemu pripisivani divljoj prirodi
neprijateljski nastrojenoj prema ljudima.50
Dijana i Artemida često su poistovjećivane s još jednom boginjom, Hekatom.
Hekata51
je smatrana jednom od drevnih boginja (moguće jedna od tračkih božanstava)
iz vremena Titana. Vladala je na nebu, zemlji i moru. Darivala smrtnike, bogatstvom,
pobjedom, mudrošću, dobrom srećom mornare i lovce, blagostanjem mlade, te stada stoke; no sve te blagoslove mogla je i uskratiti ukoliko ih smrtnici nisu zasluživali. Ove
opsežne moći koje je Hekata posjedovala, vjerojatno su bile razlog zašto su je
poistovjećivali sa nekoliko drugih božanstava. Zbog njezine uloge kao lovkinje i
zaštitnice mladih često su je poistovjećivali s Artemidom. Opisivana je u svojstvu
moćnog i strašnog božanstva koje vlada dušama pokojnika. Ona je boginja pročišćenja i
ispaštanja. Također joj se pripisuje još jedna vrlo važna odlika koja potječe od pojma da
je htonično božanstvo, a to je da je smatrana spektralnim bićem koje po noći iz
podzemnog svijeta šalje sve vrste demona i strašnih fantoma, koji su podučavali magiju
i vradžbine, koji su prebivali na križanjima putova, grobnicama i blizu krvi ubijenih
osoba. Ona također luta sa dušama mrtvih, a njezin dolazak najavljuje cviljenje i
zavijanje pasa. Zbog svega toga smatrana je i boginjom magije i čarolija, te je obično
bila prikazivana s tri glave i bakljom u ruci kako stoji na križanjima i ulazima
(vjerojatno kako bi tjerala zle duhove).52 Uloga koju je imala u zaštiti kod poroda,
mogla je služiti kao razlog zašto su je štovale i prizivale žene koje su se bavile
narodnom medicinom i upotrebom magičnog bilja.53
U svim nabrojanim božanstvima možemo pronaći slične ili čak iste
karakteristike noćne boginje koja se štovala u kultovima diljem Europe.
Starhawk (2000:9-11) iznosi teoriju prema kojoj vještičja religija započinje prije
35000 godina, kada je temperatura u Europi počela padati, a velike se ledene ploče
polako povlačile prema jugu. Prvi šamani su svojim umijećima, odnosno bliskošću sa
prirodnim silama, pomagali zajednici da preživi. „Svoje uvide nisu izražavali
intelektualno već u slikama: Majke Boginje, One koja rađa i oživotvoruje sve postojeće;
i Rogatog Boga54, lovca i lovine, koji vječno prolazi vratima smrti da bi se život
nastavio.“55 Led se povukao. Neka plemena su slijedila bizone i sobove dalje na sjever,
druga preko Aljaske prešla u Ameriku, a neka su ostala u Europi. Prerastanjem
izoliranih naselja u sela, šamani i svećenice združuju snage i dijele znanje, te tako
nastaju prvi koveni56. Sela su prerasla u gradove, a religija se širila. Rasprostranjenjem trgovine, dolazi do kontakta s tajnama Afrike i Zapadne Azije. Razvijaju se matematika,
astronomija, muzika, poezija medicina i razumijevanje djelovanja ljudskog uma,
paralelno s učenjima dubljih misterija. No, također se razvijaju i kulture koje su se
posvetile ratnoj umjetnosti. Nakon brončanog doba, indoeuropljani u valovima osvajaju
Europu, a „ratnički bogovi istjerali su Boginjin narod iz plodnih nizozemlja i krasnih
hramova, na brežuljke i visoke planine gdje su poznati kao Sidhe, Picti ili Pixiji, vilinski
narod.“57 Ciklus Boginje i Pratitelja, koji je vladao 30,000 godina, promijenjen je da bi
se prilagodio vrijednostima osvajačkih patrijarha. Tako se Boginja u Grčkoj „udala“ za
nove bogove, a Kelti su na britanskim otocima usvojili mnoge značajke Drevne religije
i uključili je u druidske misterije. Vilinski se narod bavio stočarstvom, živio na
brežuljcima u kućama pokrivenim travom. „Kovene su vodile plemenske majke,
nazvane „Kraljicama Elphama“, tj. Elflanda, zajedno sa svećenikom, Svetim Kraljem.
(...) Druidske škole te poetske irske i velške škole sačuvale su mnoge drevne
misterije.“58 Kršćanstvo je isprva donijelo malo promjena. Seljački puk u pripovijesti o
Kristu vidi samo novu inačicu drevne priče o Boginji Majci i njezinom božanskom
djetetu koje se žrtvuje i preporađa. Koveni koji su čuvali znanje o suptilnim silama,
nazvani su Wicca ili Wicce od anglosaksonske korijenske riječi koja znači „svinuti ili
oblikovati“. Babice, iscjeliteljice, pjesnice i učiteljice bile su središnje figure svake
zajednice.
Tek u 6. stoljeću, Crkva počinje prepoznavati Sotonu u Rogatom Bogu, a teoriju o
kontinuitetu vještica srednjeg vijeka sa tim poganskim kultovima prvi iznosi
srednjevjekovni tekst «Canon Episcopi».
TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.