Jurišiću123, psihoza uzima maha u područjima Hrvatske u kojima je najjači germanski
utjecaj. Zato su u dalmatinskoj Hrvatskoj primjeri sustavnog progona vještica razmjerno
rijetki, a u Dalmatinskoj zagori, gdje su se najviše sačuvali tradicionalni hrvatski
pogledi na svijet, toga uopće nije bilo, kao ni u krajevima pod vlašću Osmanlija. Kao i u svim ostalim europskim zemljama zapadne kulture, i u Hrvatskoj se u
sačuvanim dokumentima onog vremena jasno mogu razabrati dvije epohe unutar cijelog
razdoblja progona čarobnjaka: 124
1. U prvom razdoblju i kod državne vlasti prevladava pučko shvaćanje prema kojem se
kod tog zločina radi o teškom nanošenju šteta ljudima nekom tajanstvenom moći čije
podrijetlo nije pobliže određeno
2. U drugom razdoblju (koje u Hrvatskoj započinje u 17. st.) i vlast u Hrvatskoj
prihvaća međunarodno europsko teološko shvaćanje o tom zločinu, prema kojem su
čarobnjaci (a njima su obično proglašavane žene – vještice) obožavatelji đavola,
sklapaju s njim ugovor, sastaju se na tajnim sastancima na kojima održavaju orgije
slične onima koje su se pripisivale čarobnjacima u bilo kojoj drugoj zemlji zapadne
kulture.
U prvoj polovici srednjeg vijeka, dok je središte Hrvatske bilo na jugu, nije bilo
tako strogog progona čaranja i nije se tomu pridavala prevelika važnost. Od 13. stoljeća
već susrećemo sudbene progone čarobnjaka, otkad datiraju i najstariji povijesni podaci
o toj pojavi kod nas, pa sve do kraja pedesetih godina 18. stoljeća kad je progon
čarobnjaka kod nas prestao.125 No u 15. stoljeću na te se pojave već gleda strože. Zakoni
za njih predviđaju kaznu spaljivanja, ali duh hrvatskog prava i tu znatno odmaže
kažnjavanju: i u optužbi za čaranja dolazi do primjene »rotnog prisezanja«126, tj.
prisegom znanca može se optuženika osloboditi svih posljedica kazne, te su procesi
najčešće završavali globom. „Iz presuda se razabire da su se optuženice na spomenuti
način mogle »očistiti« samo ako su pred sudom bile prvi put optužene za to djelo. (...) u
slučaju da ih se ponovno uhvati u zločinu čaranja, smjesta (će) biti spaljene bez ikakva daljnjeg suđenja“.127 Do početka 17. stoljeća, kada je taj prastari slavenski iracionalni
dokazni sustav bio u potpunosti zamijenjen „racionalnim“ načinom dokazivanja kod
kojeg je glavnu ulogu imalo mučenje. Mučenje je podrazumijevalo stiskanje palca,
vezivanje ruku, španjolsku čizmu, ljestve, traženje đavoljeg pečata, običnog madeža
koji bi krvnik zatim izrezivao da vještici oduzme njezinu đavolsku moć. Od mučenja su
bili izuzeti plemići i to jedino ukoliko nisu bili uhvaćeni na mjestu zločina.128 No,
događalo se i da su seljaci stvar uzimali u svoje ruke, pa su tako 1686. godine u okolici
Zagreba sami uhvatili i spalili nekoliko vještica, bez provedenog duhovnog ili
svjetovnog postupka.129
1699. godine počinju masovni progoni u Hrvatskoj. To se dogodilo jer je vlast
prihvatila stajalište kako vještice čine vrlo raširenu organiziranu družbu, a sucima je
postao običaj da uhvaćene vještice strašnim mučenjem prisiljavaju da odaju imena
ostalih članica svoje družbe. Tome je pripomoglo i prihvaćanje propisa Fernandeje o
čarobnjaštvu koncem 17. st., koji počivaju na postavkama teološke literature o tom
zločinu, te na taj način progonitelji vještica u ovim krajevima Hrvatske usklađuju u
cijelosti svoje shvaćanje zločina čarobnjaštva s međunarodnim teološkim složenim
pojmom tog zločina.130 Ferdinandeja131 (kod nas poznata i kao Praxis criminalis –
Kriminalna praksa) je Zakonik o sudskom kaznenom postupku, koji je izdao tadašnji
njemačko-rimski car i ugarsko-hrvatski kralj Ferdinand III., te je po njemu i dobio ime.
U njemu su sadržani svi bitni elementi tadašnjeg međunarodnog pojma zločina
čarobnjaštva. U njemu kao bitne elemente zločina susrećemo „izričiti ili prešutni ugovor
s demonom“ na osnovi kojeg čarobnjak nanosi drugima štete (maleficij), ali taj zločin,
prema istom propisu, čine i oni čarobnjaci koji se „uz odricanje od kršćanske vjere,
predaju demonu ili s njime spolno opće, premda inače svojim čarobnjačkim zlodjelima
nikome nisu nanijeli štetu“. Kriminalna praksa, dakle, izričito stavlja u pozadinu
maleficij ističući kao jedine neizostavne elemente zločina njegove čisto teološkeelemente: „odricanje od kršćanske vjere, predaju demonu i spolno općenje s demonom“.
U njoj je također i odredba da se osuđenici prije spaljivanja odsiječe glava.
Kraj progona u Hrvatskoj
„Naša je povijesna znanost dodijelila Mariji Tereziji nezasluženu slavu da je
jednim svojim dekretom jednostavno ukinula procese protiv vještica u Hrvatskoj u
trenutku kad su još bujno cvali.“ (Jurišić u Michelet, 2004:341)
1740. godine Marija Terezija izdaje „opću odredbu za sve austrijske »nasljedne
zemlje« da joj se u svakom procesu zbog čarobnjaštva izrečena presuda mora podnijeti
na potvrdu (zajedno sa cijelim spisom predmeta).“132 Bez te se potvrde presuda nije
smjela provesti, a carica je time osigurala neposrednu kontrolu nad svim procesima
protiv čarobnjaka u austrijskim nasljednim zemljama. Do 1756. u pogledu procesa
protiv vještica u Hrvatskoj nije se dogodila nikakva promjena, no te je godine Marija
Terezija izdala za područje Hrvatske sličnu naredbu kakvu 1740. godine donijela za
austrijske nasljedne zemlje, a Hrvatski sabor ju je iste godine i ozakonio. Prema njoj
sudovi u Hrvatskoj trebaju i dalje voditi procese protiv čarobnjaka i donositi osude, ali
te osude se ne smiju provoditi, nego ih prije proglašenja s cjelovitim spisom o predmetu
moraju poslati na potvrdu carici. Time je carica dobila u svoje ruke kontrolu nad
procesima protiv vještica u Hrvatskoj. Godine 1758. dolazi do iduće značajne promjene
u odnosu vrhovne vlasti prema procesima protiv vještica u Hrvatskoj.133 Te godine
carica u pismu banu Franji Nadasdyu izdaje jednu općenitu, načelnu naredbu
dalekosežnog značenja, prema kojoj „nijedan sud u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji
ne smije ubuduće voditi nijedan proces zbog čarobnjaštva bez izričite caričine
dozvole.“134 Organi vlasti smiju hvatati osobe sumnjive zbog čarobnjaštva radi čuvanja
u pritvoru, ali ne smiju protiv njih pokrenuti kazneni postupak, nego za to moraju tražiti
posebnu caričinu dozvolu preko ugarske kraljevske dvorske kancelarije. Iako je taj akt
Marije Terezije bio od vrlo dalekosežne važnosti za sudbinu procesa protiv vještica u
Hrvatskoj, iz njega se jasno vidi da se njime procesi protiv čarobnjaštva u Hrvatskoj načelno ne ukidaju. Takvo bi ukinuće pretpostavljalo odluku carice kojom bi odbacila
cjelokupni pojam demonskog čarobnjaštva, a ona to nikad nije učinila, nego je,
naprotiv, još deset godina nakon spomenutog akta, izričito potvrdila svoje načelno
vjerovanje u mogućnost da ljudi uz pomoć demona čine čarobnjačka djela.135 To svoje
vjerovanje službeno je objavila u svom Općem zakonu o kaznenom sudskom postupku.
136 Govoreći o čarobnjaštvu, carica se u tom opsežnom zakonu žestoko obara na pučko
praznovjerje koje smatra odgovornim za luđačke progone čarobnjaka u prošlim
vremenima, no ne ispušta iz vida da se u velikoj mjeri odstupalo i od pravnih odredbi, te
je željela donijeti odredbe koje će spriječiti da budu kažnjene nevine osobe. Ako je
željela spriječiti nepravedne osude, mogla je jednostavno zabraniti da se procesi protiv
čarobnjaka uopće vode, no to nije mogla učiniti jednostavno zato što je vjerovala da ima
i pravih čarobnjaka koje treba kazniti. „Prema propisima spomenutog Općeg zakona,
organi koji vode postupak u stvarima čarobnjaštva moraju imati pred očima da radnje
koje se stavljaju na teret »čarobnjacima« mogu često potjecati od »lažnog pretvaranja,
izmišljanja ili prijevare« ili od »melankolije, pomućenja osjetila, ludosti ili neke
posebne bolesti« . (...) No nakon toga zakon izričito kaže da mogu postojati i »sigurni
znaci pravog čarobnjačkog nedjela, koje mora potjecati od đavlove pomoći« Organima
se, dakle, preporuča veliki oprez, ali ih se upozorava da uz spomenute prijevare, bolesne
fanatične pojave itd. postoji i pravo čarobnjaštvo, koje se obavlja uz pomoć demona.“137
Uzevši u obzir sve odredbe što ih je Marija Terezija ikad izdala u vezi s čarobnjaštvom,
možemo reći da se upravo prikazano stajalište što ga je carica zauzela u svom velikom
Zakonu o kaznenom sudskom postupku iz 1768. mora držati njezinim konačnim
stajalištem u ovom pitanju, od kojeg nikad nije odstupila.
Koliko je danas poznato nakon 1758. godine u Hrvatskoj više ne susrećemo
procese zbog zločina čarobnjaštva, odnosno protiv vještica (vjerojatno jer se nijedan naš
sud nije usudio zatražiti posebnu caričinu dozvolu), tako da su procesi protiv čarobnjaka
kod nas posve izumrli a da nisu bili formalno ukinuti.
TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.