HRVATSKA: VILE, VILENICE I VILENJACI

Mnogi od nas znaju više toga o grčkoj, rimskoj, egipatskoj pa čak i vikinškoj mitologiji nego našoj vlastitoj. Za to je djelomično kriv stav Crkve koji je kroz povijest bio uglavnom negativan prema mitološkim bićima, blagdanima i običajima iz slavenske (a time i hrvatske) mitologije. S druge strane tu je utjecaj Hollywooda te filmova i serija koji promoviraju i populariziraju određene, javnosti najzanimljivije, mitologije i religije.

Mit o vilama zajednički je mnogim slavenskim narodima, uključujući i hrvatski narod te je jedan od najraširenijih i najstarijih mitova. Prve podatke o vilama na našim prostorima dobivamo od Prokopija iz Cezareje (6. st.) koji kaže da Slaveni „poštuju rijeke i nimfe, kao i druge demone, i svima prinose žrtve, a tom prilikom i gataju.“

Iako u Tolkienovom Gospodaru Prstenova postoje i vile (točnije ‘vilenjakinje’) i vilenjaci, u hrvatskoj mitologiji kao natprirodna bića postoje samo vile, tajanstvene žene koje žive u prirodi, uglavnom po gorama, uz jezera i potoke ili u njima, pored izvora ili u zemlji u posebnim pećinama i jamama. Vile nalikuju ljudskim ženama, diči ih posebna ljepota i, za razliku od Zvončice, nemaju krila. Visoke su i vitke, imaju bujnu kosu koja je ili raspuštena ili spletena u pletenice. Nose bijelu odjeću, a ponekad na glavi imaju zlatnu krunu, zlatnu zvijezdu ili zimzelen vijenac.

U nekim pričama vile imaju nekoliko fizičkih mana. U jednoj verziji im kosa užasno smrdi, a u drugoj verziji umjesto ljudskih stopala imaju mačje šape, konjska kopita ili kopita mazge i magarca te kozje ili goveđe noge koje onda dobro skrivaju. Možda je to razlog zašto vile jako vole konje. Ako nekome konj ostane izvan staje preko noći, igraju se s njim do zore i spletu mu grivu u pletenice. Čini se da je tog mita bila svjesna i Ivana Brlić Mažuranić koja ga je iskoristila u svojoj knjizi Priče iz Davnina (1971) u priči o vili Kosjenki.

„Učinilo se Kosjenki vrlo divotno jašiti ovako kao vihor po noći na konjicu. A baš ona bijaše uhvatila najživljega vranca: malenoga, a ljutoga kao vatra. Trči vranac sve uokrug sa drugim konjima, a najbrži je od sviju. Sve po njemu pjena prska. Ali Kosjenki se htjelo još bržeg jahanja. Sagne se ona i uštipne vranca za desno uho. Poplaši se vranac, digne se na stražnje noge, a onda poleti ravno preda se, ostavi druge konje, ostavi livade i odnese kao vihor Kosjenku u daleki svijet. Mililo se Kosjenki ovo strelovito jahanje.“

Vile su uglavnom dobre ili neutralne, ali oko njih treba biti oprezan jer ih je lako naljutiti. Pomažu ljudima tako da im daju korisne stvari, pastirima znaju čuvati stado dok spava, liječe ljude travama ili ih uče koje trave imaju ljekovita svojstva. Zalutalom putniku pokazuju put, jačaju vojnike i uspavljuju dijete koje plače u kolijevci. Ponekad vile postave uvjet da osoba kojoj su dale dar ne smije pogledati dar dok ne dođe kući. Ako osoba poklekne i pogleda, dar se pretvori u ugljen, ljusku od jajeta i slično. Djetelina s četiri lista poznata je u Slavoniji kao vilinska trava i osobi koja je nađe donijet će sreću i bogatstvo, ali i veliku nesreću ako djetelinu baci u vatru.

Doduše, ponekad znaju ukrasti dijete koje im se posebno svidi (najčešće lijepo i darovito dijete) i odgajati ga kao svoje. Ponekad ukradu dijete i umjesto njega podmetnu svoje dijete. Iako nema vilenjaka, vile vole zavoditi ljudske mladiće i s njima imati potomstvo. Muškarci koji su na neki način povezani s vilama nazivaju se vilenjacima, vilovnjacima ili vilenicima, ali oni su definitivno ljudskog porijekla. Ako netko zatekne vile dok se češljaju na bunaru, odnesu ga sa sobom. Vole se osvećivati ljudima ako prekrše zakletvu koju su im dali ili ako ne prihvate vilinsko prijateljstvo. Oni koji prihvate vilinsko prijateljstvo često postanu vidoviti ili postanu vični vidari.

Osim djece, vile znaju otimati i odrasle. U Novigradu je zabilježen mit koji kaže da vile znaju oteti čovjeka i dati mu znanje proricanja. To učine tako da ga odvedu na planinu gdje žive. Inicijacija čovjeka odvija se pored starog drveta koje je čest inicijacijski simbol u mnogim mitologijama.

U južnim krajevima Hrvatske vjerovalo se da se vile hrane medom, janjcima, malim praščićima ili jedu mast. Iz panonskih predjela stiže glas da su jele mrvice koje su ostale na stolu nakon što su ljudi pojeli objed. Vile ne piju vodu niotkuda osim iz čistih izvora. Ponekad se smatralo da se njihova moć nalazi u zlatnom pojasu ili marami koje imaju na sebi i ako im se to oduzme, gube svoju moć. Ta je moć bila velika, a to najbolje opisuje legenda koja kaže da su Arenu u Puli izgradile upravo vile i to u jednoj noći. Uzimale su kamen s Učke i slagale su kamenje u krug. No vile su, u ovoj verziji, bića noći i kad su čule prvog pijetla morale su prestati raditi. Zbog toga je Arena ostala nedovršena.

Suđenice (sudbine, sujenice, rođenice) također su neka vrsta vilinskih bića koja određuju čovjekovu sudbinu u trenutku rođenja. Uglavnom se pojavljuju tri suđenice koje nakon rođenja dogovaraju djetetovu sudbinu, a bit će onako kako kaže posljednja suđenica. Ljudima su nevidljive osim ako neka osoba nema kod sebe cvijet paprati, a rodilja ih može čuti ako probdije cijelu noć. U nekim je krajevima postojao običaj ostavljanja hrane na stolu koju bi suđenice onda pojele te bi nakon toga bile blage i dobronamjerne u proricanju sudbine djeteta.

Žene koje su tvrdile da su posebno vične u liječenju i da su ih tome naučile vile, nazivale su sevilenicama. Postoji slučaj koji datira iz 1660. godine kada je pristigla obavijest „kapetanu Janjine u Dubrovačkoj Republici, Ivanu Gučetiću, da u njegovoj kapetaniji imade vilenica i vještica (streghe)“. Kapetan je naredio da se dovede jedna od tih vilenica jer ga je zanimalo što vilenice znaju raditi. Vilenica mu je odgovorila da zna liječiti i da ju je tome naučila Tetka Vila koja joj se pojavljivala u bijeloj halji, u obliku redovnice. Također je tvrdila da zna prepoznati kome je naudila vještica te hoće li ta osoba ozdraviti ili ne. Iz ovog je iskaza očito miješanje starije mitologije o vilama s novijim kršćanskim elementima koji su kasnije došli na hrvatsko tlo. Lik vilenice bio je uobičajen u Dalmaciji, a osim liječenja, mogle su poništavati i tuđe čarolije.

Reforma Crkve, žestoka protestantska kritika stanja u kršćanskom svijetu toga vremena i Tridentski sabor (1545-1563) pokrenuli su procese koji su snažno utjecali na Europu. Naime, osim reforme Crkve došlo je i do „reforme narodne kulture“ kad se vilenice stavljaju u negativan kontekst iako prethodno nisu plijenile preveliku pažnju u crkvenim krugovima. U 17. stoljeću vilenice su izjednačene s vješticama što je značilo da su bile jednako podložne progonu. Praksi progona ženskih osoba optuženih za posjedovanje nadnaravnih moći stala je na kraj Marija Terezija 1756. godine, a dvije godine poslije, sudovima u Hrvatskoj i Slavoniji zabranjuje se voditi bilo kakve procese protiv vještica, vilenica i čaranja bez izravne caričine dozvole.

Motiv vile zadržao se u Hrvatskoj, a često je prisutan u umjetnosti i književnosti renesanse, neoklasicizma i romantizma. Vile su recimo česti motiv u mnogim slikama Vlaha Bukovca. Na njegovoj slici Hrvatski preporod (1895) iznad Gundulića koji sjedi roje se vile, a jedna ga je vila i zagrlila. Vile nose bijele haljine jer je bijela boja najčešće povezivana s vilama, ali istovremeno je i simbol djevičanstva i čistoće i na glavi im se nalaze ukrasi slični tijarama. Vile se mogu primijetiti i u možda najpoznatijoj Bukovčevoj slici, “Gundulićev san”. Hanibal Lucić napisao je pjesmu Jur nijedna na svit vila (16. stoljeće) u kojoj upravo opisuje njezinu nadnaravnu ljepotu i zeleni vijenac na glavi. U recentnijim vremenima, lik vile ponovo plijeni pažnju kao dio kulturne baštine i česta je tema etnoloških istraživanja.

Vaša , 

Soror PIAL

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

PROGONI VJESTICA U HRVATSKOJ

Kult đavola i manija progona vještica zahvaćaju i hrvatske krajeve. Prema
Jurišiću123, psihoza uzima maha u područjima Hrvatske u kojima je najjači germanski
utjecaj. Zato su u dalmatinskoj Hrvatskoj primjeri sustavnog progona vještica razmjerno
rijetki, a u Dalmatinskoj zagori, gdje su se najviše sačuvali tradicionalni hrvatski
pogledi na svijet, toga uopće nije bilo, kao ni u krajevima pod vlašću Osmanlija. Kao i u svim ostalim europskim zemljama zapadne kulture, i u Hrvatskoj se u
sačuvanim dokumentima onog vremena jasno mogu razabrati dvije epohe unutar cijelog
razdoblja progona čarobnjaka: 124
1. U prvom razdoblju i kod državne vlasti prevladava pučko shvaćanje prema kojem se
kod tog zločina radi o teškom nanošenju šteta ljudima nekom tajanstvenom moći čije
podrijetlo nije pobliže određeno
2. U drugom razdoblju (koje u Hrvatskoj započinje u 17. st.) i vlast u Hrvatskoj
prihvaća međunarodno europsko teološko shvaćanje o tom zločinu, prema kojem su
čarobnjaci (a njima su obično proglašavane žene – vještice) obožavatelji đavola,
sklapaju s njim ugovor, sastaju se na tajnim sastancima na kojima održavaju orgije
slične onima koje su se pripisivale čarobnjacima u bilo kojoj drugoj zemlji zapadne
kulture.
U prvoj polovici srednjeg vijeka, dok je središte Hrvatske bilo na jugu, nije bilo
tako strogog progona čaranja i nije se tomu pridavala prevelika važnost. Od 13. stoljeća
već susrećemo sudbene progone čarobnjaka, otkad datiraju i najstariji povijesni podaci
o toj pojavi kod nas, pa sve do kraja pedesetih godina 18. stoljeća kad je progon
čarobnjaka kod nas prestao.125 No u 15. stoljeću na te se pojave već gleda strože. Zakoni
za njih predviđaju kaznu spaljivanja, ali duh hrvatskog prava i tu znatno odmaže
kažnjavanju: i u optužbi za čaranja dolazi do primjene »rotnog prisezanja«126, tj.
prisegom znanca može se optuženika osloboditi svih posljedica kazne, te su procesi
najčešće završavali globom. „Iz presuda se razabire da su se optuženice na spomenuti
način mogle »očistiti« samo ako su pred sudom bile prvi put optužene za to djelo. (...) u
slučaju da ih se ponovno uhvati u zločinu čaranja, smjesta (će) biti spaljene bez ikakva daljnjeg suđenja“.127 Do početka 17. stoljeća, kada je taj prastari slavenski iracionalni
dokazni sustav bio u potpunosti zamijenjen „racionalnim“ načinom dokazivanja kod
kojeg je glavnu ulogu imalo mučenje. Mučenje je podrazumijevalo stiskanje palca,
vezivanje ruku, španjolsku čizmu, ljestve, traženje đavoljeg pečata, običnog madeža
koji bi krvnik zatim izrezivao da vještici oduzme njezinu đavolsku moć. Od mučenja su
bili izuzeti plemići i to jedino ukoliko nisu bili uhvaćeni na mjestu zločina.128 No,
događalo se i da su seljaci stvar uzimali u svoje ruke, pa su tako 1686. godine u okolici
Zagreba sami uhvatili i spalili nekoliko vještica, bez provedenog duhovnog ili
svjetovnog postupka.129
1699. godine počinju masovni progoni u Hrvatskoj. To se dogodilo jer je vlast
prihvatila stajalište kako vještice čine vrlo raširenu organiziranu družbu, a sucima je
postao običaj da uhvaćene vještice strašnim mučenjem prisiljavaju da odaju imena
ostalih članica svoje družbe. Tome je pripomoglo i prihvaćanje propisa Fernandeje o
čarobnjaštvu koncem 17. st., koji počivaju na postavkama teološke literature o tom
zločinu, te na taj način progonitelji vještica u ovim krajevima Hrvatske usklađuju u
cijelosti svoje shvaćanje zločina čarobnjaštva s međunarodnim teološkim složenim
pojmom tog zločina.130 Ferdinandeja131 (kod nas poznata i kao Praxis criminalis –
Kriminalna praksa) je Zakonik o sudskom kaznenom postupku, koji je izdao tadašnji
njemačko-rimski car i ugarsko-hrvatski kralj Ferdinand III., te je po njemu i dobio ime.
U njemu su sadržani svi bitni elementi tadašnjeg međunarodnog pojma zločina
čarobnjaštva. U njemu kao bitne elemente zločina susrećemo „izričiti ili prešutni ugovor
s demonom“ na osnovi kojeg čarobnjak nanosi drugima štete (maleficij), ali taj zločin,
prema istom propisu, čine i oni čarobnjaci koji se „uz odricanje od kršćanske vjere,
predaju demonu ili s njime spolno opće, premda inače svojim čarobnjačkim zlodjelima
nikome nisu nanijeli štetu“. Kriminalna praksa, dakle, izričito stavlja u pozadinu
maleficij ističući kao jedine neizostavne elemente zločina njegove čisto teološkeelemente: „odricanje od kršćanske vjere, predaju demonu i spolno općenje s demonom“.
U njoj je također i odredba da se osuđenici prije spaljivanja odsiječe glava.
 Kraj progona u Hrvatskoj
„Naša je povijesna znanost dodijelila Mariji Tereziji nezasluženu slavu da je
jednim svojim dekretom jednostavno ukinula procese protiv vještica u Hrvatskoj u
trenutku kad su još bujno cvali.“ (Jurišić u Michelet, 2004:341)
1740. godine Marija Terezija izdaje „opću odredbu za sve austrijske »nasljedne
zemlje« da joj se u svakom procesu zbog čarobnjaštva izrečena presuda mora podnijeti
na potvrdu (zajedno sa cijelim spisom predmeta).“132 Bez te se potvrde presuda nije
smjela provesti, a carica je time osigurala neposrednu kontrolu nad svim procesima
protiv čarobnjaka u austrijskim nasljednim zemljama. Do 1756. u pogledu procesa
protiv vještica u Hrvatskoj nije se dogodila nikakva promjena, no te je godine Marija
Terezija izdala za područje Hrvatske sličnu naredbu kakvu 1740. godine donijela za
austrijske nasljedne zemlje, a Hrvatski sabor ju je iste godine i ozakonio. Prema njoj
sudovi u Hrvatskoj trebaju i dalje voditi procese protiv čarobnjaka i donositi osude, ali
te osude se ne smiju provoditi, nego ih prije proglašenja s cjelovitim spisom o predmetu
moraju poslati na potvrdu carici. Time je carica dobila u svoje ruke kontrolu nad
procesima protiv vještica u Hrvatskoj. Godine 1758. dolazi do iduće značajne promjene
u odnosu vrhovne vlasti prema procesima protiv vještica u Hrvatskoj.133 Te godine
carica u pismu banu Franji Nadasdyu izdaje jednu općenitu, načelnu naredbu
dalekosežnog značenja, prema kojoj „nijedan sud u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji
ne smije ubuduće voditi nijedan proces zbog čarobnjaštva bez izričite caričine
dozvole.“134 Organi vlasti smiju hvatati osobe sumnjive zbog čarobnjaštva radi čuvanja
u pritvoru, ali ne smiju protiv njih pokrenuti kazneni postupak, nego za to moraju tražiti
posebnu caričinu dozvolu preko ugarske kraljevske dvorske kancelarije. Iako je taj akt
Marije Terezije bio od vrlo dalekosežne važnosti za sudbinu procesa protiv vještica u
Hrvatskoj, iz njega se jasno vidi da se njime procesi protiv čarobnjaštva u Hrvatskoj načelno ne ukidaju. Takvo bi ukinuće pretpostavljalo odluku carice kojom bi odbacila
cjelokupni pojam demonskog čarobnjaštva, a ona to nikad nije učinila, nego je,
naprotiv, još deset godina nakon spomenutog akta, izričito potvrdila svoje načelno
vjerovanje u mogućnost da ljudi uz pomoć demona čine čarobnjačka djela.135 To svoje
vjerovanje službeno je objavila u svom Općem zakonu o kaznenom sudskom postupku.
136 Govoreći o čarobnjaštvu, carica se u tom opsežnom zakonu žestoko obara na pučko
praznovjerje koje smatra odgovornim za luđačke progone čarobnjaka u prošlim
vremenima, no ne ispušta iz vida da se u velikoj mjeri odstupalo i od pravnih odredbi, te
je željela donijeti odredbe koje će spriječiti da budu kažnjene nevine osobe. Ako je
željela spriječiti nepravedne osude, mogla je jednostavno zabraniti da se procesi protiv
čarobnjaka uopće vode, no to nije mogla učiniti jednostavno zato što je vjerovala da ima
i pravih čarobnjaka koje treba kazniti. „Prema propisima spomenutog Općeg zakona,
organi koji vode postupak u stvarima čarobnjaštva moraju imati pred očima da radnje
koje se stavljaju na teret »čarobnjacima« mogu često potjecati od »lažnog pretvaranja,
izmišljanja ili prijevare« ili od »melankolije, pomućenja osjetila, ludosti ili neke
posebne bolesti« . (...) No nakon toga zakon izričito kaže da mogu postojati i »sigurni
znaci pravog čarobnjačkog nedjela, koje mora potjecati od đavlove pomoći« Organima
se, dakle, preporuča veliki oprez, ali ih se upozorava da uz spomenute prijevare, bolesne
fanatične pojave itd. postoji i pravo čarobnjaštvo, koje se obavlja uz pomoć demona.“137
Uzevši u obzir sve odredbe što ih je Marija Terezija ikad izdala u vezi s čarobnjaštvom,
možemo reći da se upravo prikazano stajalište što ga je carica zauzela u svom velikom
Zakonu o kaznenom sudskom postupku iz 1768. mora držati njezinim konačnim
stajalištem u ovom pitanju, od kojeg nikad nije odstupila.
Koliko je danas poznato nakon 1758. godine u Hrvatskoj više ne susrećemo
procese zbog zločina čarobnjaštva, odnosno protiv vještica (vjerojatno jer se nijedan naš
sud nije usudio zatražiti posebnu caričinu dozvolu), tako da su procesi protiv čarobnjaka
kod nas posve izumrli a da nisu bili formalno ukinuti.

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928