PROGONI VJESTICA U HRVATSKOJ

Kult đavola i manija progona vještica zahvaćaju i hrvatske krajeve. Prema
Jurišiću123, psihoza uzima maha u područjima Hrvatske u kojima je najjači germanski
utjecaj. Zato su u dalmatinskoj Hrvatskoj primjeri sustavnog progona vještica razmjerno
rijetki, a u Dalmatinskoj zagori, gdje su se najviše sačuvali tradicionalni hrvatski
pogledi na svijet, toga uopće nije bilo, kao ni u krajevima pod vlašću Osmanlija. Kao i u svim ostalim europskim zemljama zapadne kulture, i u Hrvatskoj se u
sačuvanim dokumentima onog vremena jasno mogu razabrati dvije epohe unutar cijelog
razdoblja progona čarobnjaka: 124
1. U prvom razdoblju i kod državne vlasti prevladava pučko shvaćanje prema kojem se
kod tog zločina radi o teškom nanošenju šteta ljudima nekom tajanstvenom moći čije
podrijetlo nije pobliže određeno
2. U drugom razdoblju (koje u Hrvatskoj započinje u 17. st.) i vlast u Hrvatskoj
prihvaća međunarodno europsko teološko shvaćanje o tom zločinu, prema kojem su
čarobnjaci (a njima su obično proglašavane žene – vještice) obožavatelji đavola,
sklapaju s njim ugovor, sastaju se na tajnim sastancima na kojima održavaju orgije
slične onima koje su se pripisivale čarobnjacima u bilo kojoj drugoj zemlji zapadne
kulture.
U prvoj polovici srednjeg vijeka, dok je središte Hrvatske bilo na jugu, nije bilo
tako strogog progona čaranja i nije se tomu pridavala prevelika važnost. Od 13. stoljeća
već susrećemo sudbene progone čarobnjaka, otkad datiraju i najstariji povijesni podaci
o toj pojavi kod nas, pa sve do kraja pedesetih godina 18. stoljeća kad je progon
čarobnjaka kod nas prestao.125 No u 15. stoljeću na te se pojave već gleda strože. Zakoni
za njih predviđaju kaznu spaljivanja, ali duh hrvatskog prava i tu znatno odmaže
kažnjavanju: i u optužbi za čaranja dolazi do primjene »rotnog prisezanja«126, tj.
prisegom znanca može se optuženika osloboditi svih posljedica kazne, te su procesi
najčešće završavali globom. „Iz presuda se razabire da su se optuženice na spomenuti
način mogle »očistiti« samo ako su pred sudom bile prvi put optužene za to djelo. (...) u
slučaju da ih se ponovno uhvati u zločinu čaranja, smjesta (će) biti spaljene bez ikakva daljnjeg suđenja“.127 Do početka 17. stoljeća, kada je taj prastari slavenski iracionalni
dokazni sustav bio u potpunosti zamijenjen „racionalnim“ načinom dokazivanja kod
kojeg je glavnu ulogu imalo mučenje. Mučenje je podrazumijevalo stiskanje palca,
vezivanje ruku, španjolsku čizmu, ljestve, traženje đavoljeg pečata, običnog madeža
koji bi krvnik zatim izrezivao da vještici oduzme njezinu đavolsku moć. Od mučenja su
bili izuzeti plemići i to jedino ukoliko nisu bili uhvaćeni na mjestu zločina.128 No,
događalo se i da su seljaci stvar uzimali u svoje ruke, pa su tako 1686. godine u okolici
Zagreba sami uhvatili i spalili nekoliko vještica, bez provedenog duhovnog ili
svjetovnog postupka.129
1699. godine počinju masovni progoni u Hrvatskoj. To se dogodilo jer je vlast
prihvatila stajalište kako vještice čine vrlo raširenu organiziranu družbu, a sucima je
postao običaj da uhvaćene vještice strašnim mučenjem prisiljavaju da odaju imena
ostalih članica svoje družbe. Tome je pripomoglo i prihvaćanje propisa Fernandeje o
čarobnjaštvu koncem 17. st., koji počivaju na postavkama teološke literature o tom
zločinu, te na taj način progonitelji vještica u ovim krajevima Hrvatske usklađuju u
cijelosti svoje shvaćanje zločina čarobnjaštva s međunarodnim teološkim složenim
pojmom tog zločina.130 Ferdinandeja131 (kod nas poznata i kao Praxis criminalis –
Kriminalna praksa) je Zakonik o sudskom kaznenom postupku, koji je izdao tadašnji
njemačko-rimski car i ugarsko-hrvatski kralj Ferdinand III., te je po njemu i dobio ime.
U njemu su sadržani svi bitni elementi tadašnjeg međunarodnog pojma zločina
čarobnjaštva. U njemu kao bitne elemente zločina susrećemo „izričiti ili prešutni ugovor
s demonom“ na osnovi kojeg čarobnjak nanosi drugima štete (maleficij), ali taj zločin,
prema istom propisu, čine i oni čarobnjaci koji se „uz odricanje od kršćanske vjere,
predaju demonu ili s njime spolno opće, premda inače svojim čarobnjačkim zlodjelima
nikome nisu nanijeli štetu“. Kriminalna praksa, dakle, izričito stavlja u pozadinu
maleficij ističući kao jedine neizostavne elemente zločina njegove čisto teološkeelemente: „odricanje od kršćanske vjere, predaju demonu i spolno općenje s demonom“.
U njoj je također i odredba da se osuđenici prije spaljivanja odsiječe glava.
 Kraj progona u Hrvatskoj
„Naša je povijesna znanost dodijelila Mariji Tereziji nezasluženu slavu da je
jednim svojim dekretom jednostavno ukinula procese protiv vještica u Hrvatskoj u
trenutku kad su još bujno cvali.“ (Jurišić u Michelet, 2004:341)
1740. godine Marija Terezija izdaje „opću odredbu za sve austrijske »nasljedne
zemlje« da joj se u svakom procesu zbog čarobnjaštva izrečena presuda mora podnijeti
na potvrdu (zajedno sa cijelim spisom predmeta).“132 Bez te se potvrde presuda nije
smjela provesti, a carica je time osigurala neposrednu kontrolu nad svim procesima
protiv čarobnjaka u austrijskim nasljednim zemljama. Do 1756. u pogledu procesa
protiv vještica u Hrvatskoj nije se dogodila nikakva promjena, no te je godine Marija
Terezija izdala za područje Hrvatske sličnu naredbu kakvu 1740. godine donijela za
austrijske nasljedne zemlje, a Hrvatski sabor ju je iste godine i ozakonio. Prema njoj
sudovi u Hrvatskoj trebaju i dalje voditi procese protiv čarobnjaka i donositi osude, ali
te osude se ne smiju provoditi, nego ih prije proglašenja s cjelovitim spisom o predmetu
moraju poslati na potvrdu carici. Time je carica dobila u svoje ruke kontrolu nad
procesima protiv vještica u Hrvatskoj. Godine 1758. dolazi do iduće značajne promjene
u odnosu vrhovne vlasti prema procesima protiv vještica u Hrvatskoj.133 Te godine
carica u pismu banu Franji Nadasdyu izdaje jednu općenitu, načelnu naredbu
dalekosežnog značenja, prema kojoj „nijedan sud u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji
ne smije ubuduće voditi nijedan proces zbog čarobnjaštva bez izričite caričine
dozvole.“134 Organi vlasti smiju hvatati osobe sumnjive zbog čarobnjaštva radi čuvanja
u pritvoru, ali ne smiju protiv njih pokrenuti kazneni postupak, nego za to moraju tražiti
posebnu caričinu dozvolu preko ugarske kraljevske dvorske kancelarije. Iako je taj akt
Marije Terezije bio od vrlo dalekosežne važnosti za sudbinu procesa protiv vještica u
Hrvatskoj, iz njega se jasno vidi da se njime procesi protiv čarobnjaštva u Hrvatskoj načelno ne ukidaju. Takvo bi ukinuće pretpostavljalo odluku carice kojom bi odbacila
cjelokupni pojam demonskog čarobnjaštva, a ona to nikad nije učinila, nego je,
naprotiv, još deset godina nakon spomenutog akta, izričito potvrdila svoje načelno
vjerovanje u mogućnost da ljudi uz pomoć demona čine čarobnjačka djela.135 To svoje
vjerovanje službeno je objavila u svom Općem zakonu o kaznenom sudskom postupku.
136 Govoreći o čarobnjaštvu, carica se u tom opsežnom zakonu žestoko obara na pučko
praznovjerje koje smatra odgovornim za luđačke progone čarobnjaka u prošlim
vremenima, no ne ispušta iz vida da se u velikoj mjeri odstupalo i od pravnih odredbi, te
je željela donijeti odredbe koje će spriječiti da budu kažnjene nevine osobe. Ako je
željela spriječiti nepravedne osude, mogla je jednostavno zabraniti da se procesi protiv
čarobnjaka uopće vode, no to nije mogla učiniti jednostavno zato što je vjerovala da ima
i pravih čarobnjaka koje treba kazniti. „Prema propisima spomenutog Općeg zakona,
organi koji vode postupak u stvarima čarobnjaštva moraju imati pred očima da radnje
koje se stavljaju na teret »čarobnjacima« mogu često potjecati od »lažnog pretvaranja,
izmišljanja ili prijevare« ili od »melankolije, pomućenja osjetila, ludosti ili neke
posebne bolesti« . (...) No nakon toga zakon izričito kaže da mogu postojati i »sigurni
znaci pravog čarobnjačkog nedjela, koje mora potjecati od đavlove pomoći« Organima
se, dakle, preporuča veliki oprez, ali ih se upozorava da uz spomenute prijevare, bolesne
fanatične pojave itd. postoji i pravo čarobnjaštvo, koje se obavlja uz pomoć demona.“137
Uzevši u obzir sve odredbe što ih je Marija Terezija ikad izdala u vezi s čarobnjaštvom,
možemo reći da se upravo prikazano stajalište što ga je carica zauzela u svom velikom
Zakonu o kaznenom sudskom postupku iz 1768. mora držati njezinim konačnim
stajalištem u ovom pitanju, od kojeg nikad nije odstupila.
Koliko je danas poznato nakon 1758. godine u Hrvatskoj više ne susrećemo
procese zbog zločina čarobnjaštva, odnosno protiv vještica (vjerojatno jer se nijedan naš
sud nije usudio zatražiti posebnu caričinu dozvolu), tako da su procesi protiv čarobnjaka
kod nas posve izumrli a da nisu bili formalno ukinuti.

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

INKVIZICIJA

U progonima vještica i heretika, svoju ulogu imala je i inkvizicija. Riječ
inkvizicija82, koja potječe od latinske riječi inquisitio – traženje/istraga, naziv je za niz
originalno crkvenih pravosudnih institucija od 12. stoljeća do Napoleonskih ratova na
prostoru Zapadne Europe. Postojalo je nekoliko inkvizicija, a utemeljivane su s ciljem
borbe protiv hereze, ali u kasnijim stoljećima nadležnost im je proširena.
Oko 12. stoljeća razna vjerovanja, koja je Katolička crkva proglasila herezama,
sve više su se širila Zapadnom Europom, a ponajviše dualizam.83 Samim svojim
postojanjem ovakva su vjerovanja ugrožavala vlast Katoličke crkve i feudalnih
vladara84 čiju je vlast Crkva sakralizirala krunidbom kraljeva i proglašavanjem
monarhijskog feudalnog uređenja utemeljenima na Božanskom autoritetu. Stoga papa
Lucije III. i car Fridrik I. Barbarosa dekretom Ad abolendam 1184. g. osnivaju
Biskupsku inkviziciju, tj. daju biskupima ovlasti da u svojim biskupijama imenuju
svećenika (inkvizitora) koji će pokretati postupke protiv „heretika“.
Inkvizicija kakvu je poznajemo, nije postojala sve do 1231. godine kada je papa
Gregor IX. osnovao Papinsku inkviziciju i postavio je na mjesto izvršnog suda u službi
pape. U početku su inkviziciju činili izabrani ljudi iz redova franjevaca i dominikanaca,
te je njeno djelo prvotno bilo slabo i ograničeno. No s vremenom su dobili na moći s
obzirom da su mogli ekskomunicirati svakoga, a odgovarali su samo papi i bili su iznad
svjetovnih zakona. Ova institucija prvi put u srednjem vijeku donosi jasna pravila
sudskog postupka dobrim dijelom preuzeta iz rimskog prava.
Lošim glasinama o inkvizicijama pridonijeli su različiti uzroci: mogućnost
pokretanja postupka od inkvizitora, mučenje i česta kršenja samih pravila o zabrani mučenja u slučaju nepostojanja dokaza, kao i kršenje propisa o isključivo jednokratnom
mučenju85, apsurdnost određenih optužbi (pogotovo kad je riječ o vještičarenju),
progon ljudi s drugačijim vjerskim uvjerenjima („heretika“), razne zloupotrebe u
postupcima itd.
Sud inkvizicije je bio utemeljen tako da optuženi mora dokazati svoju nevinost,
a postupak pred inkvizitorom je mogao pokrenuti bilo tko tužbom, ali i sam inkvizitor
na temelju vlastite istrage. Iako se po propisima rezultati te istrage nisu smjeli koristiti
kao dokazni materijal, te je optuženi trebao biti oslobođen ako nije bilo drugih dokaza,
što se u praksi baš i nije provodilo. Nepravednom suđenju je doprinosilo i to što je
inkvizitor bio tužitelj i sudac, a svaka optužba ili kleveta smatrana dokazom.
Sposobnost odvjetnika da brani heretika, bila je ograničena. Dokazni materijal, kao i
optužbe, optuženiku nisu bile dostupne. Iako je on bio pozvan da prizna, nije znao što bi
trebao priznati, a imena navodnih svjedoka bila su tajna. Poricanje krivnje često je
korišteno kao dokaz protiv tuženog, odnosno tužene. Inkvizicija je pružila široke
mogućnosti za osvete neprijateljstva, spletke, podlosti, pokvarenosti i drugih zala, a
naročiti poticaj za "istragu" protiv "heretika" bila je njegova imovina. Papa Inocent III.
donio je odluku da se imovina optuženog heretika proda, te da dio novca od prodaje
imovine ide tužitelju, dio sudu, a dio uloži u izgradnju zatvora.86
„Crkva je sucu i tužitelju davala pravo zapljene imovine vještaca. Svuda gdje je
kanonsko pravo ostalo na snazi, suđenja za vračarstvo su mnogobrojna i svećenstvu
donose bogatstvo.“87 Prijave su bile anonimne i optuženi nije znao tko ga je prijavio. To
je bila najviše kritizirana točka od strane protivnika inkvizicije. Lažne prijave su u
praksi bile česte, kao rezultat ljubomore i pohlepe. Inkvizicija je širila strah i
nepovjerenje među susjedima, i optužbe među članovima obitelji nisu bile rijetke.
1252. godine papa Inocent IV. odobrio je mučenje kao metodu da bi se od
zatvorenika iznudilo priznanje, „što se tada naveliko koristilo u „svjetovnom“ sudstvu
koje su također nadzirali crkveni predstavnici i koje je bilo utemeljeno na religijskim
temeljima i monarhijskom i feudalnom autoritetu sakraliziranom od strane Katoličke crkve.“88
Mučenje se smjelo koristiti samo jednom i samo ako su već prethodno postojali dokazi
krivnje (prema tadašnjem shvaćanju ni jedan dokaz osim priznanja nije bio dovoljno jak
da bi se nekoga osudilo), no ako optuženi nije priznao zločin na mučenju, morao je biti
oslobođen unatoč protivnim dokazima. I glede mučenja je bilo zloupotrebe, pa se
primjerice druga tura mučenja proglašavala nastavkom prve, pa tako formalno ne bi bilo
prekršeno pravilo o samo jednom mučenju. Kada bi presuda bila donesena, odvijao se
takozvani auto da fe - čin vjere. Auto-da-fé89 bio je bio zadnji korak inkvizicijskog
procesa. Uključivao je misu, molitvu, javnu procesiju optuženih, te čitanje njihovih
presuda. Obred bi se obično odvijao na javnim trgovima ili šetalištima i trajao je
nekoliko sati, a nazočili su mu i crkveni i svjetovni dužnosnici. Održavalo bi se
cijelonoćno bdijenje koje je završavalo misom u svitanje. Tada započinje svečanost
javne pokore sa procesijom zatvorenika. Zatvorenici obično nisu znali kakav je bio
ishod njihovog suđenja ili kazne. Bili bi odvedeni izvan gradskih zidina na mjesto
spaljivanja. Tamo im se pročitala presuda. Zatvorenici koji su bili oslobođeni i oni koji
su dobili uvjetne kazne pali bi na koljena u znak zahvalnosti, a oni osuđeni bili bi
kažnjeni. Najgora kazna bilo je spaljivanje, a pošto je spaljivanje bilo puno dojmljivije
od pokore koja mu je prethodila, u popularnoj uporabi termina auto-da-fé dobio je
značenje kazne više nego pokore.
Poznato je da su inkvizitori koristili priručnike vezane za razne procedure o
prepoznavanju vještica, ispitivanju osumnjičenih, mučenju, itd. Jedan od važnijih takvih
priručnika bio je Directorium Inquisitorum90, kojeg je 1376. godine napisao Nicholas
Eymerich. U njemu je definirao vještičarstvo, te iznosi svoje mišljenje kako je
čarobnjaštvo jedna forma hereze. U njemu također opisuje načine otkrivanja vještica,
razne zabranjene magijske rituale, te načine na koje izvući priznanje, što je uključivalo
psihološku manipulaciju kao i torturu. On je bio prvi inkvizitor koji je uspio zaobići
crkvenu zabranu o mučenju osumnjičenog dvaput, koristio bi zasebnu instancu
mučenja, za svaku zasebnu optužbu za herezu. Directorium Inquisitorum postao je
glavni priručnik procedura, koji je koristila Španjolska inkvizicija sve do 17. stoljeća.Španjolsku inkviziciju91 1478. godine osnivaju Ferdinand II. Aragonski i Izabela
I. Kastiljska uz dozvolu pape Siksta IV. Uloga joj je bila obrana katolicizma u zemljama
španjolske krune nakon Rekonkviste. U Španjolskoj su tada zajedno s kršćanima živjeli
židovi i muslimani koji su zajedno sa kršćanskim „hereticima“ također bili predmetom
postupaka inkvizicije. Vremenom se nadležnost Španjolske inkvizicije proširila i na
neke svjetovne prijestupe kao što su bigamija i lov na vještice. Španjolska inkvizicija
kao kraljeva institucija je često služila kao sredstvo političkih igri. Nije bila toliko
okrutna koliko joj se to kasnije pripisivalo, barem što se tiče smrtnih osuda vještica.
Kasnija istraživanja pokazala su kako je u zemljama gdje je inkvizicija provodila istrage
(Španjolska, Portugal i Italija) bilo manje smrtnih osuda nego u onima gdje je istraga
bila u rukama svjetovnih sudova (Švicarska, Njemačka, Francuska, itd.). Oni su
prvenstveno htjeli da osumnjičeni priznaju svoj zločin, te se pokaju za njega i „pomire“
sa Crkvom, što ne znači da ih svejedno ne bi kaznili. Kada bi inkvizicija došla u neki
grad, prvi korak bio je Edikt milosti. Nakon nedjeljne mise, inkvizitori bi pročitali edikt
u kojem bi objasnili što je hereza i pozvali građane da priznaju pred Inkvizicijom. Oni
koji bi došli i sami priznali u toku perioda milosti (trajao je između 30 i 40 dana),
obično im je ponuđena pomirba s Crkvom, te su prolazili s lakšim kaznama, zbog čega
je i nazvan Edikt milosti. No nakon 1500., to se mijenja te je Edikt milosti zamijenjen
Ediktom vjere, koji je izostavljao period milosti, te je umjesto toga poticao osuđivanje
drugih.92 Svatko je mogao biti optužen da je vještica. Starije žene, čiji je jedini grijeh
bio nedostatak ljepote, lijepe mlade žene koje su privlačile pažnju muškaraca, uspješni
muškarci i žene koji su podigli status, ali i zavist susjeda. Trebam napomenuti još jednu
stvar. Zašto je većina vještica bila ženskog spola (iako je bilo i vještaca, ali znatno
manje)? Prije svega vjerovanje je Crkve da je žena biće koje je stvoreno da bude
podređeno muškarcu jer je njena osnovna svrha rađanje i briga za potomstvo. Žena
takva, labilna i pokorljiva, lako će biti zavedena od Sotone, koji će je će je nagovoriti na
opačine, a ona će se pokoravati svim njegovim zahtjevima i idejama, jednako kako se
prije pokoravala zapovijedima i idejama svoga muža, oca, brata… Inkvizitori su
iznuđivali priznanje okrivljenog torturom. Kazne su bile razne, od novčanih do
bičevanja, izgona, dugotrajnog zatvora ili bi bili poslani na galiju, a imovina bi im bila zaplijenjena. U slučaju da je izrečena smrtna kazna, inkvizicija bi osuđenog predavala
svjetovnim vlastima koji bi zatim izvršili kaznu.
No nisu se svi držali propisa, pa čak i dobar dio inkvizitora (pogotovo u
provincijama)93. Jedan od njih bio je dominikanski inkvizitor Heinrich Kramer.94 On je
bio uvjeren da su vještice dio velike urote protiv kršćanskog društva i da vještice moraju
biti iskorijenjene, prema božanskom i svjetovnom zakonu, svim mogućim sredstvima.
Koristeći svoj autoritet i iskustvo, pozvao je na nužnost kampanje za istrebljenje
vještičarstva. Rezultat toga bio je Malleus Maleficarum95
– Malj za vještice. Knjiga je
izdana 1486. godine, sastoji se od uvoda i tri dijela. U uvodu knjige donosi se tekst bule
Summis desiderantes affectibus pape Inocenta VIII. iz 1484. godine, koja je postavila
temelj za progon vještica. U prvom dijelu Kramer se bavi stvarnom prirodom postojanja
vještičarstva onako kako se spominje u Bibliji i o njenoj prirodi i zloćudnosti. U drugom
dijelu bavi se magijskim praksama koje se odnose na spolno općenje i mušku
impotenciju, te metodama kojima se ljudi mogu zaštititi od uroka ili ih poništiti, dok se
u trećem dijelu nabrajaju praktična pravila i procedure za suđenje optuženima pred
crkvenim ili svjetovnim sudovima. Djelo Malleus Maleficarum ušlo je u svjetsku
književnost kao jedno od najopskurnijih i najbolesnijih spisa svih vremena, koje je
očitom mizoginijom i sadizmom kojim djelo odiše, utjecalo na stvaranje masovne
histerije protiv opasnosti od vještica i bio je jedan od ključnih faktora koji su doprinijeli
zaluđenošću vješticama. Također postao je glavni priručnik upotrebljavan za progone
vještica. Otkriće tiskarstva omogućilo je ubrzano širenje knjige i njenu rasprostranjenost
širom Europe. Svega tri godine od objave Katolička crkva ga je osudila kao lažnim, a
Španjolska inkvizicija upozorila svoje članove da ne vjeruju svemu što u njemu piše.
No i dalje se upotrebljava i to pogotovo među svjetovnim sudovima.
Rimsku inkviziciju96 osniva papa Pavao III. 1542. godine za područje Italije (ali
djelovali su i na Malti, te mnogim drugim dijelovima Europe). Njom je upravljao odbor
kardinala, a kada je papa Siksto V. 1588. reorganizirao Rimsku kuriju, Inkvizicijski
odbor postao je Congregatio Sancti Offici – Kongregacija svete službe (danas Kongregacija za nauk vjere). Inkvizitorijalna nadležnost, koja je pokrivala sve što je
bilo definirano „herezom“ po kanonskom zakonu ili teologiji, također je uključivala i
vještičarenje. Pošto su takvi prekršaji podizali sumnju na herezu, kanonski zakon davao
je inkvizitorima nadležnost nad maleficijem i praznovjerjem općenito. Papa Pavao III.
ustanovio je Rimsku inkviziciju uglavnom da paze na širenje Protestantske reformacije
u talijanskim gradovima, tako da se u početku gotovo uopće nisu bavili slučajevima
vještičarenja, no krajem 16. stoljeća, nakon konačnog poraza Protestantske reformacije
u Italiji, to se mijenja. To je bio zločin kojeg su sada najčešće istraživali, a smjernice za
progon su preuzeli od prije ustanovljene Španjolske inkvizicije. Iako su zagovarali da se
osumnjičeni ne smiju uhititi bez materijalnih dokaza, te bi radije da osumnjičeni prizna i
pokaje se umjesto da ga pošalju na lomaču, nisu kažnjavali one koji te njihove upute
nisu slijedili.
Jedan od optuženih i osuđenih jer se svojim mišljenjima i idejama suprotstavio
mišljenjima i idejama Crkve, bio je Giordano Bruno97, talijanski filozof i dominikanac,
osumnjičen zbog hereze, jer je poricao kršćanske dogme. 1593. Rimska inkvizicija ga
hapsi i odvodi u Rim, gdje ostaje pod istragom sedam godina, a zatim biva osuđen na
smrt i kao heretik spaljen je 1600.g.
TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928