TAJNI JEZIK SIMBOLA 2

Prastari ljudi širom planete su osim Sunca uvelike obožavali i Mjesec. Suncem smo se više pozabavili u prošlom tekstu, zajedno s većinom njegovih simboličkih derivata. Mjesec je u prapovijesti isto kao i danas bio okarakteriziran njegovim mijenama po četvrtima od mlađaka, punog Mjeseca do zadnje četvrti. Ovaj put ćemo se više pozabaviti tajnim jezikom simbola povezanim s Mjesecom.

Mjesec je naš planetarni prirodni satelit. Mjesec svojom gravitacijom ima efekte na plime i oseke širom planete. Mjesec orbitira oko Zemlje i ciklusima od 28 dana i zahvaljujući njemu imamo lunarnu godinu od 12 mjeseci koja je se kroz prapovijest i povijest mijenjala do Julijanskog kalendara kojeg danas poštuju pripadnici mnogih različitih religija.

Pravilne astronomske karakteristike Mjesečevih faza su u svom jeziku simbola uglavnom pratile prapovijesne kulture i kulture na dalekom istoku, dok su “zapadnjačke” kulture i kulture srednjeg istoka i Afrike uglavnom pratile stilizirani oblik Mjesečevih faza.

Primjer stiliziranog Mjeseca koji se najčešće nalazi na nacionalnim i religijskim oznakama diljem svijeta.

Mjesec, kao i Sunce, svoje značenje ima u divinacijskim, astrološkim, astronomskim, heraldičkim, religijskim, i mnogim drugim aspektima različitih kultura. U interesu nam je otkriti univerzalno i prastaro značenje Mjeseca koje se s vremenom možda i izgubilo ili promijenilo značenja do dana današnjega.

Bog Mjeseca Nim iz Sumera.

Arheolozi smatraju da je sama oznaka polumjeseca najstariji simbol na Zemlji, čak i stariji simbola Sunca. U Sumeru je Nana bio bog Mjeseca, u Babilonu je to bio bog Nin. Prva predstavljanja boga Mjeseca u Mezopotamiji su stara oko 5.400. godina.

Jang (Mjsec – žena) i Jing (Sunce – muškarac) predstavlja dualitet unutar postojećeg univerzuma u istočnjačkim tradicijama. Kinezi još uvijek slave lunarnu godinu, njihov taoističaki znak Jing Jang (陰陽; pinyin: yīnyáng) ima mnoga značenja u borilačkim vještinama, tradicionalnoj medicini, Shiatsuu,  I Chingu i drugima.

Zastava Južne Koreje ima stiliziran Jing Jang u nacionalnim bojama zajedno s I Ching oznakama.

Stilizirani Polumjesec se nalazi na vrhu Taj Mahala u Indiji. Ovaj spomenik ljubavi muškarca (vadara) prema ženi je još više naglašen stiliziranim polumjesecom koji, osim religijskih, označava ženu ili žensko u prirodi.

Mjesečeva himna iz Kartage (Feničani) božice mjeseca Nikkal iz 1400. prije nove ere.

Tipična Fenička lira koju su kasnije preuzeli Stari Grci je imala oblik Polumjeseca. U hramovima božice Nikkal svirale se muzika i himne u čast božici isključivo na ovakvoj liri.

Jedna os najstarijih božica u vedskoj mitologiji je Chandra (na Sanskritu Chandra znači Mjesec ili ona koja nosi Mjesec), božica mjeseca, menstrualnih ciklusa, žena, rodilja, majki, lunarnih mijena i voda. Ona je ovdje predstavljena sa stiliziranim mjesecom u njenoj pozadini i sa kćerkom Rohini. Osim ovih značenja ona je predstavljala i kraljicu davateljicu života, blagost ljubav i označavala je oznaku Raka u horoskopu, mnogo prije nego li smo mi preko starih Egipćana dobili prvotnih 11 horoskopskih znakova (bez Vage koja je prvi put dodana u radnom srednjem vijeku u Bizantu).

U zapadnjačkim religijama uglavnom su muška božanstva imala oznake Sunca, osim onih božanstava koje su direktno preuzeta iz starijih kultura Orijenta, dok su božanstva Mjeseca većinom bila povezana sa ženama.

Jedan od bogova povezanih s Mjesecom u muškom obličju je bio bog Ta’lab u Arabiji prije Islama. Na žalost, nemamo slike tog božanstva. Smatra se kako je Arabija ovo božanstvo preuzela od Mezopotamaca i Nima. Za ovog boga je bilo znakovito što je imao svoje proroke koji su bile žene, kao što su mnogo bogovi u Staroj Grčkoj i Egiptu govorili kroz svoje svećenice, vidovite žene ili oracle.

Wadd je još jedno arapsko božanstvo Mjeseca u muškom obliku, koje je predstavljalo ljubav i prijateljstva. Interesantno je da su njegove svete životinje bile zmije te je također imao svoje proročice koje su ljudima pomagale s vidovitošću. Od ovog boga također nemamo fotografiju niti prikaz jer su pobornici islama srušili njegove hramove zajedno s vjernicima koji su štovali ovog boga što je opisano u Ekspediciji Ibn Al Walida 631. poslije nove ere.

Farohar, frohar, frawahr, fravahr iz Persepolisa.

Mah ili Maonghah je perzijsko božanstvo mjeseca prije nastajanja Zoroastrizma, no Zoroastra za svoje prikazivanje božanstvenog prihvaća krilati disk Mjeseca što je jedini takav slučaj jer su svi ostali krilati diskovi prikazivali krilato Sunce. Od imena boga Maonghah je nastala riječ Moon ili Mjesec na engleskom jeziku, no kasnijim derivatima je on izgubio oznake mjeseca i postao farohar, frohar, frawahr, fravahr ili bog otac koji se povezuje s Ašurom ili krilatim Suncem. Ista riječ je kasnije poslužila i starim Egipćanima koji su iz farohar, frohar, frawahr, fravahra stvorili faraona, kralja sina boga Sunca.

Ahura Mazda spominje kako Amesha Spentas obasjava Mjesec ili čak obasjava svjetlo s Mjeseca na Zemlju. U Ahura- Mazdi Mjesec ima mnoge atribute: vode, ljubavi, znanja, mudrosti, tame, sjene, promjene, bogatstva, slave, obitelji, izlječenja, liječenja i dobra. Po istom vjerovanju Mjesec je “Kraljica Noći.”

Ainu domorodački narod Japana bijele kože. Iako ih je danas tek 200.000 ostala je njihova nevjerojatno živa oralna mitologija prepuna originalnih značenja simbolike prapovijesnih naroda.

Po prastaroj Ainu mitologiji, Ainu su ljudi bijelci prastanovnici Japana koji se tamo nalaze od pleistocena koji su stariji čak i od prve “nacionalne” japanske Jomonske kulture koja je nastala prije 15.000. godina. Njihovo božanstvo Mjeseca Chup Kamuy je prvenstveno bila božica Mjeseca sa svim atributima koje božice mjeseca imaju, no nije mogla gledati preljub tijekom noći te je postala božica sunca i vrhovno božanstvo Ainua, koji su inače animisti i vjeruju u duhove životinja, na primjer medvjeda kojeg zovu brat medvjed i tako dalje.

Selena ili Σελήνη je starogrčka božica mjeseca. Jako je interesantno da je ona bila titanska božica. Titani su božanstva koja su prethodila Olimpu. Mi bismo to mogli nazvati paganskim bogovima predgrčke mitologije. Zeus, vrhovno božanstvo Grka, je bio božanstvo Sunca. Bogovi Olimpa su napravili i neke svoje transformacije i derivate božica Mjeseca. Originalna Selena sestra Heliosa (Sunca) Titana je bila i božica zore i sutona. Osim što se predstavljala Polumjesecom, često je oko sebe imala i životinje kao što su jelen, bik, konj, zmije i zmajevi.

Titanska Selena se pretovrila u olimpsku Artemidu. Ona je preuzela zoofiliju ili obožavanje životinja od zmija do konja i bikova u novom derivatu postajući božica lova.

U klasičnom starogrčkom predanju se događa nešto čudno Selena postaje Artemida (kasnija rimska Dijana) i osim što lovi po noći za vrijeme Mjeseca, ona se počinje prikazivati sa oznakama Sunca što je kasnije svrstava uz božanstva povezana s tom vrstom svjetlosti i tajnih značenja.

Luna Rimska božica mjeseca, po kojemu je i Mjesec dobio ime u svim jezicima koji su nastali iz latinskih korijena.

Keltska Sirona s Grannusom.

Kelti su svojoj božici Mjeseca Sironi pridavali značenja liječenja i izvorišta vode, njeni znakovi su bili zmije i jaja.

Sjevernjaci su u Europi imali nešto drugačiju i obrnutu mitologiju: Mani je bio bog Mjeseca a Sol je bila božica Sunca. Ovdje ih vidimo iz priče u Eddi u kojoj ih preko neba jure strašni mitski vukovi.

Sol i Mani dva božanstva koja se uvijek pokazuju skupa.

Ovo su samo neka od božanstava koja su vladala Mjesecom, a druga božanstva Mjeseca širom planete možete pronaći ovdje.

Nastankom Islama, događa se i jedna interesantna podjela u religijskoj, heraldičkoj i simboličkoj osnovi. Zapadne religije koje za svoj osnovni simbol uzimaju znak Sunca, svastike ili križa u svim oblicima koje poznajemo i danas, postaju ubrzo veliki neprijatelji Islama na političkoj, filozofskoj i religijskoj osnovi. Stoga ne čudi što mnoge islamske države uzimaju za simbol polumjesec i zvijezdu ili zvijezde za svoje stjegove. Molimo da uzmete u obzir da su sve države nastale s konglomeratom vlasti i religije u svojim heraldičkim i stjegovnim oznakama imali oznake vladajućih kuća i zvaničnih državnih religija, to se do maksimuma iskoristilo u srednjem vijeku.

Jedan od iznimki za zastave iz muslimanskog dijela svijeta je bila ona proroka Muhameda koja se nazivala Al-Uqab ili ORAO. Bila je potpuno crne boje s znakom orla od kojeg su kasnije mnoge muslimanske države napravile svoje grbove, o čemu smo pisali ovdje.

Shahada Abasida s punim Mjesecom. Jedna od vrlo važnih muslimanskih oznaka i zastava je takozvana Shahada ili svjedočanstvo u vjeri.

Ne zna se točno kada se s punog Mjeseca u islamskom svijetu prešlo na polumjesec i zvijezde ali, heraldički gledano, Polumjesec je definitivno zauzeo prvenstvo u predstavljanju većine muslimanskih zemalja. Znamo da su prvenstvene zastave bile u jednoj boji no daljnjim razvojem i kombinacijama su nastale bikolorne i trikolorne zastave koje u većini slučajeva imaju zelenu boju u sebi kao prikaz Alahovih vrtova, crvenu boju krvi, bijelu za boju čistoće i često crnu iz Shasade kao svjedočanstva u vjeri.

Tradicionalni stilizirani znak islama je i Polumjesec koji možemo vidjeti na vrhu džamija.

Koliko su tradicije na bliskom istoku i univerzalni simboli prastarih ljudi povezani (širom svijeta) pokazuje i znak Moabita iz 1.400. prije nove ere čija je oznaka bio upravo Polumjesec od kojih je nastao Abraham koji je svet i za Židove i muslimane. Moabiti su bili politeisti rani semiti. Molimo vas da uzmete u obzir da su semitski narodi i Izraelci, Arapi, Palestinci i mnogi drugi prastari narodi na Bliskom Istoku, iako ih veže ista genetika danas su ti narodi u velikim prijeporima i ratovima zbog različitih religija i sporova oko granica. To se naročito dobro vidi na slučaju Palestinaca i Izraela.

Otomansko carstvo je imalo dva stijega: bijelo sa zelenim Polumjesecom i zvijezdom i ono obrnute boje. Ono je bilo prva muslimanska država koja je na svoj stijeg dodala polumjesec i zvijezde, i to tek nakon zauzimanja Konsantinopola. Jedna od oznaka Carigrada ili Konstantinopola su bili Mjesec i zvijezda. Mnoge zemlje koje su nastale raspadom ovog carstva su preuzele iste oznake na stjegovima bez obzira da li su bile sekularne ili nesekularne države. No Mjesec i zvijezde koristile su i druge države neposredno prije nastanka islama. Mithradat VI Eupator je bio jedan od vladara Ponta (Male Azije, Krima, do Sinaja), države nastale umiranjem Aleksandra Velikoga, čiji su vladari bili Stari Grci. Njihova oznaka je bila u stvari perzijska i tvorila se od Polumjeseca i zvijezda.

Buran ili Poran, kasnije Burandokht or Purandokht je kćer perzijskog cara Khosrau II od Perzije koja je bila jedina žena vladarka iz Sasanidske dinastije od 630. do 631. Nakon toga se Perzijsko carstvo raspada i od njega nastaju različiti kalifati, emirati i plemenske države u kojima je islam zamijenio zoroastrizam i druge religije.

Shahadau su preuzele mnoge institucije u islamskom svijetu i države, Talibani u Afganistanu, Libijska Đamahirija, Ujedinjeni Arapski Emirati, itd.

No nisu samo muslimani za heraldiku i državno-religijske oznake izabrali Polumjesec. Mnoge plemićke kuće Europe su imale na heraldičkim oznakama Mjesec, Polumjesec i zvijezdu ili zvijezde.

Jedan od grbova sa zvijezdom i polumjesecom je onaj poljske plemićke obitelji Leliwa.

Alkemičarska i hermetička učenja i mnoga društva su preuzela oznake Mjeseca i Sunca u svojoj heraldici i predstavljanjima.

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

TAJNI JEZIK OKULTNIH SIMBOLA

Naša relativno mala planeta s nešto više od sedam milijardi ljudi obiluje različitim vjerovanjima i religijama. Religije su sastavni dio filozofije življenja ljudi i sloboda vjerovanja se smatra osnovnim pravom svakog ljudskog bića na planeti. Mnoge vjere smatraju da su jedini pravi put ka božanstvenom i spiritualnom, mnoge vjere se među sobom ne trpe i svete knjige i filozofije su im direktno oprečne. Religije su u prošlosti i na žalost u sadašnjosti uzrokovale mnoge krvave ratove, progone, ubojstva mučenja i nasilne promijene vjerovanja uvjetovane politikom: “Pridruži se ili umri.” Smatramo da bi većina populacije svijeta bila u mnogočemu fleksibilnija i liberalnija prema pripadnicima drugih vjera kada bi saznali pravo značenje obreda i ikonografije vjera kojevjerovali ili ne sve do iti jedne proističu iz jedinstvenog i univerzalnog tajnog jezika simbola.

Pradavan čovjek je prvo počeo obožavati Sunce, kao darovatelja svega života na zemlji, zvijezdu koja nas grije i uvjetuje cikličkim promjenama godišnjih doba, sezona kiša i suše, doba obilja i oskudice, života i smrti, svjetla i tame. Božansko Sunce je tako preuzelo domen nad svijetom duhova: šuma, predaka, životinja i zemlje još od vremena ledenog doba. Prikaz točka s križem ili slovom X je prvo univerzalno obilježje SUNCA koje u sebi sačinjava sve što smo do sada naveli. Teško je nabrojati prapovijesne zajednice koje su u sebi imali ovaj znak u različitim oblicima. Možemo samo ustanoviti da nije bilo onih koji Sunce nisu obožavali. No povlačenjem ledenog doba i polaganom migracijom ljudi na dijelove planete koje su za vrijeme pleistocena bile pod ledom polako ali sigurno su počele dobivati razlike u predstavljanju i obožavanju Sunca. U milenijima nakon raseljavanja ljudi po cijeloj planeti Sunce je dobilo mistično, ezoterijsko, astrološko, filozofsko, mitološko, divinacisjko i heraldičko i veksiloško značenje (među mnogim drugima), pa krenimo redom.

Prekinuti Sunčev krug ili svastika na Sanskritu: स्वस्तिक je drugi derivat solarnog križa koji se može pronaći u ikonografiji od Amerika do Azije, Europe i Oceanije te djelovima Afrike. Nakon ovog oblika svastika se počinje transformirati u dva različita stanja: okrugli (neprekinuti ili prekinuti) i četvrtasti (prekinuti ili neprekinuti). Iako je jako teško zemljopisno podijeliti ikonografiju, možemo reći da se dogodio znakoviti paradoks. Narodi “sjevera” ili od kruga (isti oni koji su pravili kamene krugove nalik na Stonehenge, o kojem smo pisali ovdje) su imali uglavnom četvrtast prikaz svastike, dok su južniji narodi (graditelji piramida) uglavnom imali okrugli prikaz solarnog kruga – križa.

Indijanci Amerika i neka sibirska plemena su solarni križ predsatvljali s osam prečki. Od ovog znaka se kasnijim preobrazbama stvorio takozvani “Hvatač snova” koji je izvorni dizajn upravo dobio u solarnom križu.

Hvatač snova (asabikeshiinh) sjeverno američkih Indijanaca, nastao je iz solarnog križa to jest cvijeta života.

Cvijet života u hramu Ozirisa u Egiptu (Abidos). Postoji prijepor u egiptološkim krugovima kako je ovo jedan od najstarijih ako ne i najstariji hram u Egiptu, zbog svojih isključivo sumerskih oznaka i dizajna.

Hram Ozirisa u Abidosu, spoj Mezopotamije i starog Egipta, zagonetka koja zaslužuje iskreno i nepatvoreno istraživanje, na koje ćemo se vjerojatno morati načekati.

Stilizirani oblik solarnog križa – cvijet života, u Ozirionu predstavlja među oblik ovog prastarog znaka koji se kasnijim pretvorbama uvukao u mnoge religije.

Židovi su u svojoj Kabali uz poštovanje “Zlatnnog reza” stvorili drvo života koje je izvorno nastalo unutar cvijeta života kao što vidimo na slici.

Jedan od najranijih znakova obožavanja Sunca se pojavljuje unutar prvih kultura koje su se stvorile u dolini Inda. Na slici vidite Sunčev kotač ili križ iz indisjkog hrama Konarka, iako je ovaj hram relativno mlad 1.300 prije nove ere, solarni kotač se u Indiji može pratiti još par milenija nazad u prošlost.

Ne zna se točno kako se prvotni krug sa križem pretvorio u hindu i budističku svastiku ali ako se logički razmotri, obično je razvojni put simbola od jednostavnih forma do kompleksnih formi tako da je ova svastika ili solarni križ s prikazom boga Ganeše sigurno jedan od starijih na planeti. Na ovoj hindu svastici još uvijek možete primijetiti određene oble rubove i zavijutke u dizajnu, smatramo kako je ovo definitivno bila jedna od varijacija iz koje su uslijedile mnogi drugi oblici.

Budisti su tu svastiku transfotmirali korak dalje stvarajući “klasičnu” četvrtastu svastiku.

I budisti su prihvatili osmokraki sunčev križ ili Darmin kotač, koji predstavlja plemeniti put od osam ljestvica. Mogli bi ga nazvati oktavom, koja se pojavljuje u mnogim ezoteričnim učenjima. On predstavlja RAZVOJ DUŠE od prvog denziteta u obliku metala i minerala i vode, preko drugog denziteta biljki i životinja, trećeg denziteta na kojemu se nalazimo mi, četvrtog denziteta ili nižeg astralnog nivoa gdje žive polubogovi i demoni, petog denziteta gdje se svi od 1 – 4 denziteta sastaju između reinkarnacija (možemo  ga nazvati našim pravim domom, tamo smo svaki put kad umremo), šesti denzitet koji je viši astralni nivo sastavljen od čiste energije, i sedmi denzitet unija s jednim i svim (neki bi nazvali s božasnkim) te početak novog ciklusa i kretanja reinkarnacija u novim reinkarnacijama zbog daljnjeg učenja i balansiranja karme. Oprostite nam što je opis ovog sunčevog VELIKOG ciklusa unutar oktave kratak i relativiziran ali zbog obilja drugih stilizacija religisjkih simbola smo morali opisati oktavu u najkraćim crtama. Iz ovog znaka je nastao stilizirani oblik lotosa, s osam latica (ili više unutar kruga) jer na je već poznato kako jednostavni simboli s vremenom postaju sve kompleksniji.

Stilizirani lotos ili padma na Sanskritu, označava čistoću i lijepotu.

Dakle ovaj solarni križ s osam prečki ćete naći u religijama koje priznaju reinkarnaciju i cikličko vrijeme.

Znak Aleksandra Makedonkog je imao oznake sunčeva diska (nemojte zaboraviti da je Aleksandar Veliki bio proglašen bogom sinom boga Ra ili Sunca u starom Egiptu nakon što je “oslobodio” ovu zemlju) i zraka Sunca.

Ovaj zapis iz Efeza iz predklasičnog staro-grčkog perioda na sebi ima klasičan istočnjački znak solarnog križa, kojeg su u Europu u stvari donijeli Kelti no oni su ga i dodatno uresili i dodali mu još neka svojstva.

Tipični teriskelion ili triskele, keltski solarni križ ili svastika, je znak za kojeg su Druidi smatrali da označava treći put, put između dobra i zla, put između tame i svjetla, između neba i zemlje. On je dodatno razrađen na krajnjem istoku samo je izgubio tu oznaku trećeg puta.

Priznavanje dvoličnosti ili dualnosti svijeta i (kako to vide i kabalisti) se jasno iščitava iz još jednog derivata znaka solarnog križa, to je naravno uglavnom taositički znak Jing-Janga koji osim dualnosti smatra da u svakoj krajnosti postoji i tračak one druge krajnosti. Jing-Jang također predstavlja balans u svemu, borbu između dobra i zla i cikličnost vremena. Ovo perfektno zrcaljenje i simertrija znaka također u sebi ima oznake “zlatnog pesjeka” koji je značajka svih prastarih simbola, i onih koji su iz njih nastali tijekom milenija promjena.

Sunčev križ s elemetima triskeliona je bio dio ikonografije božice Hekate, Ištar, Izis, Dijane, Afrodite, Juno i mnogoh drugih o čemu smo pisali ovdje.

Hekata je od Sumera preuzela iz mezopotamske i egipatske religije zmije (čuvanje prvotnih čistih krvnih linija i oznak emudrosti i vladanja) i donošenje svjetla (iz sunčevog diska) preuzete iz istih religija. Naravno tu je i nezaobilazna baklja koja se kasnije pridodala zadnjoj i najvažnijoj masonskoj božici slobode, o čemu smo pisali ovdje.

Rimljani su bez pardona od Grka “posudili” većinu božanstava i ikonografije, smatrajući ih svojim izvornim dizajnom i odlikom nadmoćnosti nad barbarima (stanovništvom koje nije govorilo latisnki jezik). Jedna od takvih posudni je bio i Sol Invictus ili nepobjedivo Sunce, božanstvo koje je 274. nove ere rimski imperator Aurelian proglasio vrhunskim božanstvom i odrazom božanskog imperatora po uzoru na stari Egipat. Obratite pažnju kako ovaj muški pandan božice slobode ima istu krunu kao i masonska reinkarnacija.

Aurelianov novac na poleđini ima božansko sunce sa zrakastom krunom i kao što vidite Sol Invictus nosi i baklju.

Masonska metamorfoza Sola Invictusa, statua božice slobode (vračanja, ezoterije i zarade).

Zlatnim presjekom prvi kršćani za svoj znak odabiru oznaku ribe: Ichthys, Isusa ili Hristosa, starogrčkog: ΙΧΘΥΣ or ΙΧΘΥ.

Kršćani prije Konstantina i prvog crkvenog koncila u Nicei za svoj znak imaju ribu, a ne križ. No to će se vrlo brzo promijeniti. Jedini ostatak tok originalnog znaka kršćanja ostaje u obrednoj svećeničkoj kapi mitri ili  mitre po starogrčkom: μίτρα koja znači turban, pokrivalo za glavu, koja se održala u zapadnjačkom dijelu kršćanstva.

Mitre u različitim oblicima čije se poistovjećivanjem s božanstvom ribom može pratiti nazad u Mezopotamiju u oblika boga ribe Dogona koji ima isto takvo pokrivalo za glavu.

Dagon iz Mezopotamije je poznat kao božanstvo riba i Sunca, što nevjerojatnu poveznicu ima s kršćanskim simbolima, naročito ako pratimo nastanak kršćanske simbolike.

Masonska akademska loža broj 857, preuzima takvu ikonografiju u svome obilježju.

Kao i dodatna ikonografija predstavljanja Isusa.

Konstantinov križ kombinacija Sol invitusa, nepobjedivog Sunca i oznaka Isusa Krista (čiji inicijali su napisani bizantijskom ćirilicom), da bi shvatili kako je Konstantin dizajnirao budući znak svih kršćana moramo se vratiti još malo u prošlost.

U vrijeme pojave kršćanstva stvari se malčice kompliciraju. Za vrijeme Dioklecijanove tetrarhije ili valdanja četiri rimska cara, po prvi put se čvrsto centralizirana vladavina rimskih careva podijelila na više ljudi. Što je direktno stvorilo žustru i nemilosrdnu borbu ljudi koji su sebe vidjeli kao vladare barem većeg dijela carstva, što je umnogome odgovaralo barbarima na istočnim granicama da se neprimjetno počnu grupirati i planirati napad na carstvo oslabljeno građanskim ratovima. Jedan od kasnijih i najžešćih pretendenata na istočni dio carstva je bio Konstantin, on je 28.10.312. u bitci na milvijanskom mostu pobjedio svog protivnika Maksentiousa.

Krilati Sunčev disk iz starog Egipta o kojemu smo više pisali ovdje. Postao je uzorom heraldike i ikonografije svih zapadnjačkih religija i božanstava.

Konstantinova vojska je tada na svojim štitovima imala oznake Sunca s gromovima (i ponekad krilima) kako ih je nosila većina rimskih vojnika u prošlosti. Na slici vidite tipičan rimski štit Scutum s tipičnim oznakama Jupiterovih munja i krilima boga Sunca koji je nastao iz krilatog egipatskog Sunca. Nakon pobjede Konstantin je shvatio da mora nešto brzo promijeniti ako želi ustoličiti i ojačati svoju vojnu vladavinu i onemogućiti daljnji građanski rat. Za to mu je pomogla vjera koju su njegovi prethodnici bezočno napadali i iskorijenjivali, a to je kršćanstvo.

Konstantin je tvrdo kako je prije bitke imao viziju pravog boga (Isusa) koje mu je reklo kako na štitove treba narisati njegove oznake i da će tada zasigurno pobijediti. Konstantin je na brzinu nakon pobjede uobičajenom Aurelijanovom Sol invictusu dodao oznake Isusa Krista. Ostaje jako malo poznati podatak da se Konstantin pokrstio to jest prešao na kršćanstvo na samrtnoj postelji ali je u stvari napravio oznake i ikonografiju, obrede i (većinu) Biblije onako kako ih mi danas poznajemo.

Konstantin I na bizantijskom mozaiku u Aja Sofiji u Konstantinoplu (današnjem Istambulu), ovaj mozaik napravljen je u XI stoljeću i Konstantin je prikazan sa svim kršćanskim obilježjima koje on nikada nije imao u stvarnom životu. Konstantin je na prvom crkvenom koncilu u Nicei 325. nove ere okupio sve biskupe tražeći od njih da se kršćanstvo okupi u jednom znamenju, zakonima, obredima i ikonografiji. Biskupi su mu tu želju udovoljili izbacujući iz Biblije koja je do tada imala oko stotinjak različitih verzija i mnoge odvojene priče, s biskupima koji se sa takvim načinom kršćanstva nisu slagali, Kostantin se obračunao krvavo i despotski, ubijajući i proganjajući neposlušne, a one koje nije mogao uhititi ili ušutkati proglasio je hereticima. Iz tog navodno heretičkih “učenja” nastala su gnostička evanđelja od kojeg je najpoznatije ono od Tome i koje sve organizirane kršćanske crkve danas ne priznaju. Molimo vas da imate u vidu da su gnostička raštrkana evanđelja starija od onoga koje je odredio Konstantin da tvore Bibliju, najstariji ostatci potječu iz Nag Hammadija u Egiptu.

Pa što je to Konstantin napravio značajno u proklamiranju kršćanske vjere i njenim odlikama?

Prvi crkveni konzilij u Niceji je napravio slijedeće:

Isus rođen 25.12. nulte godine, Isusu je jasno s time dodano značenje Sol Invictusa (Sunca) čije se rađanje upravo i stvara tim datumom kada Sunce iz najniže točke na sjevernoj hemisferi polako ide ka ljetnom solsticiju.

Isus se proglašava bogom i sinom božjim, kasnijim preinakama dolazimo do svetog tojstva, zbog čega se dana danas spore istočne i zapadne kršćanske crkve što je na koncu konca i dovelo do velikog crkvenog raskola 1054. Naravno raskol između zapadnjačkih i istočnih dijelova kršćanstva je umnogome označavao i političku borbu između nekadašnjih dijelova istočnog i zapadnog rimskog carstva.

Uvodi se blagoslivljanje kruhom, to jest hranjenje Isusovim tijelom, još jedan od djelova ikonografije Mitre (Perzijskoh boga Sunca) i Sol Invicrusa. Mnoga rimska božanstva su  za svojih bakanalija (veselja) imala za odliku, pored igara po arenama, da se dijeli i blagoslivljani kruh vjernicima, problem istoka i zapada se kasnije lomi na vjerovanju da li se za eukaristijska slavlja treba koristiti dizani kruh (istok) ili krus bez kvasa (zapad). Nakon ovog crkvenog okupljanja crkva je iz religijskog pokreta postaje organizacija s čvrstom hijerarhijom, oznakama i učenjima.

Više o prvom crkvenom koncilu saznajte ovdje.

Isusova majka Marija postaje djevica, roditeljica božjeg sina-boga Isusa, po uzoru na Izis o kojoj smo pisali ovdje.

Tipičan prikaz djevice Marije, majke božje s Isusom.

Križ na kojem je Isus “umro” postaje dio ikonografije kršćana i zamjenjuje Konstantinov znak Sol Invictusa s Isusovim Inicijalima, iako se oni zadržavaju u predstavljanju Konsatntinovog dijela carstva.

Pokršteni narodi svoju ikonografiju spajaju u kršćansku ikonografiju, tako se dogodilo s prvim reprezentacijama keltskog solarnog križa ili svastike.

Nakon odvajanja crkava, keltski križ gubi svoje takozvane oznake mirnodobskog križa na koji se zbog jednakih krakova Isus nije mogao raspeti, i postaje tipičan latinizirani križ “mučenja i ubijanja” (koji se koristio kao masovna sprava za ubijanje diljem Rimskog carstva još od doba pobune Spartakusa) boga Isusa s donjim krakom produljenim tako da predstavlja spravu mučenja na kojoj je sin božji umro.

Jedna od nasjtarijih kršćanskih crkava je ona koptska (Kopti su Egipćani nearapskog podrijetla to jest genetski staroegipćani).

Ankh ili Ra, oznaka sunčevog ključa (križa) iz staro-egipatske ikonografije, je dio tradicije koju su preuzeli koptski kršćani. Ra vrhovno božanstvo Sunca, čija su djeca egipatski faraoni, osim oznake solarnog križa nosi i oznake: vladanja, života, cikličkog poimanja vremena i u njegov vrh je ubačeno stilizirano svevideće oko. Zanimljivo je da Ankh osim uobičajenih značenja u sebi ima i ono drva života, koje su, kao što smo već napisali, preuzeli Židovi u Kabali.

Iz Horusovog oka, Ra, sumerskog letećeg diska kršćani su napravili oko proviđenja, s oznakama trojstva, no ono direktno proizlazi iz Hindu vjerovanja i istočnjačkih učenja trećeg oka o kojem ćemo više pisati u narednim tekstovima. O korištenju Horusovog oka ili svevidećeg oka smo pisali ovdje.

Križ svetog Antona i ima oblik skova Tau, preuzet je iz starogrčke ikonograifje i znači: ljubljeni križ i aludira se kroz Stari Testament to jest židovsku Toru koja je preuzele mnogo ikonografije iz starog Egipta.

Grčki križ ili križ svetog Andrije postaje također sredstvo mučenja i ubijanja kada se od križa stvara X na kojemu je sveti Andrija bio razapet. Škotska preuzima ovaj križ kao i Grčka za svoje nacionalno obilježje.

Laburu ili baskijski križ je jedan od nasjtarijih prikaza svastike ili Sunčevog križa kojeg su kasnije koristili Baski u svojoj kršćanskoj ikonografiji.

Ortodoksni ili križ Carigradskih partrijarha, postaje i križ svih oni koji “slave” crkvene svece i praznike u istočnom dijelu rimskog carstva.

Papinski križ ima oznaku papinske tri krune.

Križ svetog Petra postaje i dio gotičke ikonografije i znak antikrista u daljnjoj transformaciji kroz srednji vijek, naročito sa sramotnim malverzacijama Inkvizicije.

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928