Samhain ili kraj ljeta, u današnje vrijeme poznat kao 'Noć vještica' ili Halloween, proslavlja se širom svijeta 31. listopada
Buđenje boga mrtvih
Ovaj praznik potiče iz vremena prije Krista. Kelti, drevni poganski narod s područja današnje Irske, Velike Britanije i sjeverne Francuske, obožavao je prirodu i štovao svoja božanstva. Najveća svetkovina odigravala se 1. studenog kada se obilježavao početak Nove godine, kraj sezone sunca i nastupanje perioda mraka. Međutim, dan prije toga, 31. listopada, kada je, kako su smatrali druidi, keltski svećenici, granica između ovog i onog svijeta najlabavija, izvodio se važan ritual. U to vrijeme je, kako se vjerovalo, ustajao Šaman (Shamhain), bog mrtvih, koji je odlučivao o sudbini duša umrlih u prethodnoj godini.
Po keltskoj legendi one obitavaju u tijelima raznih životinja, a po naređenju Šamana, mogu prijeći na viši nivo – u kraljevstvo nebesko ili da se vrate u ljudska tijela. Da se to ne bi dogodilo, druidi su u noći 31. listopada odlazili u svetu hrastovu šumu i izvodili rituale u čast Šamana: prinosili mu žrtve – životinje, hranu ili piće, i palili vatre. Za to vrijeme, svi u selu gasili su svoja ognjišta da bi kuće ostale u mraku. Ujutro se u svaki dom donosio žar iz svete hrastove šume, simbol novog sunca koje će ljude grijati tokom zime, ali i čuvati od zlih duhova i duša pokojnika. Kada bi umilostivili mrtve, započinjale su trodnevne svetkovine u čast Nove godine.
Međutim, 1. studeni nisu proslavljali samo Kelti, već i stari Rimljani i to kao dan Pomone, boginje voća. Tokom ceremonije, jabuke i orasi, kao jesenje voće, imali su centralnu ulogu u ritualima jer se slavilo u čast prirode i trebalo je zahvaliti se bogovima na plodovima i umilostiviti ih za novu godinu. Usprkos prihvaćanju kršćanstva, misionari nisu uspijevali iskorijeniti neke poganske običaje, pa je crkva je u 7. stoljeću pronašla solomonsko rješenje: 1. studeni proglašen je praznikom Svi sveti, dok je od 11. stoljeća i 2. studeni praznik – Zadušnice ili Dan mrtvih, kada se priziva sjećanje na sve pokojnike. U cijelom kršćanskom svijetu, običaj je da se tada pale svijeće za dušu umrlih da bi im svjetlost obasjala put kojim se trebaju kretati na onom svijetu.
Mistična zajednica s pokojnicima
Kada su irski doseljenici stigli u Ameriku, nisu zaboravili svoje svetkovine, koje su, doduše, vremenom malo modificirane. Za Noć vještica zamračivali su kuće, palili vatre, maskirali se u kože životinja i prinosili jesenje plodove duhovima pokojnika da bi ih umilostivili, ali i zavarali da se ne bi dogodilo da im zarobe dušu. Kako se u opsjednutost duhovima sve manje vjerovalo, tako se i ceremonija na festivalu mijenjala a prerušavanje u duhove, gobline i vještice postalo je dio rituala. Na taj način živi stupaju u 'mističnu zajednicu s mrtvima', podržavajući njihovo noćno tumaranje. Ali, otkud bundeva, u toj priči?
Kako je Jack prevario vraga
Prema keltskoj legendi, Jack-o'-lantern bio je škrti kovač, notorni pijanac i varalica koji je uspio prevariti i samog vraga. Ponudio mu je dušu u zamjenu za piće, a kada se vrag pretvorio u novčić, Džek ga je stavio u džep u kojem je bio križ i tako ga zarobio. Obećao je da će ga pustiti ako sklope pakt pod njegovim uvjetima, na što je Nečastivi pristao.
Kada je umro, Jack zbog pakta s vragom nije otišao u raj, ali ni u pakao. Naime, nakon njihovog dogovora, vrag je donio Jacku komad žara koji će mu osvijetliti put u vječnom mraku, a da bi što duže gorjela, stavio ju je u izdubljenu bijelu repu. Tako je nastala Jackova lampa, koja je postala neizostavan dio rituala u Noći vještica. Njen zadatak je da osvijetli tamu i otjera zlo. Kasnije je repa zamijenjena bundevom koja u to vrijeme sazrijeva, a i lakše se može izdubiti.
Vračanje za suđenu osobu
U Škotskoj su se na Noć vještica mladi okupljali ne bi li odredili tko će se s kim vjenčati i kojim redoslijedom. Određivali su ime budućeg supružnika, boju njegove kose i zanimanje. Pretpostavljalo se da će se utvara budućeg supružnika pojaviti ako se kukuruz prosije tri puta. Djevojke su tog dana točno u ponoć odlazile na njivu da siju konoplju i govorile: 'Ja sijem konoplju, a moj budući suprug neka dođe da je kosi!'. Nakon toga bi pogledale preko lijevog ramena i vidjele bi svog budućega. Također, nezaobilazan je ritual s jabukama: djevojke ih ljušte, ali u jednom potezu, i zatim koru bacaju preko ramena.
Iz oblika kore koja padne na zemlju nazire se prvo slovo imena budućeg muža. Negdje oko ponoći, u potpuno zamračenoj sobi upali se svijeća i stavi ispred ogledala. Vjeruje se da se poslije upornog gledanja, u ogledalo, pored djevojke pojavljuje i slika budućeg.
Vaša,
Soror PIAL
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.