Prema narodnom vjerovanju postoje mjesta gdje su se noću sastajale vještice. Tamo su se održavali veliki vještičji sletovi, gozbe, plesovi, rituali i slavlja.
Subotom su s ovih mjesta vještice pomoću različitih masti i jednog od njihovih najjačih simbola- metle letjele u gore, u folkloru poznate kao vještičje gore. U Hrvatskoj su to Klek, Medvednica i Okić, a u Sloveniji Slivnica i Donačka gora.
Zašto je neko mjesto bilo proglašeno okupljalištem vještica, pitanje je koje nije do kraja odgovoreno no sva ona imaju nekoliko zajedničkih obilježja. Svim vještičjim gorama zajednička je relativna osamljenost a opet dominantan položaj u krajoliku. I relativna blizina centrima urbane populacije, uz tešku dostupnost.
Prema kroničaru starog Zagreba Bori Đorđeviću koji je istraživao običaje i vjerovanja vezana za vještice na našim područjima, vjeruje se da se sastanci vještica održavaju na udaljenim mjestima, pod drvetom oraha ili kruške, na raskršćima ili guvnu, te na njih lete i to vrlo brzo, a dok lete u zraku je strašna oluja, zviždanje i buka. No, okupljališta prema vjerovanjima nisu bila ograničena na osamljena mjesta.
Neka mjesta u Zagrebu bila su i ostala na glasu kao ročišta vještica, gdje se one svaku večer sastaju nakon što bi odzvonila zadnja “Zdravo Marija”.
U tom kontekstu spominju se Harmica kod zdenca Manduševac, Krvavi Most, Duga ulica (danas Radićeva) kod stuba koje vode prema Kamenitim vratima, Sveti Ksaver kod nekadašnje mitnice, Sveti Duh u blizini kapele, Preradovićev trg i negdje na Vrhovcu podno vješala, jer je u ono doba ondje bilo stratište.
Neka od spomenutih mjesta u zadnjih nekoliko godina bivaju iskorištena od strane turističkih vodiča koji svoje ture pokušavaju učiniti što zanimljivijima.
Na sastanke bi dolazile i pridošlice, stare i mlade žene koje su željele u ući u vještičju sektu, koja se kod nas nazivala „Coprnički ceh“. To je još jedna zajednička točka svim okupljalištima, ona su bila mjesta regrutacije što je bio ritual za sebe.
Koje god mjesto bilo u pitanju, vjerovanje glasi kako su na njima nove vještice bivale primane u cehove. Taj ritual odvijao se tako da je vrag novoj članici bezbolno otkinuo komad nokta s palca, a zatim je svoj lijevi palac pritisnuo na neki dio njezina tijela. Od tog pritiska ostao je zauvijek mali znak, koji se mogao lako prepoznati.
To je bio glasoviti „vražji pečat“ (Stigma diabolica) koji je u progonima vještica igrao važnu ulogu kako u njihovom prepoznavanju tako i u tijeku sudskog procesa.
Dosta je bilo da krvnik na golom tijelu vještice pronađe madež, bradavicu ili prišt da bi ustanovio kako je riječ o „vražjem pečatu“ koji je na stotine tisuća nedužnih žena uz grozne muke otpravio na drugi svijet.
Još i danas vještice su simboli zla i čarolija. Vjeruje se da su njihova djela potaknuta zlom, a moći dobivene potpisivanjem ugovora s đavlom.
Takva uvjerenja uvelike se zasnivaju na vjerovanjima koja je Crkva izgradila o vješticama još u vrijeme srednjeg vijeka, u doba najvećih progona i spaljivanja vještica i heretika. Srećom, mnogi danas znaju tko su vještice, cijene naše obiteljsko nasljeđe i rado nam se obraćaju za pomoć.
A odgovor na pitanje sastajemo li se po gorama u kovenima i danas na sabate, ostaviti ću za neki drugi vještičji osvrt.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.