HRVATSKA: VILE, VILENICE I VILENJACI

Mnogi od nas znaju više toga o grčkoj, rimskoj, egipatskoj pa čak i vikinškoj mitologiji nego našoj vlastitoj. Za to je djelomično kriv stav Crkve koji je kroz povijest bio uglavnom negativan prema mitološkim bićima, blagdanima i običajima iz slavenske (a time i hrvatske) mitologije. S druge strane tu je utjecaj Hollywooda te filmova i serija koji promoviraju i populariziraju određene, javnosti najzanimljivije, mitologije i religije.

Mit o vilama zajednički je mnogim slavenskim narodima, uključujući i hrvatski narod te je jedan od najraširenijih i najstarijih mitova. Prve podatke o vilama na našim prostorima dobivamo od Prokopija iz Cezareje (6. st.) koji kaže da Slaveni „poštuju rijeke i nimfe, kao i druge demone, i svima prinose žrtve, a tom prilikom i gataju.“

Iako u Tolkienovom Gospodaru Prstenova postoje i vile (točnije ‘vilenjakinje’) i vilenjaci, u hrvatskoj mitologiji kao natprirodna bića postoje samo vile, tajanstvene žene koje žive u prirodi, uglavnom po gorama, uz jezera i potoke ili u njima, pored izvora ili u zemlji u posebnim pećinama i jamama. Vile nalikuju ljudskim ženama, diči ih posebna ljepota i, za razliku od Zvončice, nemaju krila. Visoke su i vitke, imaju bujnu kosu koja je ili raspuštena ili spletena u pletenice. Nose bijelu odjeću, a ponekad na glavi imaju zlatnu krunu, zlatnu zvijezdu ili zimzelen vijenac.

U nekim pričama vile imaju nekoliko fizičkih mana. U jednoj verziji im kosa užasno smrdi, a u drugoj verziji umjesto ljudskih stopala imaju mačje šape, konjska kopita ili kopita mazge i magarca te kozje ili goveđe noge koje onda dobro skrivaju. Možda je to razlog zašto vile jako vole konje. Ako nekome konj ostane izvan staje preko noći, igraju se s njim do zore i spletu mu grivu u pletenice. Čini se da je tog mita bila svjesna i Ivana Brlić Mažuranić koja ga je iskoristila u svojoj knjizi Priče iz Davnina (1971) u priči o vili Kosjenki.

„Učinilo se Kosjenki vrlo divotno jašiti ovako kao vihor po noći na konjicu. A baš ona bijaše uhvatila najživljega vranca: malenoga, a ljutoga kao vatra. Trči vranac sve uokrug sa drugim konjima, a najbrži je od sviju. Sve po njemu pjena prska. Ali Kosjenki se htjelo još bržeg jahanja. Sagne se ona i uštipne vranca za desno uho. Poplaši se vranac, digne se na stražnje noge, a onda poleti ravno preda se, ostavi druge konje, ostavi livade i odnese kao vihor Kosjenku u daleki svijet. Mililo se Kosjenki ovo strelovito jahanje.“

Vile su uglavnom dobre ili neutralne, ali oko njih treba biti oprezan jer ih je lako naljutiti. Pomažu ljudima tako da im daju korisne stvari, pastirima znaju čuvati stado dok spava, liječe ljude travama ili ih uče koje trave imaju ljekovita svojstva. Zalutalom putniku pokazuju put, jačaju vojnike i uspavljuju dijete koje plače u kolijevci. Ponekad vile postave uvjet da osoba kojoj su dale dar ne smije pogledati dar dok ne dođe kući. Ako osoba poklekne i pogleda, dar se pretvori u ugljen, ljusku od jajeta i slično. Djetelina s četiri lista poznata je u Slavoniji kao vilinska trava i osobi koja je nađe donijet će sreću i bogatstvo, ali i veliku nesreću ako djetelinu baci u vatru.

Doduše, ponekad znaju ukrasti dijete koje im se posebno svidi (najčešće lijepo i darovito dijete) i odgajati ga kao svoje. Ponekad ukradu dijete i umjesto njega podmetnu svoje dijete. Iako nema vilenjaka, vile vole zavoditi ljudske mladiće i s njima imati potomstvo. Muškarci koji su na neki način povezani s vilama nazivaju se vilenjacima, vilovnjacima ili vilenicima, ali oni su definitivno ljudskog porijekla. Ako netko zatekne vile dok se češljaju na bunaru, odnesu ga sa sobom. Vole se osvećivati ljudima ako prekrše zakletvu koju su im dali ili ako ne prihvate vilinsko prijateljstvo. Oni koji prihvate vilinsko prijateljstvo često postanu vidoviti ili postanu vični vidari.

Osim djece, vile znaju otimati i odrasle. U Novigradu je zabilježen mit koji kaže da vile znaju oteti čovjeka i dati mu znanje proricanja. To učine tako da ga odvedu na planinu gdje žive. Inicijacija čovjeka odvija se pored starog drveta koje je čest inicijacijski simbol u mnogim mitologijama.

U južnim krajevima Hrvatske vjerovalo se da se vile hrane medom, janjcima, malim praščićima ili jedu mast. Iz panonskih predjela stiže glas da su jele mrvice koje su ostale na stolu nakon što su ljudi pojeli objed. Vile ne piju vodu niotkuda osim iz čistih izvora. Ponekad se smatralo da se njihova moć nalazi u zlatnom pojasu ili marami koje imaju na sebi i ako im se to oduzme, gube svoju moć. Ta je moć bila velika, a to najbolje opisuje legenda koja kaže da su Arenu u Puli izgradile upravo vile i to u jednoj noći. Uzimale su kamen s Učke i slagale su kamenje u krug. No vile su, u ovoj verziji, bića noći i kad su čule prvog pijetla morale su prestati raditi. Zbog toga je Arena ostala nedovršena.

Suđenice (sudbine, sujenice, rođenice) također su neka vrsta vilinskih bića koja određuju čovjekovu sudbinu u trenutku rođenja. Uglavnom se pojavljuju tri suđenice koje nakon rođenja dogovaraju djetetovu sudbinu, a bit će onako kako kaže posljednja suđenica. Ljudima su nevidljive osim ako neka osoba nema kod sebe cvijet paprati, a rodilja ih može čuti ako probdije cijelu noć. U nekim je krajevima postojao običaj ostavljanja hrane na stolu koju bi suđenice onda pojele te bi nakon toga bile blage i dobronamjerne u proricanju sudbine djeteta.

Žene koje su tvrdile da su posebno vične u liječenju i da su ih tome naučile vile, nazivale su sevilenicama. Postoji slučaj koji datira iz 1660. godine kada je pristigla obavijest „kapetanu Janjine u Dubrovačkoj Republici, Ivanu Gučetiću, da u njegovoj kapetaniji imade vilenica i vještica (streghe)“. Kapetan je naredio da se dovede jedna od tih vilenica jer ga je zanimalo što vilenice znaju raditi. Vilenica mu je odgovorila da zna liječiti i da ju je tome naučila Tetka Vila koja joj se pojavljivala u bijeloj halji, u obliku redovnice. Također je tvrdila da zna prepoznati kome je naudila vještica te hoće li ta osoba ozdraviti ili ne. Iz ovog je iskaza očito miješanje starije mitologije o vilama s novijim kršćanskim elementima koji su kasnije došli na hrvatsko tlo. Lik vilenice bio je uobičajen u Dalmaciji, a osim liječenja, mogle su poništavati i tuđe čarolije.

Reforma Crkve, žestoka protestantska kritika stanja u kršćanskom svijetu toga vremena i Tridentski sabor (1545-1563) pokrenuli su procese koji su snažno utjecali na Europu. Naime, osim reforme Crkve došlo je i do „reforme narodne kulture“ kad se vilenice stavljaju u negativan kontekst iako prethodno nisu plijenile preveliku pažnju u crkvenim krugovima. U 17. stoljeću vilenice su izjednačene s vješticama što je značilo da su bile jednako podložne progonu. Praksi progona ženskih osoba optuženih za posjedovanje nadnaravnih moći stala je na kraj Marija Terezija 1756. godine, a dvije godine poslije, sudovima u Hrvatskoj i Slavoniji zabranjuje se voditi bilo kakve procese protiv vještica, vilenica i čaranja bez izravne caričine dozvole.

Motiv vile zadržao se u Hrvatskoj, a često je prisutan u umjetnosti i književnosti renesanse, neoklasicizma i romantizma. Vile su recimo česti motiv u mnogim slikama Vlaha Bukovca. Na njegovoj slici Hrvatski preporod (1895) iznad Gundulića koji sjedi roje se vile, a jedna ga je vila i zagrlila. Vile nose bijele haljine jer je bijela boja najčešće povezivana s vilama, ali istovremeno je i simbol djevičanstva i čistoće i na glavi im se nalaze ukrasi slični tijarama. Vile se mogu primijetiti i u možda najpoznatijoj Bukovčevoj slici, “Gundulićev san”. Hanibal Lucić napisao je pjesmu Jur nijedna na svit vila (16. stoljeće) u kojoj upravo opisuje njezinu nadnaravnu ljepotu i zeleni vijenac na glavi. U recentnijim vremenima, lik vile ponovo plijeni pažnju kao dio kulturne baštine i česta je tema etnoloških istraživanja.

Vaša , 

Soror PIAL

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

Vile i Vilenjaci

Za vile se vjeruje da žive pod zemljom ili u blizini starih brjegova&špilja.Za njih se obično vjeruje da imaju krila,no može ih se naći i bez njih.Krila su vizualna ekspresija energije koja prolazi kroz linska tijevila,dok su vilinske oči ogledalo njihove duše....divna su ta stvorenja....sičušna...malena...poletna...lepršava...
Vile se može podijeliti na nekoliko načina,no najbolje ih je razlikovati prema njihova četiri prirodna elementa.
Vodene vile mogu se naći u i oko svih voda tekućica i stajaćica,no najviše vole potoke i vodopade.U ovu skupinu vila ubrajaju se niksiji,lamiasi&undinesi.Najpoznatiji su niksiji,engleske riječne vile bijele puti i zelene kose,dok su od morskih vila najpoznatije sirene.
Sirene....mmm...
Zemaljske vile žive duboko u zemlji,u kamenju& u korijenju drveća.U ovu skupinu ubrajaju se gnomi,bravniji&komoldi.Zemaljske vile predstavljaju sile prirode koja odražava njenu moć.
Vatrene vile su osobito ćudljive vile,a u ovu skupinu se ubrajaju salamanderi,vatreni drejkovi&raznorazni vražićci.
Zračne vile predstavljaju glasnike duša koji lete između svjetova zemlje&neba,duhovnoga&tjelesnoga.U ovu skupinu spadaju silfi,perisi&sve vrste krilatih vila.Općenito jako vole krila&krilata stvorenja pa se veoma rado kite ptičjim perjem.

Vile se u različitim kulturama različito doživljavaju. U jednima ih smatraju dobrodušnima, dok su drugim govore o opakim stvorenjima koja vole podvaljivati ljudima.

U svom prirodnom stanju, vile su zapravo čista energija. Vile uzimaju oblik prema svom karakteru ili području na kojem borave. Vilinska krila načinjena su od svjetlosti, osjećaja i energije. Vilinske oči su ogledala njihove duše. Ponekad imaju crvene uši što je znak njihove nadnaravne moći. Njihova odjeća je raznolika. Vile ponekad znaju oponašati ljudsku modu i stilove svog područja i vremena.

Vile su smrtne, ali ipak žive puno duže od ljudi, a za razliku od nas vrlo vješto se služe magičnim moćima i trikovima. Vile pomažu ljudima i vraćaju dobro dobrim. Poznato je da su vile i vrlo osvetoljubive pa je dosta važno držati se njihovih pravila.



Vilama se katkad neka osoba jako svidi te joj počnu donositi dragocjenosti ili novac. Osoba koja ima tu čast i sreću, tu tajnu mora čuvati za sebe, u suprotnom darovi će prestati dolaziti. Isto tako vile vole i primati darove, ali samo ako ih smatraju prikladnima. Među najdražima su im kolači, mlijeko i sir.
one puniti suhe bunare vodom, činiti usjeve plodnima… Ukoliko vile prestanu primati darove, odnosno ako im se uskrate, one su vrlo tvrdoglava i svojeglava bića, ćudljiva su i ono što kažu ne mora uvijek biti istina. Kada je riječ o vilama stvari zasigurno nisu onakve kakvima se čine.

, pod zemljom, u spiljama ili u izvorima i zdencima. Bili su dugovječni ili besmrtni te su imali magične moći. Počevši s vilenjacima J. R. R. Tolkiena (u Gospodaru Prstenova gdje mudri i besmrtni vilenjaci imaju vrlo važnu ulogu) postali su glavni likovi mnogih drugih modernih fantasy djela, što u književnosti što u računalnim igrama. Ljudske su visine i izgleda, samo što imaju duge šiljaste uši. Nemaju ni brade ni brkova. Besmrtni su i imaju moć nad prirodom. Vilenjaci su mitološka bića koja donose sreću. Povezujemo ih sa srećom i djetelinom s četiri lista. Vjeruje da je vilenjak nastao iz zmaja Hydre jer vilenjake povezujemo sa vodom i srećom, a vilenjaci se rode svaki put kad netko ubere ili pojede dijetelinu s četiri lista. Djetelina je Hydrino jelo jer joj to daje snagu, a kako djetelina napuhuje, Hydra izgleda strašnije. Vilenjaci su rasa koja se uz patuljke najčešće pojavljuje u pričama iz mašte. Oni nisu u srodstvu s vilama, makar bi to mogao zaključiti iz njihovog imena, već je to jedna sasvim druga rasa. Iako žive nekoliko puta duže od nas, kada se usporede s ljudima izgledaju krhko, no to ništa ne znači jer imaju nekoliko posebnih talenata koje ih čine puno jačima od nas. Vilenjaci su u prosjeku nešto niži i lakši od nas, a izgled im se razlikuje od grupe do grupe. Kako i kod nas ima ljudi sa svijetlom kožom, onih sa tamnom, neki imaju kose oči, a neki su plavokosi, tako se razlikuju i vilenjaci. Ono što je svima zajedničko je pomalo blijeda boja kože, što je malo čudno jer vilenjaci puno vremena provode u prirodi. Mršavi su i nisu jaki poput nas, no zato su puno okretniji i brži. Oblače se u odjeću čije im boje omogućavaju brzo skrivanje, pa je tako najčešća boja neka nijansa zelenog, jer vilenjaci najviše vremena provode u prirodi. Vilenjaci su naučili da je vrlo važno razumjeti sva bića s kojim žive, bila ona dobra ili zla, pa su naučili jezike goblina, trolova, orka, gnolova, gnoma i polutana, a naravno, znaju i jezik ljudi uz koje žive. Uvijek pokazuju zanimanje za sve stvari koje će im pomoći u razumijevanju susjeda. Najvažnija stvar u životu jednog vilenjaka je sloboda, pa iako postoje vilenjački gradovi, većina vilenjaka živi u manjim grupama. Te manje grupe imaju svog vođu, a sve te grupe zajedno imaju nekog kralja ili kraljicu kojem su odani do smrti. Njihovi nastambe su dobro skrivene i čuvane, a kako su vilenjaci jako dobri prijatelji sa životinjama one im pomažu u čuvanju, pa ako vidiš nekoliko orlova kako zajedno lete, sigurno je u blizini neka vilenjačka nastamba. Vilenjaci žive nekoliko stotina godina, pa i o svijetu misle potpuno drugačije od nas. Mi ljudi im se činimo kao bića koja uvijek negdje žure, što ih beskrajno čudi. Zbog svog dugog života, vilenjaci vole stvari koje su dugog vijeka poput glazbe i prirode. Zbog toga vole društvo ostalih vilenjaka kako bi mogli razgovarati o stvarima koje vole, no ako se postanu prijatelji s nekim bićem iz druge rase, to prijateljstvo traje vječno. O vilenjacima ti mogu ispričati puno stvari, kao što su vilenjaci ratnici i vilenjaci čarobnjaci, no o tome neki drugi put.

a su vilenjaci i dan danas nevidljivi za sve ljude, osim onih koji imaju posebne sposobnosti. Poznato je i rašireno vjerovanje da gdje god vilenjak prođe ostavlja za sobom trag vilinske prašine. Neki ovaj fenomen objašnjavaju određenim oblikom prirodnog fluorescentnog plina ili neke slične materije koju vilenjaci pokupe prelazeći iz svijeta vila u svijet ljudi. Vilenjaci su poznati po tome što vrlo vješto izrađuju predmete od plemenitih metala. Stoga tijekom rada za zlatu i srebru na njima ostaje trag prašine nastao pri njihovoj obradi. Za razliku od nekih vrsta vila, vilenjaci nemaju krila i ne lete, pa stoga svaki let vilenjaka možemo pripisati magiji ili levitaciji.

Vaša , 

Soror PIAL

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

Vještice - crne i bijele

Prema legendama vještice su obično stare žene ,udovice ili ostavljene žene. One su na neki način uvijek bile stavljane u usku vezu s vragom jer su s njime navodno imale pakt i dobivale neke nadnaravne moći.  Sotona je darivao tu moć, a za uzvrat bi toj ženi uzeo dušu i ona bi mu morala služiti. Međutim, vještica je često duh koji nije ljudski ,pojavljuje se u svakom obliku, čak i u obliku životinje. Ponekad ima i guščje noge i nekoliko glava.

Vještice

Smatralo se da vještice donose bolest ljudima i stoci. Ako su imale pramen kose, i nokte ili pak stvar koju je osoba dodirivala mogle su svoju žrtvu začarati.Uglavnom narod sve što nije znao objasniti pripisivao je čudesnoj moći vještice ili vještičjim skupinama. Tako da je vještica mogla izazvati i buru, uništiti žetvu.

Neki narodi govore o tome da su vještice mogle s nevidljivim strijelama donijet
bolest stoci ili pak smrt. Vjerovalo se da su vještice jahale noću konje da bi ih izmorile. A kravama su davale neku čaroliju da daju krvavo mlijeko.
Vjerovalo se također da su se vještice pretvarale u životinje da ih ne bi prepoznali, te da ih prate porodični duhovi koji izvršavaju njihova naređenja. Ponekad su vještice opisivali kao prelijepe i privlačne žene kojima se nije moglo odoljeti. Tako su zavodile ljubavnike i lomile im srca.  Za čovjeka koji je imao košmarne snove ili nepoznatu bolest govorilo se da ga posjećuje vještica ili pak da je on sam vještac ili vještac.

Crne i bijele vještice

Postoje priče da su u Skandinaviji vještice, sjedile na krovu kuće, ili pak na ogradi, u namjeri da je sruše.  Određenog dana vještice su se obavezno skupljale na vještičji Crni šabat.Na mjesto sastanka doletjele su i nadmetale se koja će počiniti više prljavih djela ili oskvrnuti kršćanske običaje, letjele su na štapu ili na drškama od metle. Jahale su na vuku i zauzdanim zmijama. Bavile se magijom bijelom i crnom. Vjerovanje da vještice i čarobnice lete zrakom na noćne sastanke bilo je vrlo rašireno . Navodno postoje priče da je vještica morala namazati noge i tijelo prije leta mašću ubijenog djeteta, onda uzjaše štap, izleti kroz dimnjak i ode na mjesto sastanka.
U bajkama smo često čitali o vješticama koje su uglavnom bile zle. Puna ih je mitologija,pogotovo Keltska.

Tradicija razlikuje takozvane crne i bijele vještice. Zapravo radilo se o paganskim vjerovanjima starih naroda.

Progon vještica

Zbog neznanja ljudi a i Crkva zauzela je negativan stav prema vještim ženama ili pak ženama i muškarcima koji su nešto više znali od drugih. Služili se prirodnim pripravcima i iscjeljivali. Crkva se žestoko usprotivila svakome tko nije prihvaćao kršćanski nauk. Inkvizicija je osnovana 1231 godine a 1252 tadašnji Papa je odobrio razne metode mučenja žena i muškaraca kako bi priznali da su vještice i da čine zlo. U koliko je bilo ustanovljeno da je osoba vještac ili vještica gorila je na lomači a prethodno javno mučena. U vrijeme Inkvizicije svaku ženu se moglo optužiti da je vještica.
Nisu bili potrebni čak nikakvi dokazi dovoljno je bilo da se pokaže prstom na nju i onda su slijedile razne ucjene i mučenja kao tehnike priznanja. Poznati “vještičji ” madež na tijelu ju je mogao odati .
I to bi bio dokaz sasma dovoljan da gori na lomači. Inkvizitori su žene poškropili blagoslovljenom svetom vodom potom ženu bacili u hladnu rijeku u koliko je izronila bila je proglašena za vješticu
ako se ugušila u vodi bila je čista. Od epilepsije se i tada bolovalo ali bolest nisu poznavali  pa su često  žene koje bi imale epileptični napad ili napad panike bile proglašavane vješticama.

Vješte žene i danas su možda drugačije od drugih ali su mnoge vješte liječnice, umjetnice, političarke, kuharice ali su doista vješte i jednostavno znaju i mogu.

Vaša, 

Soror PIAL

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

Obrambena magija

Među glavnijim načinima obrambene magije jest skrivanje od tuđih (mogućih zlih) pogleda. Najprirodnija je, naime, zaštita u tome da im čovjek ne bude izložen. Za to su potrebne ograničena komunikacija i mobilnost posebice ugroženih osoba, a kako je već spomenuto, to su prije svega osobe u posebnome stanju i prijelaznim status ima (iz čega izvire spiritualna komponenta opasnosti o kojima je riječ). Primjeri koji se iznose manje-više su isti za cijelo hrvatsko područje. Trudnoća se po svim hrvatskim krajevima smatrala stanjem izrazito ugroženim od zlih sila i zlih ljudi. Zbog toga je kretanje trudnice bilo ograničeno na dom i blizinu doma. Tako je bilo uobičajeno da trudnica uopće ne izlazi iz kuće kako ne bi bila izložena zlim očima, a posvuda je bilo gotovo nezamislivo da se kreće po mraku.

Prakticirala se i izolacija rodilje i djeteta. Ako je standard dopuštao, rodilja i dijete ležali su u odvojenoj prostoriji, a ako takva nije postojala, ležali su u kutu glavne prostorije zastrti plahtom ili nekom drugom – za tu priliku – priprem- ljenom tkaninom. Na takvu se tkaninu često vješao i neki apotropejski predmet kao npr. paprika, ili se pod uzglavlje stavljao metalni predmet, nož ili sjekira. Sve je to imalo značaj obrambene magije. Tu rodilja i dijete borave određeno vrijeme. Posjeti su najnužniji i izuzetni. U slučaju nenajavljena posjeta dotični je posjetitelj, čim bi vidio takvu tkaninu, odmah znao o čemu je riječ. Ako bi mu se donijelo dijete, on bi ga darivao, a za rodilju niti bi pitao niti bi k njoj prilazio. Ako bi se dogodilo da tko neočekivano pristupi rodilji, ona bi nastojala skrenuti pogled k zidu.

Prije sumraka obvezno se sa sušenja sklanjala dječja roba, ponajprije povoj i pelene, da djetetu ne naškode mrak i uroci. Pokrivanje mlade jedna je od mjera obrambene magije. Tako je npr. u dalmatinskom zaleđu mlada, u strahu od zlih očiju i drugih uroka, zakrivala lice bijelom kukuljicom. Sličnoga je značenja promjena ženskoga oglavlja.
Mlada žena počinje nositi maramu umjesto kape kako bi njome zakrila lice i zaštitila se od uroka zlih očiju, jer je upravo promijenila status (od djevojke postala udanom ženom). I inače se neki slučajevi pokrivanja glave i tijela smatraju zaštitnom mjerom, kao i preoblačenje, zamjena dijelova odjeće, nošenje nekoga dijela odjeće naopako.
Obrambenoj magiji pripada i utvrđivanje/zacrtavanje točne/prave mjere, npr. dužine, težine, broja. Nadalje, kada nekoj ženi umiru djeca u maloj dobi, znak je da su urečena. To se može spriječiti tako da se dijete, čim se rodi, na brzinu i još golo izmjeri na vagi, jer ga poslije zlo oko ne može dohvatiti, ureći ga i nauditi mu.

Među velebitskim stočarima postojao je osobito zanimljiv običaj. Naime, do Jurjeva nijedan domaćin nije smio brojiti janjce pokazujući ih prstom, nego je to činio pogledom, brojeći ih tiho u sebi. Tko bi to prekršio, sam bi urekao vlastite janjce. Pčele su se također skrivale. Nisu se nosile danju, a rojenju (koje se moralo izvršiti danju) mogli su prisustvovati samo ukućani, a stranci, posebno Romi, nikako.
Druga, veoma učinkovita mjera obrambene magije jest odvlačenje pažnje zlih očiju na nešto drugo: stvari ili druge osobe koje su imale imunitet na uroke i zlo. Osobe s imunitetom jesu one koje privlače pažnju na sebe i tako skreću urok s pravoga objekta uricanja: time što ne pripadaju dotičnoj sredini (kao što su stranci osobito ako su druge vjere ili npr. Romi); time što po prirodi odskaču od uobičajenoga, npr. invalidi, posebno slijepci, zatim starci, ružni, smiješni, prosjaci.

Za sve nabrojene smatra se da ne mogu biti urečeni jer su već na neki način hendikepirani ili obilježeni, a zanimljivo je da se ponekad primjenjuje sasvim suprotno pravilo: da su, naime, upravo te osobe one koje uriču; time što odskaču od uobičajenoga svojom ulogom (ili funkcijom ) u pojedinim prigodama i običajima ili posebnom opremom (recimo, napadno odjeveni ili maskirani) ili kombinacijom jednoga i drugoga. U ovome se smislu tumači, u slučaju umiranja ili nenapredovanja male djece, uzimanje za kuma čovjeka poznatoga po obijesnome životu, u nadi da će vitalnost i životna radost prijeći s kuma na dijete; ili pak uzimanje za kuma slučaj noga prolaznika, stranca i sl., tj. osobe imune na uroke. Poznati su slučajevi da se kao šišani kum uzimala u ovome smislu osoba druge vjere.

Analogno tome, svatovski dužnosnici skreću pažnju svih, pa i eventualnih zlih pogleda, na sebe (da ne bi bili upravljeni na mladence), posebno jedan od glavnih svatova. On sam ima imunitet zahvaljujući toj dužnosti, ali često i svojom opremom, kada doista nije njegova osoba ta koja privlači zlo oko, nego njegovo čudno odijevanje, govor, ponašanje i sl.

Diskretnost se nalaže i mladencima za čitavo vrijeme svadbenoga ceremonijala. Kojih se sve tabua morao ponekad pridržavati mladoženja ne bi li bio što manje uočljiv, govore ovi primjeri: ne smije proći ispod glavne grede u kući, ne smije ići na čelu svadbene povorke dok nije vjenčan, dotada se ne smije voziti u prvim kolima, zapravo ne smije niti govoriti … , sve to umjesto njega čine svadbeni dužnosnici, a kao vrhunac svega, pred svadbenom je povorkom išao dječak noseći pijetla u rukama. Ovoj se životinji pripisuje, uz ostale, i plodonosna moć, pa se i ovdje pojavljuje u dvostrukoj ulozi. S jedne strane treba da pridonese plodnosti mladoga para, dok se, s druge strane, očekuje da se baš na njemu slome moći zlih sila uperene na mladence. Vrlo je vjerojatno da je jedna od namjena svatovskoga barjaka bila magijsko – obrambena. Tako je čest bio običaj kada je svadbena povorka prolazila kroz razkrižje, da je onaj svat koji je nosio barjak više puta njime križao. Narodno je objašnjenje sačuvalo ovu namjenu i smisao: da se to čini zato da vještice ne bi naudile svatovima, budući da se one najviše skupljaju na takvim mjestima.

Kako je prvi pogled najopasniji, važno je da predmet kojim se štiti od njegova utjecaja mora biti takav da privuče baš taj prvi pogled: mora upadati u oči bojom, oblikom ili simboličnim značenjem, sa svrhom, da se ljudi čude tome predmetu, a ne onome koji bi mogao biti urečen. Na tome se predmetu taj prvi, najfatalniji pogled zadrži, on ga upija u sebe i tako mu slabi ili čak uništi moć. To su, recimo, predmeti napadnih boja. Napose se koristila crvena boja koja svojom uočljivošću privlači na sebe pozornost. Spomenimo npr. crvene vrpce što se ponegdje svežu djetetu oko ručice čim se rodi, a ponegdje, kada je već sposobno, da se nosi izvan kuće. Katkada se na crvenu vrpcu objesi i kauri školjkica; u mladenkinoj opremi, npr. u njezinu oglavlju također se nalaze takvi uoćljivi predmeti.

Životinjama se uočljivi predmeti stavljaju oko repa ili rogova, osobito na početku oranja i drugih važnih poslova. Vunene kitice različitih boja stavljaju se i na oraću spravu, da zle oči ne ureknu životinje i usjeve. Da bi se skrenuo zao pogled, pred i u pčelinjake stavljali su se predmeti koji su trebali na sebe skretati pažnju i ujedno, zastrašiti sve i svakoga tko bi mogao/što bi moglo ureći, tako npr. životinjski rogovi i lubanje. Oni su se zabadali na vidna mjesta u poljima i u vinogradima da prolaznici gledaju u njih a ne u rod, tj. usjeve.
U obrambenoj se magiji rabe druga brojna sredstva. Ona imaju jaku obrambenu snagu.

U obrambeno-magijske svrhe upotrebljavale su se neke nečiste stvari npr. pljuvačka, ali i pljuvanje kao čin, mokraća, smeće i prašina. Tako se običavalo malo pljunuti kad se hvali malo dijete. Postojao je običaj da, kada se mladež sprema u crkvu ili u kolo, pljunu u dlan i time se pomažu po čelu uz izgovaranje formule protiv uroka (“Kada po mojem dlanu dlaka porasla, onda me urekli”). Analogno tome, nakon kupnje volova trebalo ih je na istome mjestu gdje su kupljeni poškropiti vlastitim urinom pa ih nitko neće moći ureći. Ako se to slučajno zaboravilo, tada se isti postupak mora ponoviti svaki put kada su se volovi uprezali. Smeće i prašina, posebice sobna, te božićna, pokladna i crkvena, služe kao zaštitna sredstva od uroka i nečistih sila. Ovo vjerovanje izvire iz predodžbe da su ove stvari nešto dobro, sretno i blagoslovljeno (iako ima primjera gdje se smatraju nesretnim i zlokobnim, tako prašina iz sobe u kojoj je ležao mrtvac, iz čega proizlazi obveza katartičnoga metenja te sobe čim se mrtvac iznese).

Obrambena se moć sastoj i i u suzdržavanju od pohvale. Nije dobro hvaliti ljude, posebno djecu, lijepu mladež, ali ni stoku ni usjeve, jer bi se hvalom mogli privući uroci i zle sile. Po propisanome pravilu ponašanja, treba postupiti upravo obrnuto. U takvim se prilikama govori o ružnoći a ne o ljepoti. Često se govore zaštitne riječi – formule. Slično je i kada se hvale stoka ili usjevi. Već je rečeno da su se slučajevi uzastopnoga umiranja novorođenčadi i male djece tumačila kao posljedica uroka. U tom se slučaju pribjegavalo zaštitnome sredstvu – nadijevanju djeci profilaktičnih imena, npr. po nekome svecu koji se tada smatrao djetetovim patronom.

Izuzetno zanimljiv primjer sprečavanja umiranja novorođenčeta zabilježen je na otoku Zlarinu. U njima su aktivno sudjelovali članovi širega kolektiva, pa i sam svećenik, i stoga ovaj primjer predstavlja bogatu kombinaciju magijskih i religijskih elemenata. Dotična žena: … obratila se svećeniku koji je ujedno bio i travar. On je pripravio neki lijek za njezinu ‘pristrašenu’ krv i podvrgao je čitavom malom ritualu s paljenjem svijeća, sličicama svetaca i izvlačenjem ceduljice s imenom sveca koji je trebao pružiti zaštitu i dati ime budućem djetetu. I rodila je treće dijete (prvo dvoje je umrlo, na. p.) i onda primijenila sve postupke koje su joj preporučili da bi sačuvala dijete, jer su svi bili uvjereni da njoj ‘vidine dicu jedu’. Čitavu je noć pred kućom gorjela vatra, dijete je potajno odneseno kroz prozor (iznošenje djeteta kroz prozor u normalnim je okolnostima bilo zabranjeno ili čak strogo zabranjeno, na. p.). Za kuma je dobilo prvoga kojega su susreli na putu u crkvu. Mališan je morao progutati žlicu zemlje, koju su tri žene noću donijele s groblja; zemlju su prije toga prosijali kroz naopako okrenuto sito i pomiješali s malo blagoslovljene vode. Također za djetetovu zaštitu sakupilo je devet udovica ponešto vune i novca. Vunu su upreli i od nje satkali dva povoja za dijete, a od prikupljenog novca kupili su medalju – privjesak sa svetačkim likom koje je dijete trebalo nositi na prsima.

Buka je također snažno apotropejsko sredstvo. Ona odbija i plaši zle demone. Bučilo se u raznim prilikama, npr. za oluje i nevremena, u božićnome razdoblju (osobito pri unošenju badnjaka, te ispred crkve prije, za vrijeme i nakon ponoćne mise), za poklada, u svadbenim običajima, pri prvome izgonu stoke i dr. Pucalo se, zvonilo, razbijalo suđe i crjepovi, udaralo prutovima, trubilo.
Primjerice, za nevremena je trebalo pucati u najgušće oblake jer je tamo vještičje kolo koje je uzrokovalo neveru.
Ljudi su iznosili palme na prag, križali željezni alat, stolčiće izvrtali naopako, škropili blagoslovljenom vodom … , a mladići išli za gustim oblacima i tjerali ih pucnjavom sa svojih
polja. Još do početka stoljeća u poljićkorn su se kraju (a i drugdje) svećenici aktivno uključivali u ovu praksu: molili posebne molitve, križali s crkvenih vrata, gromoglasno zaklinjali, no Crkva je te molitve i obrede zabranila, uz veliko negodovanje naroda. U planinskome području Dinare na osobit se način polazilo na pomno pripreman i organiziran odlazak na planinsku ispašu u proljeće. Na put se odlazilo uz zaglušnu buku, pjesmu, viku, klepetanje zvona i podizanje velike prašine, sve u cilju zastrašivanja i odbijanja, tj. tjeranja zlih sila i uroka za cijelu nadolazeću sezonu.

Izvanredne osobine koje ima vatra sigurno su pridonijele tome da u predodžbama o svijetu i životu zadobije natprirodni, gotovo božanski karakter. Vjerovalo se u njenu mističnu snagu i pridavalo joj se kultno značenje. Poštivala su se ne samo njezina svojstva, nego i mjesta na kojem je gorjela – ognjište, zatim garište, ugarci, dim i pepeo.
Mistična snaga vatre i njena kultna uloga u životu ogleda se u postupcima s ognjištem i oko njega. Ono se poštivalo i bilo središtem brojnih obiteljskih obreda (obilaženje, ljubljenje, darivanje i dr.). Žeravica štiti dijete od demona tame (mraka), što se vidjelo iz već detaljnije opisanih propisanih pravila ponašanja u slučajevima sklanjanja dječje robe u sumrak ili dolaženja nekoga iz tame u kuću u kojoj je malo dijete.

Posebnim se magijskim postupcima prelijevanja vode i potapanjem žeravice u nju, moglo doznati ne samo je li oboljelo dijete boluje od uroka nego i od koje vrste uroka, a umivanjem i pranjem tom vodom i u njoj uroci su – uzročnici bolesti, iščezavali.
U sklopu nekih godišnjih običaja, tako, recimo, uz uskrsne, poznata je obnova kućne vatre koja je povezana i s crkvenim blagoslovom vatre a još je očitija njezina magijska moć u paljenju godišnjih obrednih vatri, odnosno krjesova. Paljenje obrednih vatri bilo je vrlo intrigantno za etnologe. U pokušajima interpretacije izbile su na površinu, po zastupljenosti autora i uvjerljivosti znanstvenih argumenata, dvije teorije. Jedna je solarna, koja ističe stvaralačku snagu vatre koja svjetlošću i toplinom pomaže rastu biljaka i razvitku svega što služi zdravlju i sreći. Druga je pak lustrativno-apotropejska, gdje se ističe njezina rušilačka snaga kojom uništava sve duhovne i fizičke neprijatelje ljudi, životinja i biljaka, od nadnaravnih bića do zaraznih bolesti. Po prvoj je, dakle, teoriji vatra sredstvo za poticanje, a po drugoj za očišćenje i prevenciju. Premda ova dva objašnjenja daju vatri različit karakter, u biti su sukladna, premda se čini da hrvatski običaji ipak upućuju na pretegu druge teorije.

Najpoznatiji i raširen po cijelome hrvatskom prostoru je ivanjski krijes, inače relikt stare europske baštine paljenja obrednih vatri u vrijeme ljetnoga solsticija. U dijela Hrvata poznati su i vrlo omiljeni jurjevski i uskrsni kresovi (ova se tradicija održava i danas), tako u sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske.
Sporedne pojave oko kresova odaju njihovo pravo odnosno prvobitno značenje. To su: preskakivanje ljudi preko vatre i gaženje po pepelu s uvjerenjem da će se zaštititi od bolesti kroz cijelu iduću godinu; protjerivanje stoke kroz garište s istim ciljem; vjerovanje u osobitu moć ugaraka koji se raznose na njive i vrtove gdje štite usjeve i nasad (slični postupci s ostacima panja badnjaka); napokon i vjerovanje da, dokle god dopire svjetlo (ili dim) tih kresova, dotle zli demoni neće imati nikakvih moći.

Vaša, 

Soror PIAL

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

Povijest žena iscjeliteljica, vještica, primalja i medicinskih sestara

Žene su oduvijek bile iscjeliteljice. Obavljale su pobačaje, bile su medicinske sestre i savjetnice; bile su farmaceutkinje, kultivirale su ljekovito bilje te razmjenjivale tajne njihove uporabe. Bile su i primalje, putujući od kuće do kuće, od sela do sela. Stoljećima su žene bile liječnice bez diploma, učeći jedna od druge  te prenoseći vlastita iskustva i znanja sa susjede na susjedu, s majke na kći. Ljudi su ih nazivali 'mudrim ženama', a vlasti vješticama i šarlatankama.

Danas je, pak, zdravstvo vlasništvo muških profesionalaca. Devedeset i tri posto liječnika u SAD-u su muškarci, kao i gotovo svi glavni direktori i upravitelji zdravstvenih institucija. Žene su, ipak, i dalje u većini – 70 posto  zdravstvenih radnica su žene – ali smo uključene kaoradnice u poslu u kojemu su šefovi muškarci. Više nismo neovisne liječnice, poznate po vlastitim imenima i vlastitom radu. Uglavnom smo institucionalne radnice, koje obavljaju bezlične poslove poput službenica, zdravstvenih pomoćnica, tehničarka, spremačica.

Kada nam je omogućeno sudjelovanje u liječenju, omogućeno je uglavnom u ulozi medicinskih sestara. Medicinske sestre svih razina, od asistentica na više, su samo 'pomoćne radnice' u usporedbi s liječnicima. Naša podložnost je osnažena našom ignorancijom, a naša ignorancija i neznanje se sustavno provode. Medicinske sestre su naučene ne propitivati, ne izazivati. "Doktor zna najbolje." On je šaman, u dodiru sa zabranjenim, mistično kompleksnim svijetom. Zdravstvene radnice su otuđene od znanstvenoga dijela njihova posla, ograničene na 'ženski' posao njegovanja i održavanja – pasivna i tiha većina. Ipak, povijest nam pokazuje kako su žene bile neovisne liječnice, često i jedine liječnice za žene i siromašne.

U ovom kratkom pregledu povijesti zdravstvenih radnika/ica, pažnja je usmjerena na dva bitna događaja u muškom preuzimanju zdravstvene njege: supresiju vještica u srednjovjekovnoj Europi i uspon medicinske profesije u 19. stoljeću u Americi.

Vještičarstvo i medicina u srednjem vijeku

Vještice su živjele i bile spaljivane mnogo prije razvoja moderne medicinske tehnologije. Većina vještica su bile iscjeliteljice, liječeći seosko stanovništvo. Njihova supresija označava početne borbe u povijesti zabrane djelovanja iscjeliteljica. Druga strana spomenute supresije vještica kao iscjeliteljica jest nastanak nove muške medicinske profesije, pod zaštitom i pokroviteljstvom vladajuće klase. Ta nova europska medicinska profesija odigrala je bitnu ulogu u progonima vještica, podržavajući progonitelje 'medicinskim' opravdavanjem.

Progoni vještica ostavili su trajnu posljedicu: aspekt femininosti je od toga razdoblja poistovjećivan s vještičjim.

Vještičje ludilo

Razdoblje progona vještica trajalo je više od četiri stoljeća (od 14. – 17. stoljeća), protežući se od Njemačke do Engleske. Započelo je u feudalizmu, a trajalo je sve do prosvjetiteljstva ('age of reason'). Vještice su predstavljale političku, religijsku i seksualnu prijetnju protestantskoj i katoličkoj Crkvi, kao i državi.

Krajem 15. i početkom 16. stoljeća provedene su na tisuće smaknuća – obično spaljivanje žive osobe na lomači – u Njemačkoj, Italiji i drugim zemljama. U Toulouseu je, primjerice, spaljivano 400 vještica u jednome danu. Nastavljajući sa zazornim statistikama – u episkopiji u Trieru, 1585. godine, u dva sela na životu su ostale samo dvije stanovnice! Mnogi istraživači su procijenili da se sveukupan broj pogubljenih kreće oko milijun ljudi. Žene su činile 85 posto ubijenih.

Najokrutniji vještičji progoni povezani su s periodima velikih društvenih promjena koje su potresle same korijene feudalizma – masovni seoski ustanci i pobune, počeci kapitalizma, te uspon protestantizma. Također, postoje i fragmentarni dokazi o vještičarstvu kao postojanju pobune seoskoga stanovništva predvođenoga ženama, na nekim područjima.

Dvije temeljne teorije o vještičjim progonima su medicinske interpretacije koje vještičje ludilo poistovjećuju s neobjašnjivim izljevima masovne histerije. Jedna verzija govori kako je seljaštvo izgubilo razum. Prema toj verziji, vještičje ludilo bila je epidemija masovne mržnje i panike koja je pokretala mase. Druga psihijatrijska interpretacija vjerovala je da su vještice te koje su poludjele.

No, vještičje ludilo nije bilo niti linčovanje, niti masovna samoubojstva histeričnih žena. Bilo je ono rezultat dobro organizirane, legalne procedure. Vještičji progoni su bile, dakle, dobro organizirane kampanje, inicirane, financirane i provođene od strane Crkve i države. Katoličkim i protestantskim progoniteljima glavni autoritet predstavljao je Malleus Maleficarum, ili Vještičji Malj (Hammer of Witches), djelo koje su napisali svećenici Kramer i Sprenger ('ljubljeni sinovi' pape Inocenta VIII.), 1484.g. Tri stoljeća je ova sadistička knjiga bila zakonom svake presude, svakog vještičjeg progona.

Kramer i Spranger dali su detaljne instrukcije o korištenju raznih tehnika mučenja kako bi se iznudilo priznanje. Optuženi/e bi bili/e razodjeveni/e do gola, odstranile bi im se sve tjelesne dlake te bili/e stavljen/e na vijke i raznolike zupčanike, šiljke, sprave za lomljenje kostiju, bili/e bi izgladnjivani/e i pretučeni/e.

Zločini vještica

Tko su, dakle, bile vještice te kakvi su njihovi 'zločini' koji su ponukali tako okrutnu supresiju vladajuće klase? Nesumnjivo, tijekom stoljeća vještičjih progona, tri centralne optužbe, u povijesti vještičarstva, opetovano su se ponavljale diljem sjeverne Europe. Prva, vještice su optuživane za svaki zamisliv seksualni zločin protiv čovjeka. Jednostavnije, optuživane su zbog svoje ženske seksualnosti. Druga, optuživane su jer su bile organizirane. Treća, optuživane su radi posjedovanja magičnih moći koje su utjecale na zdravlje – čineći zlo, ali i dobro – odnosno liječeći.

Prva optužba za seksualne zločine. Srednjovjekovna Katolička crkva uzdigla je seksizam do nemjerljivih granica. U Vještičjem malju stoji: "Kada žena misli samostalno, misli zlo." Mizoginija Crkve je, između ostaloga, u tome periodu demonstrirana i fantazijom pojedinih srednjovjekovnih religijskih mislilaca prema kojoj su svi ljudi uskrsnućem nanovo rođeni kao muškarci!

Crkva je žene poistovjećivala sa seksom, a sav užitak tijekom seksa je bio osuđen jer je mogao poteći jedino od vraga. Smatralo se da vještice opće s vragom, te seksualnim činom inficiraju čovjeka. Požuda, bilo kod muškarca ili žene, je prema tome bila krivnjom žene. S druge strane, vještice su optuživane za impotenciju muškaraca, te jer su uzrokovale nestanak penisa. Što se tiče ženske seksualnosti, optuživane su za davanje kontracepcije i izvođenje pobačaja.

U očima Crkve, sve vještičje moći proizašle su iz njezine seksualnosti. Njezina karijera započinje općenjem s vragom. Svaka vještica takvom postaje sudjelovanjem na velikim okupljanjima, ili Sabbatima, na kojima predsjeda vrag, najčešće u liku jarca koji spolno opći s neofitima (početnicima). Vještica svoje moći dobiva obećanjem o vjernom služenju vragu. Kako to Vještičji malj ističe, zlo uvijek djeluje kroz ženu, kao što je i u Rajskom vrtu.

Već je spomenuto postojanje fragmentarnih dokaza o organiziranju vještica u skupine, koje su dosezale brojku od tisuću sudionica za festivalskih dana. Pojedini istraživači smatraju da su ta okupljanja bila u svrhu poganskog religijskog štovanja božanstava. Okupljanja su ujedno bile i prilike za razmjenu znanja o biljkama, te prenošenje bitnih vijesti. Također, može se pretpostaviti i društveni i politički značaj tih okupljanja, koja su u velikoj mogućnosti mogla biti povezana s pobunama seoskog stanovništva.

Vještice kao iscjeliteljice

Jedna od najfascinantnijih optužbi bila je svakako ona za, ne samo ubojstva i trovanja, seksualne zločine i zavjere, već i za pomaganje i liječenje. Vještice iscjeliteljice bile su jedine medicinske praktičarke koje su pomagale siromašnima bez doktora i bolnica, a bile su usko povezane uz primalje. "Nitko ne čini više štete Katoličkoj crkvi nego li primalje", zapisali su Kramer i Sprenger.

Suočena s mizerijom siromašnih, Crkva im je često okretala leđa. No, osim toga, gajila je dvostruke standarde kada je u pitanju liječenje koje je višoj klasi bilo omogućeno i dopušteno – liječenje od strane muškoga stručnjaka i pod pokroviteljstvom Crkve bilo je dozvoljeno.Žensko liječenje kao dio seoske supkulture nije. Razlog tomu je taj što je Crkva napad na liječenje seoskoga stanovništva vidjela kao napad na magiju, ne na medicinu.

Metode liječenja vještica iscjeliteljica, kao i njihovi rezultati, za Crkvu su predstavljale prijetnju, jer je vještica polazila od empirijskih metoda: oslanjala se na vlastita osjetila, ne na doktrinu ili vjeru, vjerovala je u proces i pogrešku, uzrok i posljedicu. Crkva je, s druge strane, bila anti-empirijski usmjerena, zanemarivala je prirodne zakone koji su upravljali fizičkim fenomenima, s obzirom na njezino stajalište o Bogu kao stvoritelju svega svijeta.

Vještica je, u svakom slučaju, predstavljala trostruku prijetnju Crkvi. Bila je žena i nije se toga sramila. Bila je dio organizirane grupe seoskih žena, te je bila iscjeliteljica čija se praksa temeljila na empirijskim proučavanjima – zbog navedenoga predstavljala je nadu za promjenu u svijetu.

Uspon europske medicinske profesije

Dok su vještice prakticirale među narodom, vladajuća klasa je osposobljavala vlastite sekularne iscjelitelje: sveučilišno obrazovane liječnike. Još u 13. st. europska medicina čvrsto je oformljena kao sekularna znanost i profesija koja se aktivno zauzimala za eliminaciju žena iscjeliteljica – kao što je njihovo isključenje iz obrazovnih krugova. Crkva je nametnula stroge kontrole novoj profesiji, te je dopustila njezin razvoj jedino pod uvjetima katoličke doktrine. Fakultetski obrazovanim liječnicima nije bilo dozvoljeno liječenje bez savjeta svećenika, a liječiti se nije smio onaj tko bi odbio ispovijed.

U kasnosrednjovjekovnoj medicinskoj obuci nije bilo ništa što bi se kršilo s crkvenom doktrinom, a malo toga se moglo prepoznati kao 'znanost'. Studenti medicine bili su ograničeni na učenja antičkog rimskog liječnika, Galena, koji je iznio teoriju ličnosti čovjeka (kolerik, sangvinik, melankolik itd.). Studenti, kao i doktori rijetko su bili u kontaktu s pacijentima, a eksperimentiranje nije bilo provođeno; operacije su bile nepoznat pojam. S obzirom na to, ispuštanje krvi je bila uobičajena praksa, kao i liječenje pijavicama. Medicinske teorije temeljene su češće na logici nego li na promatranju.

Supresija žena iscjeliteljica

Osim ponekih iznimki, sveučilišta su bila zatvorena za žene, a licencirani zakoni ustanovljeni su kako bi zabranili djelovanje svih liječnika, osim onih fakultetski obrazovanih. Prva meta nisu bili seoski iscjelitelji/ice, već učene žene koje su liječile istu urbanu klijentelu kao i obrazovani liječnici.

Do 14. st. profesionalna medicinska kampanja usmjerena protiv urbanih, obrazovanih žena proširila se čitavom Europom. Liječnici su smatrani medicinskim ekspertima, te su prosuđivali je li određena žena vještica. Crkva je legitimizirala liječnički profesionalizam, opovrgavajući neprofesionalno liječenje, te izjednačavajući ga s herezom: "Ako se žena usudi liječiti bez prethodnog obrazovanja, vještica je i treba umrijeti." (Iako, nije bilo načina na koji bi se žena mogla obrazovati). Naposljetku, euforija oko vještica postala je pogodna izlika za liječničke neuspjehe: sve što nije uspio izliječiti bio je rezultati čarobnjaštva.

Žene i uspon američke medicinske profesije

Danas vjerojatno ne postoji industrijalizirana država s nižim postotkom (sedam posto) žena liječnica nego li je SAD. Ono što je ženama u SAD-u preostalo jest posao medicinskih sestara, što ni u kojem slučaju nije zamjena za autonomne uloge koje su žene uživale kao primalje i iscjeliteljice.

Odgovor na pitanje kako su žene izdvojene iz medicinarske/liječničke struke, te postale medicinske sestre nalazi se u dugoj povijesti klasnih i rodnih borbi za moć u svim dijelovima života. Naime, kada su žene posjedovale mjesto u medicini, bila je to narodna medicina. Kada je narodna medicina uništena, nije preostalo niti mjesta za žene – osim u podređenim ulogama medicinskih sestara. Uskoro je medicinska struka postala usko povezana s raznim američkim poslovnim organizacijama – uz dužno poštovanje Pasteuru, Kochu i drugim sjajnim europskim medicinskim istraživačima 19. stoljeća. Carnegiesi i Rockefelleri su ti koji su osigurali finalnu pobjedu američke medicinske profesije.

1800-tih godina u Americi obrazovali su se regularni liječnici koji su liječili srednju i visoku klasu, a čije je obrazovanje bilo veoma siromašno – medicinski programi trajali su od nekoliko mjeseci do dvije godine; mnoge medicinske škole nisu imale klinička postrojenja; nije postojala praksa na samome ljudskom tijelu. Ovi liječnici su učeni liječenju pomoću obilnog ispuštanja krvi, velikih doza laksativa, te kasnije opijuma i sličnih narkotika, što je često bilo štetnije i smrtonosnije od same 'liječene' bolesti. Nelicencirani liječnici, iscjelitelji bili su uvelike sigurniji i efektivniji, koristeći blage biljne preparate, promjene u prehrani i suzdržavanje od spomenutih nasilnih metoda.

Moderni zdravstveni pokret

Ovaj pokret javio se 1830/40-ih godina, a pokrenuli su ga feministički i pokreti radničke klase.Ženska liječnička udruženja (Ladies Physiological Societes) proširila su se svugdje, omogućavajući jednostavne instrukcije u anatomiji i osobnoj higijeni. Naglasak je bio na preventivnoj njezi kao kontradikciji ubitačnim 'lijekovima' koje su prakticirali obrazovani liječnici s početka stoljeća. Pojedini elementi pokreta zagovarali su upotrebu kontracepcije.

Pokret je bio radikalan napad na medicinski elitizam, te afirmacija tradicionalne narodne medicine. "Svaki je čovjek svoj vlastiti liječnik", bio je slogan jednoga krila pokreta. Obrazovani elitni liječnici uskoro su postali brojčano nadmašeni.

Moderni zdravstveni pokret poklopio se s počecima organiziranoga feminističkog pokreta s kojim je bio neraskidivo povezan. Borbe za žensko zdravlje bile su povezane s borbom za ženska prava uopće. Nove medicinske sekte i škole širom su otvorile vrata ženama.

Bitno je spomenuti i seksističke opozicije prema ženama u američkoj medicini. Rijetke žene koje su uspjele upisati regularnu školu medicine, bile su izložene raznim seksističkim preprekama i uvredama. Posebice je bilo izraženo stalno uznemiravanje od strane muških kolega, pojedini profesori nisu htjeli predavati anatomiju ako su bile prisutne žene, postojali su udžbenici, poput poznatoga obstetričkoga teksta iz 1848. u kojemu stoji: "Ona (Žena) ima glavu skoro pa premalu za intelekt, ali dovoljno veliku za ljubav." Postojale su i ginekološke teorije o štetnim posljedicama intelektualnih aktivnosti na ženske reproduktivne organe.

Zabrana primaljstva

Novi, okrutni zakoni o licencama zapečatili su liječnički monopol nad medicinskom praksom. Jedino su preostale primalje. Godine 1910. oko 50 posto sve novorođene djece, porođeno je uz pomoć primalja – većina su bile crnkinje i imigrantkinje iz radničke klase. To je bilo neprihvatljivo za novorastuću porodiljnu (opstetričku) praksu – svaka siromašna žena koja bi otišla k primalji, bila je jedan izgubljeni izvor za akademsko poučavanje i istraživanje. Opstetričari su, dakle, krenuli u napad na primalje u ime znanosti i reforme.

Primalje su bile ismijavane kao prljave, neuke i nekompetentne, te su bile optuživane za razne maternične infekcije. Jedini izlaz bio je obučavanje primalja kako bi njihovo zanimanje postalo afirmirano i nezavisno. No, problem je bio što su američki opstetričari bili manje kompetentninego primalje. Stoga je, uskoro, primaljska praksa diljem SAD-a zabranjena, a porodiljska praksa ograničena je samo na liječnike, što je za siromašne žene  i žene radničke klase bilo lošije – odnosno neimanje opstetričke njege uopće.

Žena sa svjetiljkom

Jedino preostalo zanimanje za žene u medicini bilo je u službi medicinske sestre i njegovanja. To zanimanje nije oduvijek bilo plaćeno. U ranom 19. stoljeću bolnice su zapošljavale medicinske sestre, no bolnice su tada prvenstveno služile kao utočišta za bolesne i umiruće siromahe, bez pružanja konkretne medicinske njege. Medicinske sestre bile su na lošemu glasu – podložne pijanstvu, prostituciji i krađi. Uvjeti u bolnicama često su bili skandalozni, bez osnovnih higijenskih uvjeta, čak bez sapuna.

Kako bi se reformiralo bolničku njegu i uvjete, trebalo je reformirati sestrinstvo, te ga učiniti pristupačnim liječnicima i ženama 'dobroga karaktera'. Florence Nightingale je svoju šansu dobila u bolnicama na ratnim frontama za vrijeme Krimskog rata, za koju je osposobila mnoštvo discipliniranih, savjesnih, sredovječnih žena. Bila je to nova generacija medicinskih sestara – 'žena sa svjetiljkom'. 

Uskoro je došlo do povećane potrebe za bolnicama u kojima će  novi liječnici, kao i nove medicinske sestre stjecati praksu. U Americi su otvorene i škole za obrazovanje medicinskih sestara, u kojima su se uglavnom školovale pripadnice visoke klase. Florence Nightingale i Louisa Schuyler bile su aristokratskoga podrijetla, no odbjegle su od sustavno provođene ženske dokolice viktorijanske klase. Florence Nightingale i Dorothea Dix (nasljednica znatnoga bogatstva) nisu krenule oblikovati svoje karijere dok nisu zašle u tridesete, kada su postale svjesne beskorisnosti dokoličarstva.

No, Nightingale i njezine učenice pokrenule su sestrinstvo s neizbrisivim tragom vlastitih klasnih predrasuda. Trenirao se karakter, a ne vještine. Krajnji produkt bila je idealna Dama, premještena iz kuće u bolnicu, te oslobođena reproduktivnih sposobnosti. Dok su medicinske sestre bile pripadnice radničke klase, koje su obavljale slabo plaćen i težak posao, edukatorice su bile žene srednje i visoke klase, koje su zahtijevale razvijanje 'damskoga' karaktera te socijalizaciju medicinskih sestara.

Sestrinstvo je uskoro postalo ženska domena, dok je liječništvo postalo intrinzično maskulino. Njezina nježnost i duhovnost nisu bile primjerene u okrutnom, linearnom svijetu znanosti. Njegova odlučnost i znatiželja učinile su ga nepodobnim za posvećivanje dugog perioda za njegovanje pacijenta. Ukorijenjenost ovih seksističkih stereotipa pokazala se gotovo neslomljivom.

 Zaključak

Seksizam zdravstvenog sustava nije slučajan, nije samo refleksija društvenoga seksizma u cjelini ili seksizma pojedinačnih liječnika. Taj seksizam je povijesno stariji nego li je medicinska znanost; to je duboko ukorijenjen, institucionalni seksizam. Također, ne postoji povijesno konzistentno opravdanje za isključivanje žena iz područja iscjeliteljstva. Vještice su napadane zbog pragmatičnosti, empiričnosti i moralnosti, dok su s druge strane, žene u 19. st. postale neznanstvene, delikatne i sentimentalne. Stereotipizacija se mijenjala kako bi odgovarala muškoj komfornosti.

Naša opresija kao medicinskih radnica danas je neodvojivo vezana uz opresiju nas kao žena. Njegovanje, naša predominantna uloga u zdravstvenome sustavu, jest produžetak naših uloga kao majki i žena. Medicinska sestra je odgajana da vjeruje kako pobuna ugrožava, ne samo njezin 'profesionalizam', već i njezinu femininost. To znači da medicinska elita ima značajne interese u održavanju seksizma u čitavome društvu: liječnici su šefovi u industriji u kojoj su radnice prvenstveno žene. Seksizam u društvu kao cjelini osigurava da ženska radnička većina u zdravstvu bude 'dobro' radništvo – poslušno i pasivno. Stoga, uklonite seksizam i uklonili ste jedan od glavnih oslonaca zdravstvene hijerarhije.

Vaša, 

Soror PIAL

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928