I. Legende

Kao što
se Masonskom redu pripisuju legendarna izvorišta — bilo da se radi o Hramu kralja Salomona, bilo o Templarskom redu, ili o rimskim zanatskim školama — tako se i svaki od takvih masonskih ogranaka nastoji prikloniti što je moguće starijem izvoru.
Masonski obredi zvani "egipatski" nisu izuzetak u tom pravilu; dapače, u velikoj triangularnoj obitelji zauzimaju posebno mjesto: njihova ljestvica obuke sastoji se od 90 stupnjeva — ne računajući velike administrativne stupnjeve, koji, od reforme iz 1934. godine, završavaju na 98. po redu.
Propitajmo bogatu dokumentaciju koju ovi izvorni obredi podastiru povijesnoj ocjeni.
Prvu nam je verziju, u Francuskoj, predstavio veliki propagator obreda Misraïm, Marc Bédarride — rođen 1776. u Cavaillonu, u pokrajini Comtat Venaissin — u njegovu djelu koje govori o Poslušnosti.
Prema tom autoru, koji nema ni najmanje kritičkog duha, masonstvo je staro koliko i svijet. Izraelit praktikant Bédarride se poziva na Stari zavjet. Po njemu je
sam Adam, zajedno sa svojom djecom, stvorio prvu ložu čovječanstva. Seth je naslijedio svog oca, Noa ju je spasio od potopa. Cham ju je osnovao u Egiptu pod imenom "Mitzràim": t.j. Egipćani. Samo je, dakle, od tog naroda potekla tajna tradicija ezoterizma. Na tom su izvoru pili svi pastiri naroda: Mojsije, Kekrops, Solon, Likurg, Pitagora, Platon, Marko Aurelije, Majmonidi, itd., svi učitelji antike, svi izraelski, grčki, rimski i arapski eruditi.
Posljednja karika u tom neprekinutom lancu je sam otac autora, pobožni Gad Bédarride, mason jednog drugog obreda koji je navodno primio 1782. g. tajanstvenog egipatskog Inicijatora koji je
bio na proputovanju na svoj Orijent i za kojega znamo samo njegovo " Nomen mysticum": Mudrac Ananiah. Taj ga je poslanik primio u egipatsko masonstvo.
Ovdje podvlačimo da to nije prva povijesna aluzija o posjetu jednog nepoznatog Vrhovnika egipatskog masonstva u Comtat Venaissin: jedan drugi pisac donio je tu vijest dvadeset i
tri godine prije pojave Bédarrideova djela. Bio je to inicijant Vernhes koji je u svom pledoajeu o egipatskim obredima, izdanom 1822., također ukazao na posjet misionara Ananiaha na jugu Francuske 1782.
Drugu verziju, prilično različitu od prve, o porijeklu egipatskog masonstva ispričao nam je francuski poligraf Jean-
Etienne Marconis de Nègre, sin tvorca Memfiskih obreda.
Po tom plodnom autoru, romantičnom i prezasićenom, apostol evanđelist Sv. Marko preobratio je na kršćanstvo jednog "serafinskog" svećenika iz Aleksandrije pod imenom Ormus. Radi se, jasno, o greški u pisanju: riječ "serafinski" može se primijeniti samo na kategoriju anđela dobro poznatih u teološkim rječnicima. Zamijenimo li to ovdje sa "svećenikom kulta Serapis" - tako prenesena legenda će biti manje šokantna.
Pokršten zajedno sa šest svojih sljedbenika, Ormus je u Egiptu osnovao inicijacijsko društvo Mudraca svjetlosti, te inicirao u njegove misterije predstavnike palestinskih Esena, čiji potomci prenose tradicionalne tajne vitezovima
Palestine, a oni ih 1118. godine donose u Europu. Njihov poglavar je bio patrijarh Jeruzalema Garimont i trojica njegovih učitelja osnovali su u to vrijeme u Upsali Red orijentalnih masona, te potom i jedan u Škotskoj. Šteta je da tu literaturu ne podupire nijedna povijesna referenca.
Naime, ime vulgarizatora varira od godine do godine. Ormus postaje Ormesius u jednom drugom djelu Marconisa.
Razni autori aludiraju na tu verziju. Naglasimo da od tada sve dosad postoje dvije paralelne verzije – i jedna i druga jednako maštovite – obje dokazuju duboko neznanje njihovih propagatora.
Egipat predstavlja, kroz povijest ezoterijskih tradicija, originalnu struju, potpuno različitu od judejske kao i od judeo-kršćanske.
Bez sumnje, u vrijeme Napoleonova pohoda u Egipat, znalo se veoma malo o religiji, pismu, simbolizmu starog Egipta: Champollion još nije dešifrirao hijeroglife. Njegovo prvo senzacionalno otkriće egipatske pismenosti bilo je 17. prosinca 1822.
Što se do tada znalo o Egiptu?
Kolale su basnoslovne priče: svećeničke su inicijacije opisivane na romaneskni i nevjerojatan način. Dva Nijemca, puni maštovitosti, von Kôppen i von Hymmen pokrenuli su od 1770. teatralizirani obred zvan: Crata Repoa, prevedeno sasvim pogrešno kao Šutnja Bogova, u kojem se drevna inicijacija koja se odvijala u Velikoj Piramidi "vjerno prikazivala" simboličnim primanjem u sedam sukcesivnih stupnjeva (Pastophore; Néocore; Mélanophore; Christophore; itd.) otužne fantazije. Dvojica Francuza, Bailleul i Desétangs, 1821. objavljuju francusku verziju. Sa svoje strane, opat Terrasson je već bio ukazao put u svom inicijacijskom romanu: Sethos.
"Moda" inicijacija na "egipatski način" osvojila je Pariz i izazvala zabrinutost, a zatim i jaku reakciju masonskih autoriteta tog vremena.
II. PovijestUpitajmo suvremenike i potražimo što oni znaju o egipatskim obredima u vrijeme kad su pokušavali osvojiti Francusku.
Levesque je 1821. godine napisao "Opći povijesni pregled" masonskih sekti svog vremena, govoreći o novopridošlome, o Misraïmskim obredima: "Vjerujem da se Obred osnovao u Parizu prije pet ili šest godina. Dolazi s juga Italije i uvelike je štovan na Jonskim otocima i na obalama Jadranskog mora. Potječe iz Egipta".
Nakon ovog prvog svjedočanstva, pozovimo se na najvećeg znalca među masonima Francuske, slavnog Thorya (1759-1817.), koji u dva toma svog djela "Acta Latomorum" donosi poveći broj dragocjenih povijesnih dokumenata kojih je bio čuvar.
On precizira: "Obred Misraïma, u Francuskoj poznat tek nekoliko godina, bio je na snazi u Veneciji i na Jonskim otocima i to prije Francuske revolucije 1789. Postoji i nekoliko Kapitela Misraïma u pokrajinama Abruzzi i Puliji."
I dodaje još jedan interesantan element: "Svi ti stupnjevi, osim 88., 89. i 90. imaju druga imena. Što se tiče tri posljednja, ne poznajemo njihovu denominaciju i u rukopisu koji nam je prenesen označeni su kao prikriveni."
Dalje ćemo vidjeti veliku važnost te opaske.
Posvetimo se sada Ragonu koji, nakon kratke suradnje s braćom Bédarride, postaje njihov nesmiljeni protivnik.
On nam govori – a ovdje je on očevidac – da je francuskim voditeljima Obreda, Jolyu, Gabboriau i Garciau, moć predana u Napulju 1813. g. Dokumenti koji to potkrepljuju napisani su na talijanskom jeziku, te predani povjerenicima Velikog Orijenta 20. studenog 1816.

Govoreći niže u tekstu o tajnama posljednjih stupnjeva tog Obreda, slavni "presveti autor zidarstva" pojašnjava: "Izvodimo četiri posljednja stupnja Misraïmskog obreda koje su Joly, Gab¬boria i Garcia donijeli iz Vrhovnog savjeta Napulja. Svaki nepristrani čitatelj koji će ih usporediti, vidjet će koliko se ti stupnjevi razlikuju od onih koje iznose Bédarrideovi. "I još drugdje dodaje bilješku: "Ovo objašnjenje, kao i razvoji 87., 88. i 89. stupnja što čine filozofski sistem istinskog obreda Misràima, zadovoljava duh svih obučenih masona…"
U Bruxellesu, 1. kolovoza 1818., izlazi jedna obrana Misraïma, pozivajući se na djelo o tom obredu objavljeno u Londonu 1805. godine, u A6 formatu.
S druge strane, mi imamo u Bruxellesu, kamo je obred Misraïma donesen 1817., jedan dio arhiva: statute (objavljene kod Remya, rue des Escaliers, 5. travnja 1818.); diplome, polemike s drugim Obredima; i jedan ulomak rukopisa na pergamentu, koji sadrži upravo "Arcana Arcanorum" - na papiru i pismom potpuno identičnim onom drugog dokumenta datiranim iz 1778.
Iz tih elemenata možemo zaključiti: 1) egipatski su obredi prakticirani na Mediteranu i u Italiji prije 1789.; 2) posljednji se stupnjevi prakticiraju po dva vrlo različita sustava: jedan sustav po kabalističkoj filozofiji (Sustav Bédarridea) i jedan egipatsko-helenističke filozofije (Arcana Arcanorum: Tajna nad tajnama, ili Napuljski sustav).
Iz toga lako zaključujemo da su za povjesničara Thoryja bili prikriveni, strahujući od njihova objavljivanja.
Razumijemo i Ragonovo mišljenje: "Sav se taj obred zapravo svodi na četiri napuljska filozofska stupnja." Činjenica da Bédarride naznačuje kako njegov tajanstveni Ananiah odlazi 1782. s juga Francuske u Italiju, upravo dokazuje da taj moment daje obredu povijesnu vjerodostojnost. Stoga s razlogom povjesničar ZUaite odbacuje, kao vrlo sumnjivu, hipotezu nekih slabo obaviještenih pisaca koji pripisuju "izum" ovog obreda nekom Lechangeuru u Milanu 1805. godine!
I evo sad jednog novog elementa dostojnog pažnje: 17. prosinca 1789. slavnog Cagliostra, osnivača lože egipatskog obreda u Rimu 6. studenog 1787., uhićuje pontifikalna policija. U njegovim se papirima nalaze katekizam i ritual Obreda i također kipić Izide. Naime, Izida je sveto ime jednog napuljskog stupnja.
Možemo se upitati je li Bédarride poznavao Cagliostra. Odgovor je potvrdan: ne osporava ni realnost njegove inicijacije u Egiptu, niti njegove moći, a ograničava se samo na to da mu predbacuje da je u Francuskoj stvorio personalizirani egipatski obred.
III. Filozofija Misraïmizma
Ako je, općenito, masonstvo nasljednik i neumorni propagator društvenog morala koji prije svega teži da nas pouči kako se možemo transformirati pomoću progresivne discipline, u "isklesani kamen", u "kubni kamen", umjesto da ostanemo "neotesani kamen" neupotrebiv za sreću svih. Ako svojim sljedbenicima nameće najapsolutnije poštivanje ideja drugoga, ideje najsavršenije jednakosti, trajne tolerancije i stvarnoga bratstva, ako ona od njih zahtijeva da u svemu traže istinu i primjenjuju pravednost, logično je da takvi etički imperativi nemaju, ni blizu, nikakve veze s inicijacijom, u najuzvišenijem smislu te riječi.
Ako pod tim riječima podrazumijevamo: "objavljivanje određenih tajni kozmičkog reda nekolicini odabranih ljudi sposobnih to iskoristiti u dobre svrhe", tada aktualno masonstvo nije inicijacijska škola: ono ne daje nikakav dogmatski nauk, ono obavezno poštuje mišljenje svih i svakoga, ono nije sveučilište okultizma; njime ne rukovodi didaskalna hijerarhija koja obučava neofite i prenosi im ezoterijske tajne i inicijacijske moći; u nekim su zemljama voditelji, uvjereni ateisti, vođeni izravno materijalnim i društvenim napretkom. Bez sumnje, većina obuke je dana preko tradicionalnog kanala simbolizma, no on nije religiozan, nema mistične tendencije i, naprotiv, glatko odbija bilo kakve upade iracionalnog elementa u naučavanju svojih učenika.
Potpuno različito je masonstvo 18. stoljeća! Okupljalo je, u većini obreda, samo gorljive spiritualiste. Ne ograničava se, ni iz daleka, na potragu za ljudskom srećom, na emancipaciju duha, na edukaciju srca, već je svoje esencijalno zanimanje pronašla u osvajanju Istine, spoznavanju tisuća tajni Prirode, u najodvažnijim eksperimentiranjima u domeni duhovnosti. Odatle potječe taj nevjerojatni procvat najrazličitijih obreda, najposebnijih obedijencija, najmističnijih i najhermetičnijih visokih stupnjeva: da bi nas uvjerili, treba, i dovoljno je, samo pročitati nomenklaturu stupnjeva od kojih se sastoji egipatsko masonstvo. Tu se susreću i isprepliću religije, alkemija, hermetizam, kabala; drvo Misraïma je škola tajni svih vrsta i njegova četiri posljednja stupnja napuljskog sustava donose nam najvažnije tajne najčasnije duhovne tradicije.
Iz toga lako shvaćamo prijezir, veliku antipatiju, vječno neprijateljstvo prema egipatskom masonstvu, kao stalnoj žrtvi drugih obreda tijekom povijesti.
U toj teškoj domeni Veliki Orijent Francuske je potukao sve moguće rekorde u zločestoći, u tolikoj mjeri da je čak političkoj vlasti prijavio obred Misraïma, izazvao progone i uhićenja kako bi im potpuno onemogućio opstanak.
Tako su se neki pariški misraïmski dostojanstvenici u slabosti odricali svojih viših stupnjeva, te su se pokušavali dobrovoljno upokoriti, plaćajući koristoljupcima koji su ih kritizirali zbog ateizma. Zaista jadno, jer su na taj način lako bili označeni.