Masonsk "egipatski" obredi

I. Legende

Kao što se  Masonskom redu pripisuju legendarna izvorišta  —  bilo da se radi o Hramu kralja Salomona, bilo o Templarskom redu, ili o rimskim zanatskim školama  —  tako se i svaki od takvih masonskih ogranaka  nastoji  prikloniti što je moguće starijem  izvoru. 
Masonski obredi zvani   "egipatski"  nisu izuzetak u tom pravilu; dapače, u velikoj triangularnoj obitelji  zauzimaju posebno mjesto: njihova ljestvica obuke sastoji se od 90 stupnjeva  — ne računajući velike administrativne stupnjeve, koji, od reforme iz 1934. godine, završavaju na  98. po redu. 
Propitajmo bogatu dokumentaciju koju ovi izvorni obredi podastiru  povijesnoj   ocjeni.

Prvu nam je verziju, u Francuskoj, predstavio veliki propagator obreda Misraïm, Marc Bédarride — rođen 1776. u Cavaillonu, u pokrajini Comtat Venaissin — u njegovu djelu koje govori o Poslušnosti.
Prema tom autoru, koji nema ni najmanje  kritičkog duha, masonstvo je staro koliko i svijet. Izraelit praktikant Bédarride  se poziva na Stari zavjet. Po njemu je sam Adam, zajedno sa svojom djecom, stvorio prvu ložu čovječanstva. Seth je naslijedio svog oca, Noa ju je spasio od potopa. Cham ju je osnovao u Egiptu pod imenom "Mitzràim": t.j. Egipćani. Samo je, dakle, od tog naroda potekla tajna tradicija ezoterizma. Na tom su izvoru pili svi pastiri naroda: Mojsije, Kekrops, Solon, Likurg, Pitagora, Platon, Marko Aurelije, Majmonidi, itd., svi učitelji antike, svi izraelski, grčki, rimski i arapski eruditi.
Posljednja karika u tom neprekinutom lancu je sam otac autora, pobožni Gad Bédarride, mason jednog drugog obreda koji je navodno primio 1782. g. tajanstvenog egipatskog Inicijatora koji je bio na proputovanju na svoj Orijent i za kojega znamo samo njegovo " Nomen mysticum": Mudrac Ananiah. Taj ga je poslanik primio u egipatsko masonstvo.
Ovdje podvlačimo da to nije prva povijesna aluzija o posjetu jednog nepoznatog Vrhovnika egipatskog masonstva u Comtat Venaissin: jedan drugi pisac donio je tu vijest dvadeset i tri godine prije pojave Bédarrideova djela. Bio je to inicijant Vernhes koji je u svom pledoajeu o egipatskim obredima, izdanom 1822., također ukazao na posjet misionara  Ananiaha na jugu Francuske 1782.

Drugu  verziju, prilično različitu od prve, o porijeklu egipatskog masonstva  ispričao nam je francuski poligraf Jean-Etienne Marconis de Nègre, sin  tvorca Memfiskih obreda.
Po tom plodnom autoru, romantičnom i prezasićenom, apostol evanđelist Sv. Marko preobratio je na kršćanstvo jednog "serafinskog" svećenika iz Aleksandrije pod imenom Ormus. Radi se, jasno, o greški u pisanju: riječ "serafinski" može se primijeniti samo na kategoriju anđela dobro poznatih u teološkim rječnicima. Zamijenimo li to ovdje sa "svećenikom kulta Serapis" - tako prenesena legenda će biti manje šokantna.
Pokršten zajedno sa šest svojih sljedbenika, Ormus je u Egiptu osnovao   inicijacijsko društvo Mudraca svjetlosti, te inicirao u njegove misterije predstavnike palestinskih Esena, čiji  potomci prenose  tradicionalne tajne vitezovima Palestine, a oni ih 1118. godine donose u Europu. Njihov poglavar je bio patrijarh Jeruzalema Garimont i trojica njegovih učitelja osnovali su u to vrijeme u Upsali Red orijentalnih masona, te potom i jedan u Škotskoj. Šteta je da tu literaturu ne podupire nijedna povijesna referenca.
Naime, ime vulgarizatora varira od godine do godine. Ormus postaje Ormesius u jednom drugom djelu Marconisa.
Razni autori aludiraju na tu verziju. Naglasimo da od tada sve dosad postoje dvije paralelne verzije –  i jedna i druga jednako maštovite – obje dokazuju duboko neznanje njihovih propagatora.
Egipat predstavlja, kroz povijest ezoterijskih tradicija, originalnu struju, potpuno različitu od judejske kao i od judeo-kršćanske. 
Bez sumnje, u vrijeme Napoleonova pohoda u Egipat, znalo se veoma malo o religiji, pismu, simbolizmu starog Egipta: Champollion još nije dešifrirao hijeroglife. Njegovo prvo senzacionalno otkriće egipatske pismenosti bilo je 17. prosinca 1822.

Što se do tada znalo o Egiptu?
Kolale su basnoslovne priče: svećeničke  su inicijacije  opisivane na romaneskni i nevjerojatan način. Dva Nijemca, puni maštovitosti, von Kôppen i von Hymmen pokrenuli su od 1770. teatralizirani obred zvan: Crata Repoa, prevedeno sasvim pogrešno kao Šutnja Bogova, u kojem se drevna inicijacija koja se odvijala u Velikoj Piramidi "vjerno prikazivala" simboličnim primanjem u sedam sukcesivnih stupnjeva (Pastophore; Néocore; Mélanophore; Christophore; itd.) otužne fantazije. Dvojica Francuza, Bailleul i Desétangs, 1821. objavljuju francusku verziju. Sa svoje strane, opat Terrasson  je već bio ukazao put u svom inicijacijskom romanu: Sethos.
"Moda" inicijacija na "egipatski način" osvojila je Pariz i izazvala zabrinutost, a zatim i jaku reakciju masonskih autoriteta tog vremena.

II. Povijest

Upitajmo suvremenike i potražimo što oni znaju o egipatskim obredima u vrijeme kad su pokušavali osvojiti Francusku.

Levesque  je 1821. godine napisao "Opći povijesni pregled" masonskih sekti  svog vremena, govoreći o novopridošlome, o Misraïmskim obredima: "Vjerujem da se Obred osnovao u Parizu prije pet ili šest  godina. Dolazi s juga Italije i uvelike je štovan na Jonskim otocima i na obalama Jadranskog mora. Potječe iz Egipta".

Nakon ovog prvog svjedočanstva, pozovimo se na najvećeg znalca među masonima Francuske, slavnog Thorya (1759-1817.), koji u dva toma svog djela "Acta Latomorum" donosi poveći broj dragocjenih povijesnih dokumenata  kojih je bio čuvar.
On precizira: "Obred Misraïma, u Francuskoj poznat tek nekoliko godina, bio je na snazi u Veneciji i na Jonskim otocima i to prije Francuske revolucije 1789. Postoji i nekoliko Kapitela Misraïma u pokrajinama Abruzzi i Puliji."
I dodaje još jedan interesantan element: "Svi ti stupnjevi, osim 88., 89. i 90. imaju druga imena. Što se tiče tri posljednja, ne poznajemo njihovu denominaciju i u rukopisu koji nam je prenesen označeni su kao prikriveni."
Dalje ćemo vidjeti veliku važnost te opaske.

Posvetimo se sada Ragonu koji, nakon kratke suradnje s braćom Bédarride, postaje njihov nesmiljeni protivnik.
On nam govori – a ovdje je on očevidac – da je francuskim voditeljima Obreda, Jolyu, Gabboriau i Garciau, moć predana u Napulju 1813. g. Dokumenti koji to potkrepljuju napisani su na talijanskom jeziku, te predani povjerenicima Velikog Orijenta 20. studenog 1816.
Govoreći niže u tekstu o tajnama posljednjih stupnjeva tog Obreda, slavni "presveti autor zidarstva" pojašnjava: "Izvodimo četiri posljednja stupnja   Misraïmskog obreda koje su Joly, Gab¬boria i Garcia donijeli iz Vrhovnog savjeta Napulja. Svaki nepristrani čitatelj koji će ih usporediti, vidjet će koliko se ti stupnjevi  razlikuju od onih koje iznose Bédarrideovi. "I još drugdje dodaje bilješku: "Ovo objašnjenje, kao i razvoji 87., 88. i 89. stupnja što čine filozofski sistem istinskog obreda Misràima, zadovoljava duh svih obučenih masona…"
U  Bruxellesu, 1. kolovoza 1818., izlazi jedna obrana  Misraïma, pozivajući se na djelo o tom obredu objavljeno u Londonu 1805. godine, u A6 formatu.
S druge strane, mi imamo u Bruxellesu, kamo je obred Misraïma donesen 1817., jedan dio arhiva: statute (objavljene kod Remya, rue des Escaliers, 5. travnja 1818.); diplome, polemike s drugim Obredima; i jedan ulomak rukopisa na pergamentu, koji sadrži upravo "Arcana Arcanorum" - na papiru i pismom potpuno identičnim onom drugog dokumenta datiranim iz 1778.
Iz tih elemenata možemo zaključiti: 1) egipatski su obredi prakticirani na Mediteranu i u Italiji prije 1789.; 2) posljednji se stupnjevi prakticiraju po dva vrlo različita sustava: jedan sustav po kabalističkoj filozofiji (Sustav Bédarridea) i jedan egipatsko-helenističke filozofije (Arcana Arcanorum: Tajna nad tajnama, ili Napuljski sustav).
Iz toga lako zaključujemo da su za povjesničara Thoryja bili prikriveni, strahujući od njihova objavljivanja. 
Razumijemo i Ragonovo mišljenje: "Sav se taj obred zapravo svodi na četiri napuljska filozofska stupnja." Činjenica da Bédarride naznačuje kako njegov tajanstveni Ananiah odlazi 1782. s juga Francuske u Italiju, upravo dokazuje da  taj moment daje obredu povijesnu vjerodostojnost. Stoga s razlogom povjesničar ZUaite odbacuje, kao vrlo sumnjivu, hipotezu nekih slabo obaviještenih pisaca  koji pripisuju  "izum"  ovog obreda nekom Lechangeuru u Milanu 1805. godine!
I evo sad jednog novog elementa dostojnog pažnje: 17. prosinca 1789. slavnog Cagliostra, osnivača lože egipatskog obreda u Rimu 6. studenog 1787.,  uhićuje pontifikalna policija. U njegovim se papirima nalaze katekizam i ritual Obreda i također kipić Izide.  Naime, Izida je sveto ime jednog napuljskog stupnja. 
Možemo se upitati je li Bédarride poznavao Cagliostra. Odgovor je potvrdan: ne osporava ni realnost njegove inicijacije u Egiptu, niti njegove moći, a ograničava se samo na to da mu predbacuje da je u Francuskoj stvorio personalizirani egipatski obred.

III. Filozofija Misraïmizma

Ako je, općenito, masonstvo nasljednik i neumorni propagator društvenog morala koji prije svega teži da nas pouči kako se možemo transformirati pomoću progresivne discipline, u "isklesani kamen", u "kubni kamen",  umjesto da ostanemo "neotesani kamen" neupotrebiv za sreću svih. Ako svojim sljedbenicima nameće najapsolutnije poštivanje ideja drugoga, ideje najsavršenije jednakosti, trajne tolerancije  i stvarnoga bratstva, ako ona od njih zahtijeva da u svemu traže istinu i primjenjuju pravednost, logično je da takvi etički imperativi nemaju, ni blizu, nikakve veze s inicijacijom, u najuzvišenijem smislu te riječi.
Ako pod tim riječima podrazumijevamo: "objavljivanje određenih tajni kozmičkog reda nekolicini odabranih ljudi sposobnih to iskoristiti u dobre svrhe", tada aktualno masonstvo nije inicijacijska škola: ono ne daje nikakav dogmatski nauk, ono obavezno poštuje mišljenje svih i svakoga, ono nije sveučilište okultizma; njime ne rukovodi didaskalna hijerarhija koja obučava neofite i prenosi im ezoterijske tajne i inicijacijske moći; u nekim su zemljama voditelji, uvjereni ateisti,  vođeni izravno materijalnim i društvenim napretkom. Bez sumnje, većina obuke je dana preko tradicionalnog kanala simbolizma, no on nije religiozan, nema  mistične  tendencije i, naprotiv, glatko odbija bilo kakve upade iracionalnog elementa u naučavanju svojih učenika.

Potpuno različito je masonstvo 18. stoljeća! Okupljalo je, u većini obreda, samo gorljive spiritualiste.  Ne ograničava se, ni iz daleka, na potragu za ljudskom srećom, na emancipaciju duha, na edukaciju srca, već je svoje esencijalno zanimanje pronašla u osvajanju Istine, spoznavanju tisuća tajni Prirode, u  najodvažnijim eksperimentiranjima u domeni duhovnosti. Odatle potječe taj nevjerojatni procvat najrazličitijih obreda, najposebnijih obedijencija, najmističnijih  i najhermetičnijih visokih stupnjeva: da bi nas uvjerili, treba, i dovoljno je, samo pročitati nomenklaturu stupnjeva od kojih se sastoji egipatsko masonstvo. Tu se susreću i isprepliću religije, alkemija, hermetizam, kabala; drvo Misraïma je škola tajni svih vrsta i njegova četiri posljednja stupnja napuljskog sustava donose nam najvažnije tajne najčasnije duhovne tradicije.
Iz toga lako shvaćamo prijezir, veliku antipatiju, vječno neprijateljstvo prema egipatskom masonstvu, kao stalnoj žrtvi drugih obreda tijekom povijesti.
U toj teškoj domeni Veliki Orijent Francuske je potukao sve moguće rekorde u zločestoći, u tolikoj mjeri da je čak političkoj vlasti prijavio obred Misraïma, izazvao progone i uhićenja kako bi im potpuno onemogućio opstanak.
Tako su se neki pariški misraïmski dostojanstvenici u slabosti odricali svojih viših stupnjeva, te su se pokušavali dobrovoljno upokoriti, plaćajući koristoljupcima koji su ih kritizirali  zbog ateizma. Zaista jadno, jer su na taj način lako bili označeni.

Ipak to je samo izuzetak. 
Viši stupnjevi Obreda nisu nikada odobrili: ni smanjenje egipatske ljestvice na trideset tri škotska stupnja, što je naložio hijerofant Pessina a realizirano je u praksi u nekim zemljama (Argentini), niti ukidanje njegovih duhovnih liturgija.
Za sve vrijeme, "Arkane" četiri posljednja stupnja uredno su prenošene.

Možemo li u jednom vulgariziranom pregledu namijenjenom profanom svijetu opisati, u glavnim crtama, ukratko, ono što se može nazvati: filozofijom Obreda?
To je neophodno, jer upravo se Misràim razlikuje od drugih masonskih redova  bogatstvom ezoterijskog nauka. 
Prosti pogled na organizaciju i simbolizam dovoljan je da se definira njegov karakter.

1) Autentični statuti – iz 1818. – ukazuju da se Red ne zasniva na broju, već na odabiru. Ne na masovnom izboru, već na autoritetu njegovih učitelja. Veliki Majstor, Veliki Vrhovni Čuvar Obreda, Viša Moć, ima punu dogmatsku i administrativnu moć unutar Reda. On je njegov regent, ad vitam. Svaki član 90og stupnja može individualno inicirati pod vlastitom odgovornošću u sve sukcesivne stupnjeve na Ljestvici Obreda. Na prvom je stupnju potrebno glasovanje za sve profane kandidature koje se podnose, te je potrebna većina glasova da bi se odobrio pristup. 
Organizacija podliježe inicijacijskim tradicijama. Hijerofant je Otac i učitelj svoje duhovne djece. On ne ovisi o njima, nisu djeca ta koja izabiru svoje roditelje.
Direktni suradnici, nositelji posljednjeg stupnja imaju moć individualne inicijacije van hrama i van organizacije. To je dragocjeno načelo Slobodne Inicijacije koje je omogućilo širenje drugih inicijacijskih Bratovština, kao što su pitagorizam i martinizam.

2) Njegovi su posebni simboli  interesantni: s jedne strane zrakasti Trokut, a s druge strane tajni pitagorejski YZJpsilonn, kao i dvostruki Kvadrat – Materija-Duh – svi međusobno povezani. 
Tri svijeta simboliziraju tri koncentrična kruga. 
Kabalu predstavlja Jakobova ljestvica i pločice Zakona, egipatsko-helenska struja Boga-Ovna Amona i svetu Maslinu.

3) Njegov nauk nije samo tradicionalan pregled ezoterijskih Istina. Prenosi istinske tajne i osiguravaju živu Vezu s Nevidljivim.
Paralelizam između nekih odlomaka Arkana i Cagliostrovih obrednih tradicija iznenađujući su: na primjer, "89. napuljski stupanj daje, kaže Ragon, detaljno objašnjenje odnosa čovjeka s božanskim, kroz meditaciju nebeskih duhova." I dodaje: "Taj stupanj, najneobičniji je i najuzvišeniji od svih, zahtjeva najveću snagu duha, najveću čistoću ponašanja i najapsolutniju vjeru."  
Poslušajmo sada Cagliostra: "Udvostručite vaše napore da se očistite, ali ne kroz strogost, lišavanja ili izvanjska ispaštanja; jer, ne radi se o utrnuću tijela da bi ono patilo; treba dušu i srce učiniti dobrima i čistima, goneći iz vaše nutrine sve poroke zanoseći se vrlinom.  
"Postoji samo jedno Više Biće, jedini vječni Bog. On je Jedan, kojeg treba voljeti i kojem treba služiti. Sva bića, bilo duhovna, bilo besmrtna, koja su postojala, njegova su stvorenja, njegovi subjekti, njegovi služnici, njegovi potčinjeni.
"Više Biće i Vladaru, molimo vas iz dubine našeg srca, po moći koju ste vašom voljom dali našem inicijatoru, dozvolite nam da koristimo i uživamo dio milosti koja nam je prenesena, evocirajući sedam anđela koji su pod vašim  prijestoljem i da s njima djelujemo, a ne ogriješimo se o vašu volju i ne povrijedimo našu nevinost."
Svi ovakvi obredi imaju istu svrhu: pročistiti prisutne; uroniti ih u potpuno životvoran duhovni ugođaj; postaviti ih u odnos i u suzvučje na ravnima iznad ljudskih slabosti; ispuniti ih milošću Odozgo. 
U stvari to je preuzimanje svega iz staroegipatsko-grčkog smjera po kojem su se obučavali svećenici: Apolon se spušta u Delfe i inspirira Pitiju; Amon-Ra se spušta u Tebu i oživljava svoj lik; Nevidljivi dotiče vidljivo kroz neizrecivu osmozu.
Nije li to jedini, beskrajni, neiskazivi učinak istinske Inicijacije? Dati životu smisao. Dovesti inicijanta do zajedništva sa Kozmosom. Dovesti ga do njegove nebeske Domovine. Mada suvremeni obredi nemaju snagu i ozračje drevnih liturgija, oni neosporno imaju dragocjenu prednost  da nas postave na put Istine i da nam pruže blaženo  pouzdanje u naše sudbine…

Najljepše molitve egipatskih Obreda

I. Prizivanje  prilikom otvaranja prvostupanjskih djela

"Svevišnja  Snago koju nazivamo  raznim imenima i što sama vladaš, Svemoćna i postojana, Oče Prirode, Izvore Svjetlosti, Vrhovni Zakone,  pozdravljamo  Te !
"O moj Bože, primi  duboko štovanje i našu ljubav,  naše obožavanje  kroz obred !
" Pokoravamo se  vječnim  Zakonima Tvoje Mudrosti. Udostoji se upravljati našim Djelima ; osvijetli ih Tvojom svijetlošću; odagnaj tamu koja skriva Istinu  i dopusti nam da spoznamo neke od Savršenih Planova te Mudrosti kojom Ti rukovodiš svijetom, kako bismo sve jače i više postali dostojni Tebe, da himnama proslavljamo  beskrajni univerzalni Sklad  kojim Tvoja Prisutnost  obilježava Prirodu."


II. Molitva kod zatvaranja prvostupanjskih djela

" Svevišnja  Snago koju nazivamo  raznim imenima i što sama vladaš, Svemoćna i postojana, Oče Prirode, Izvore Svjetlosti, Vrhovni Zakone,   pozdravljamo  Te !
" Zahvalni smo za Tvoju  beskrajnu Dobrotu, i mi Ti uzvraćamo tisućom milostivih djela, i u času kad prestaju  naša djela, kojima je cilj da samo slave Tvoje Ime za dobrobit čovječanstva,  mi Te molimo da postojano  bdiješ nad Tvojom djecom.
" Odagnaj od njihovih očiju fatalno velo  neiskustva ; prosvijetli njihove duše ; dopusti im da vide bar neke Savršene Planove te Mudrosti kojom Ti rukovodiš svijetom, kako bismo postali dostojni Tebe, kako bismo pjevali  himne  o Tvojim divnim djelima i slavili u vječnomzboru univerzalni Sklad kojim Tvoja Prisutnost  obilježava  Prirodu. " Slava Tebi Gospode, slava Tvom Imenu, slava Tvojim Djelima ! "


III. Molitva za otvaranje Najvišeg Vijeća

" Gospode, Oče Svjetlosti i Istine, naše misli i naša srca uzdižu se do nogu Tvog nebeskog prijestolja,  izražavamo Tvojoj Vrhovnoj Visosti štovanje.
Zahvaljujemo Ti što si na naše žarke želje odgovorio Tvojom živom i duhovno obnovljenom  Riječi ; Slava Ti !
" Ona je bacila Svjetlost nasred  naše zamračene inteligencije; Slava Ti ! 
" Daj nam  još Tvoje darove  da kroz znanje i ljubav postanemo u očima svemira Tvoja savršena slika  ! "


IV. Molitva za zatvaranje Najvišeg Vijeća

" Bože Gospode, Tvoja očinska dobrota nas poziva na smiraj. Primi  našu štovanu  zahvalnost i ljubav. I dok san sklapa naše vjeđe, oko duha obasjava Tvoju ljepotu , sve više i više tone u dubine Tvoje božanske Tajnovitosti ! "


V. Molitva nad iniciranim 

" Moj Bože, dajte mu čistoću  srca i obnovite  duh  Pravednosti u njegovu tijelu ! Ne uskraćujte mu  Vaše lice ! Dajte mu radost Vaše spasonosne pomoći. I ojačajte ga  duhom da može sam djelovati. Prenosit će Vaš put nepravednima ; i bezbožnici će se okrenuti k Vama ... "


VI. Završna molitva 

" Vrhovni Graditelju Svjetova, Izvoru savršenstva i svih vrlina,  Dušo Svemira, Ti koji  ispunjaš  Tvojom slavom i Tvojim dobrim djelima, Tvoja Visosti  mi Te obožavamo. Klanjamo se pred Tvojom neizmjerljivom Mudrosti   koja je sve stvorila i sve sačuvala.
" Udostoji se, Biće  nad  Bićima,  primiti naše molitve i primiti osjećaje naše ljubavi !  Blagoslovi naša djela i učini da budu u skladu s Tvojim Zakonom!
" Osvijetli ih Svojim Božanskim Svjetlom. Neka im je  cilj samo Slava Tvog Imena, prosperitet Reda i dobrobit čovječanstva. 
" Ujedini ljude koje interes i predrasude  razdvajaju  jedne od drugih ; skini grješni povez s  njihovih  očiju. I da se uz pomoć Filozofije  vrate  k Istini  i da  ljudski rod pred Tobom predstavlja samo jedinstven  prijateljski  narod   koji Ti sa svih strana daruje slavospjev čist i dostojan Tebe ! "

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

Tri stupa zapadne misterijske tradicije

Ruža, Masoni, Martinisti

Kada počnemo pisati ili razgovarati o manifestacijama tajnih ili tajanstvenih društava i njihovog utjecaja na okolinu, dolazimo zapravo do nezahvalne pozicije jer su takva društva često obavijena tajnama. Slijed događaja nije ispravno dokumentiran, a priče koje seispredaju ponekad poprimaju fantastične sadržaje. Zadnje veliko djelo na tu temu napisao je Umberto Eco, i to zavivši ga u oblik romana pod nazivom Foucaultovo klatno. 

U ovome članku objasnit ću 3 najutjecajnije misterijske tradicije na zapadu iz kojih su onda proistekle nebrojene imitacije. Pokušati ću slijediti kontekst prema mojim najboljim tajnim i javnim istraživanjima te slijed činjenica iz najkvalitetnijih dostupnih izvora.

Ruža i Križ

Naslovnica Fame i Confessio iz 1615. godine, Durch Andream Hünefeldt, edicija Gedruckt zu Dantzigk

Fenomen Ruže i Križa prvi se put pojavljuje u javnosti objavom dvaju manifesta pod nazivima Fama Fraternitatis i Confessio Fraternitatis, u Kasselu 1614. i 1615. godine. Manifesti najavljuju generalnureformaciju cijele Europe i upućena je svim staležima i ljudima dobre volje. U proglasima opisuju nastanak tajnoga bratstva koje svoja učenja baštini iz drevnih izvora koja uključuju medicinu, matematiku, magiju i kabalu. Također su pozivali na pobunu protiv Crkve i Pape, ali ne i protiv vjere u Krista. Jednostavnim rječnikom, poručili su da je mučenja i ubijanja ljudi zbog i u ime vjere bilo dosta te da je potrebna svekolika reformacija srži društvenog poretka u cjelini. Manifesti su postigli velik uspjeh i raširili se Europom poput plamena. Inkvizicija, koja je u to vrijeme imala ultimativnu moć, očajno je tragala za sastavljačima manifesta ne bi li ih javno pogubila i okončala tu neugodnu dramu. Danas se postavlja pitanje da li je bratstvo RC uopće postojalo ili je sve bilo samo očajnički pokušaj igre male skupine akademika. Notar Adam Haselmaier koji je prvi objavio Famu, a dobio ju je u rukopisu, posvetio je 20 godina traganju za tajanstvenim bratstvom diljem Europe. Međutim, nije našao apsolutno ništa! Nikakav trag, nagovještaj ili ikakvu poveznicu s time da je takva grupa ljudi postojala. No ono što je uspio jest završiti u inkvizicijskoj tamnici, iz koje je za koju godinu, na sreću, pušten. 
Iz tog razdoblja imamo samo par djela koji bi mogli biti povezani s Ružom i Križem, a samim time i dokaz da je pokret ipak postojao. To su knjižica simbola Amfiteatar vječno mudrih Heinricha Khunratha iz 1595., De Magia Giordana Bruna 1590. te Nova Atlantida Francisa Bacona iz 1624. godine, premda je u svim tim djelima pokret indirektno naveden i mora se čitati između redaka. 
No što god mi danas smatrali o samom nastanku pokreta, činjenica jest da je uslijedila religijska transformacija Katoličke crkve, a zbog pokreta protestantizma Crkva je izgubila svoju svemoćnu poziciju diktata apsolutno svega u životu maloga čovjeka. Zanimljiva je činjenica da je Martin Luther za svoj pečat koristio simbol Ruže sa srcem i Križem u sredini. Je li to slučajnost?
Godinu dana nakon Confessio, 1616. godine nastaje treći spis Ruže i Križa, pod nazivom Kemijska svadba Kristijana Rozenkrojca, napisao ga 

Figura Cabalistica, Tajni simboli Ruže i Križa 16. i 17. stoljeća

je njemački teolog Johan Valentin Andrea. Međutim, današnje mišljenje svih povjesničara koji proučavaju ovaj pokret je da to nije autentični dokument i da nije povezan s izvorom, budući da uvelike odudara u stilu, snazi i poruci od prva dva manifesta. Osobno bih se u potpunosti složio s ovakvom tvrdnjom. Posebno zato što novija istraživanja ukazuju na to da je Svadba potpuni plagijat teksta Hypnerotomachia Poliphili koju je u Veneciji izdao Aldo Manuzio 1499. godine, a cijeli je slučaj vezan za akademije pod zaštitom porodice De Medici. Iako je nakon 1650. godine objavljeno na stotine knjiga, pamfleta i drugih tiskanica u vezi s bratstvom RC, ništa se od toga ne uzima kao autentično, jer u odnosu na manifeste i 3 gornja autora, ovo ostalo se sve čini kao dječja igračka. Ja neću ovdje ulaziti u porijeklo same mitske figure Kristijana Rozenkrojca i njegovog pravog identiteta monaha Germelshausena, jer bi nas to odvelo u nepotrebnu širinu. Uglavnom, nakon Manifesta bratstvo i njegova učenja kao da su nestala s pozornice realnog svijeta - ili možda nisu nikada ni postojala? 
Kako to obično biva, sudbina svijeta je nepredvidljiva pa se tako niotkuda, 144 godina nakon pojave Fame, oko 1758. godine u Njemačkoj pojavljuje oblik slobodnozidarskog reda nazvan "Gold und Rosenkreuz", koji dvadesetak godina kasnije objavljuje knjigu - kompedij pod nazivom Tajni simboli Ruže i Križa 16. i 17. stoljeća. Knjiga je to koja se u 

Slijepa greška, pohlepno vrijeme, nepovoljna sreća, gluha zavist, podlo ludilo, ljubomorna nepravda, surovo srce, izopačen duh, umobolna drskost neće biti dovoljne da zamagle zrak preda mnom, neće postaviti veo ispred mojih očiju, nikada me neće smesti da kontempliram moje prekrasno Sunce. ~ Giordano Bruno, filozof i rozenkrojcer

potpunosti može smatrati autentičnim djelom stvarnih učenja Ruže i koje uvelike podsjeća na Kunratha, ali na nov način. Iako je Red imao dosta veliku popularnost među slobodnim zidrima onoga vremena, a član mu je bio i pruski kralj Frederick William II., ipak je polako nestajao te se ugasio. Red "Zlato i Ružin križ" dao je snažan zamah stvaranju i potpunom reaktiviranju mnogih ezoternih pokreta, hm, pogađate, 144 godine kasnije. "Zlatna Zora", "Societas Rosicruciana in Anglia" i "Azijatsko Bratstvo", svi su oni njegova djeca. Otprilike u isto vrijeme kad su se oni pojavili u Engleskoj, na jugu Francuske se početkom 20. stoljeća dešava još zanimljivija stvar. Potpuni preporod redova Ruže i Križa pod zapovjednom palicom Joséphina Péladana, De Guaite i Papusa. Primjetna je velika razlika u pristupu učenju i operativnosti engleskih i francuskih linija. Dok su njemački "Gold und Rosenkreuz" i njegovi nasljednici stavljali naglasak na magijski pristup teurgije i tzv. Nebesku magiju, francuski su redovi imali pristup mistične meditacije i simbolizma. No treba imati na umu da "Gold und Rosenkreuz" pripada staroj epohi RC linija, dok su Francuzi reaktivirali RC na novi način za epohu koja dolazi. Slijedom toka od 144 godine možemo očekivati sljedeći jaki utjecaj Ruže i Križa oko 2046. godine. Zanimljivo je da je to godina oko koje bi se trebao desiti i jači udar meteorita, kako je to prorekao mistik Simon Studion s kraja 16 st. Slučajnost, alegorija ili novi misterij?
Francuski pokret RC donio je razvoj umjetnosti, kulture i utjecao je na mnoge duhovne pokrete onoga doba. Kasnije se pretopio uFUDOSI, najmoćniju federaciju inicijacijskih redova koja je ikada postojala na tlu Europe, kojoj je zadatak bio očuvati sveta misterijska učenja i suprotstaviti se tami Hitlerovog okultnog režima. No to je već tema za neku drugu prigodu. Priča o Ruži i Križu najvjerojatnije bi ostala samo mit s modernim imitacijskim predznakom da nije bilo drugog tajanstvenog bratstva... Bratstva Slobodnih Zidara.

Slobodni zidari

Stari grb velike lože Engleske

Nastanak i vremensko razdoblje "najstarijeg bratstva", kako se njegovi pripadnici nazivaju, također nisu pouzdano utvrđeni. No ono što se uzima kao godina njihova ustoličenog organiziranog nastanka je 24. lipnja 1717. godine, dan kada je osnovana Ujedinjena Loža Engleske. Povjesničari koji proučavaju ovu pojavu kažu da je slobodno zidarstvo nastalo iz bratovština kamenorezaca koje datiraju već od 12. stoljeća, a koje su diljem Europe gradile velebne dvorce, palače i katedrale. Znanje geometrije, rezanja i obrade kamena bilo je strogo čuvana tajna u tim cehovskim udruženjima. Ti oblici tajnovitosti kasnije su se preslikali iz operativnih kamenorezaca u spekulativno slobodno zidarstvo, gdje se koriste simboli drevnih zanatlija, zahvati i tajne lozinke. Tadašnje slobodno zidarstvo organizirano u lože, izgubivši svoju operativnu upotrebu, izgradilo je sustav visokih moralnih vrijednosti, koje kroz simboliku rituala uči i oplemenjuje osobu kako bi postala bolji čovjek i djelovala pozitivno u društvu. Međutim, sada cijela priča postaje zanimljiva. 
Prijelaz iz operativnog u spekulativno Zidarstvo ponukao je mnoge članove bratstva na istraživanje pitanja: kako se to desilo? Profesor Tobias Churton s Fakulteta u Exeteru u Engleskoj, dr. Christopher McIntosh i Kirk MacNulty, sva trojica ugledni članovi engleskih Slobodnih zidara, neovisno su jedan od drugog došli do činjenice da su učenja Ruže i Križa, kao i dijelovi antičke filozofije uvelike utjecali na simboliku rituala spekulativnog slobodnog zidarstva. Također su mu dala smjernice i patos, koje je zidarstvo zadržalo u gotovo neizmijenjenom obliku sve do danas. Dvije bitne osobe toga razdoblja bila su glavna poveznica između Ruže i Zidara; Elias Ashmole, antikvar, političar i suosnivač "Kraljevskog društva" te Sir Robert Moray, državnik, diplomat te suosnivač istog društva. Obojica su pripadala bratstvu Ruže i Križa, što se kod Roberta Moraya može vidjeti i po njegovu pečatu, ali su također obojica sudjelovala u osnivanju prvih slobodnozidarskih loža u Engleskoj od 1650. godine nadalje. 
Nakon što se uobličio tzv. Škotski ritual iz starih francuskih rituala, gdje nalazimo na 18. stupnju inicijaciju u Viteza Ruže i Križa te nosioca znamena pelikana, Ruža dobiva svoju ultimativnu potvrdu autentičnosti i postojanja. 

Ja nemam pravo, riječju ili djelom, poniziti drugo ljudsko biće u njegovim očima. Nije važno ono što ja mislim o njemu, nego ono što on misli o sebi. Potkopati samopouzdanje drugog čovjeka je grijeh. ~ Antoine de Saint-Exupery, pisac i slobodni zidar

Jer sada to više nije bila spekulativna okultna skupina koja je ili nije utjecala na nastanak reformacije, koja ima ili nema organizaciju i učenja, već je postala, u svom dijelu, sastavni dio vrlo organizirane skupine ozbiljnih ljudi na dobrome glasu.
Završni touché svim progoniteljima i protureformistima. 
Zidarstvo se Europom i svijetom proširilo poput uragana, a njegovo poticanje učenja, školstva, znanosti, čovjekoljublja u svemu što je dotaklo, imalo je kao nuspojavu gašenje inkvizicijskih lomača i potpuno odjeljivanje Crkve od države. Iako zidarstvo nikada nije imalo program potiranja religije, vjere ili Crkve, budući da su i njihovi sami članovi vjernici i to svih religija, gubitak moći Crkve na državu jednostavno se samo desio. Od tada je zidarstvo došlo na crnu listu raznih kršćanskih organizacija i desničarskih političkih skupina, koje karakteriziraju zidarstvo kao sotonistički kult, dok najnovije tvorbe Davida Ickea tvrde kako iza te organizacije stoje izvanzemaljski zli gušteri. Budući da je fraza "sotonizam" postala otrcana, trebalo je izmisliti nešto novo.
Katolička je Crkva zabranila svojim članovima da budu slobodni zidari od vremena bule In Eminenti Apostolatus 1738. Od te godine nadalje, Vatikan je izdao nekoliko papinskih bula kojima pod prijetnjom ekskomunikacije zabranjuje katolicima da se pridružuju Slobodnim zidarima. No što god mi mislili o zidarima, oni su u svjetskim razmjerima bili i ostali glavna prepreka svakog religijskog destruktivnog fanatizma. 

Martinizam

I posljednji po osnutku misterijski pokret bio je Martinizam, istinski nosilac duboke duhovne transformacije na zapadu. Smatra se da je osnivač martinizma Martinez de Pasqually, koji je 1761. godine stvorio Red "Elus Cohen". Taj red "Izabranih svećenika" (hebr.) 

Tetragrammaton iz Jakob Böhmeove Libri Apologetici

bio je duboko kršćanski obojen, s osnovnim postavkama reintegracije ljudskoga bića unutar duhovnog. Vezu koju je individua izgubila padom u kaos ovoga svijeta. "Elus Cohen" koristio je i magijske teurgijske elemente rada s anđelima, učenja o suptilnim silama, kabalu i druge ezoterne sadržaje. U svoje članstvo primao je samo Slobodne zidare 3. stupnja majstora i djelovao je uglavnom u Francuskoj. Uskoro de Pasquallyevim učenikom, a kasnije i tajnikom, postaje Louis Claude de Saint-Martin. Red "Elus Cohen" bio je kratkoga vijeka te se ugasio ubrzo nakon de Pasquallyeve smrti. Upravo je Saint-Martin tada ušao u duboko preispitivanje svega što je u tom redu naučio. Proučavajući djela ranog njemačkog teozofista Jakoba Böhmea i Emanuela Swedenborga dolazi do dubljih duhovnih uvida i prevodi ih u praktičnu tehniku koja sliči krštenju, gdje osobu ponovno reintegrira unutar njegovih duhovnih podija. Učenja je objavio u nekoliko knjiga, a tehniku prenio samo nekolicini ljudi.
De Pasqually je imao još jednog bliskog učenika, Jean-Baptiste Willermoza, koji je pomiješao neke tadašnje slobodnozidarske rituale "Strict Observance" s Pasquallyevim učenjima i osnovao red Chevaliers Bienfaisants de la Cité-Sainte (CBCS). Nejasno je jesu li prestali postojati ili diskretno djeluju u manjim skupinama vezanima za razne slobodnozidarske obedijencije.
Za cijelu priču ili pokret najvjerojatnije nitko nikada ne bi niti čuo, budući da su doslovno nestali u svojem djelovanju, da nije bilo dva briljantna ezoterika s kraja 19 st. Gerarda Encaussea, poznatijeg kao Papusa i Augustina Chaboseaua. Susreću se 1884. godine i otkrivaju da obojica imaju inicijaciju od dvije različite sukcesivne linije Saint-Martinovih učenika.
Dvoje entuzijasta tada odlučuju uspostaviti Martinsitički red s 3 stupnja inicijacije i ložinskim sustavom organizacije. 3 stupnja su se zvala "pridruženi", "mistik" i "Superieur Inconnu S::I::" Taj oblik martinizma imao je u sebi razne elemente svojih prethodnika, sa svojstvenim inicijacijama koje ne sliče ničemu što je do tada postojalo. Mistično kršćanstvo martinista naglašava činjenica da se loža otvara zazivanjem Yeheshuaha, mističnog Isusovog imena gdje se Jehovi dodaje hebrejsko slovo 

Znaj ovo! Želja, oluja tvoje volje, je tako svemoćna da jedno njezino emitiranje, silno izraženo, može postići sve; jedan krik, ispušten pod pritiskom vjere, će biti dovoljan. Budite jedni od takvih bića, puni siline, volje, ljubavi! Budite osvajači na zemlji. ~ Honoré de Balzac, novelist i martinist

Šin u sredinu, kako je sugerirao kabalist Reuchlin u 14. stoljeću. Odjeća je crna i nosi se crna maska, kako bi se potpuno izolirao vanjski oblik individue i koncentracija usmjerila na unutarnju reintegraciju. Od Papusovog i Chaboseauovog Reda nastaju razne inačice istog s nekoliko sukcesivnih linija. Sve tvrde da imaju autentičnu predaju inicijacije. Jedna od bolje napisanih knjiga na tu temu je Povijest martinizma i FUDOSI-a Marcela Roggemansa. Danas najrasprostranjeniji martinistički red je "Tradicionalni martinistički red" koji djeluje povezano s rozenkrojcerskim redom AMORC, međutim Trophimus u svojoj knjizi Martinistička riznica opširno opisuje zašto se ova linija ne smatra važećom.
Vrlo snažno djelovanje možemo pronaći kod jednog drugog martinističkog reda iz vrlo jake lyonske linije Constant Chevillona, pod nazivom MUOP, Martinistički red nepoznatog filozofa. Možda najzanimljivija nasljedna linija jest ona koja je otišla u Rusiju preko Papusa. U jednom trenutku tamo je postojalo 40-tak loža. Kako je bila potpuno odsječena od Europe zbog Prvog i Drugog svjetskog rata, u Rusiji su zadržali vrlo kvalitetnu formu izvornih učenja i rituala. Ruska se linija već neko vrijeme polako vraća u Europu reaktivirajući stari sjaj tog pravca. Sveukupno Martinizam je danas narasprostranjeniji u zemljama Južne Amerike, gdje je brzina njegova širenja začuđujuća. 
Martinizam kao takav zapravo je još uvijek dijete u svojem razvoju u odnosu na stotine godina postojanja zidara ili rozenkrojcera. Pokret s praksom iskustveno vrlo upečatljivom u svojem utjecaju na individuu, što može potvrditi i pisac ovih redaka, još uvijek ostaje veliki upitnik svojega daljnjeg razvoja i nadomjestka na sve veću duhovnu prazninu i krizu zapadne civilizacije. 

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928