Kako mogu prepoznati loš izvor informacija?

Više puta sam primila komentar na blogu u kojemu me se pita za mišljenje o nekoj web stranici, ili knjizi koja se tiče wicce i/ili paganizma. Ovo me motiviralo da napišem post o dilemi kvalitete ne bih li potaknula kritičko mišljenje i svijest o kvaliteti kod svojih suputnika na ovom duhovnom putu, odnosno vas.

Voljela bih naglasiti da ovaj post ne nudi beziznimna pravila za prepoznavanje kvalitetnih izvora informacija jer se svačija ideja kvalitete naposljetku razlikuje. Ipak, želim ponuditi vlastito shvaćanje kvalitetnih wiccanskih i paganskih izvora informacija jer znam da su tuđi savjeti i literarne preporuke bile od iznimne koristi za mene kada i sama nisam znala odakle početi.

Beletristika, serije i filmovi nisu pouzdani

Bilo mi je zanimljivo primijetiti koliko ljudi koristi beletristiku, filmove i serije tobože kao "izvore" informacija o wicci i paganizmu. Jasno, oni među njima koji se zaista tiču ove tematike mogu i često jesu utemeljeni u istini, ali, kako bi se reklo u narodu, vrag se uvijek krije u detaljima. Iako njihova podloga jest utemeljena, cijela priča koja se gradila na njoj je češće izmišljena, prenapuhana, previše fantastična, ili jednostavno neistinita. Da nije takva, ta knjiga se ne bi uspjela prodati, a film/serija ne bi postigli popularnost. Ovo nisu stručni izvori - oni ne nude konkretne, praktične informacije ni objašnjenja. U najboljem slučaju mogu poslužiti kao inspiracija za nešto, a u najgorem mogu osobu uvjeriti u potpune gluposti što će joj u konačnici štetiti u duhovnom razvoju.

U više navrata sam pitala ljude koji su mi prišli s praktičnim upitima o wicci koje su do sada knjige na ovu temu čitali. Ovo bih uvijek pitala naprosto da dobijem bolji osjećaj za njihovo teoretsko znanje jer smatram da je ono temelj za praksu i da stoga treba biti dobro izgrađeno. Dosta puta sam kao odgovor dobila nekoliko knjiga Paula Coelha (preciznije Bridu, ili Vješticu iz Portobella). Čitala sam ove knjige i simpatične su, ali nipošto ne mogu poslužiti kao ozbiljan izvor informacija o wicci i paganizmu. Isto vrijedi za filmove (npr. Wicker Man, Bewitched ili The Craft, pa i Harry Potter) i serije, kojih se nakupilo tijekom zadnjih nekoliko desetljeća - Sabrina mala vještica, Charmed, Buffy ubojica vampira, Merlin i tako dalje.

Dakle, beletristika, filmovi i serije mogu biti ugodni za pogledati povremeno, mogu poslužiti kao inspiracija, potaknuti znatiželju i slično, ali ne mogu biti, nisu i nikada neće biti stručni izvori informacija o wicci i paganizmu.

Prepoznavanje kvalitetnih knjiga

Kada govorim o kvalitetnim knjigama, mislim na kvalitetne stručne izvore. Beletristika može biti kvalitetno napisana, ali po količini informacija ne može parirati stručnoj literaturi.

Postoji na pregršt knjiga na tržištu o wicci i paganizmu, pa i široj tematici (okultizmu, duhovnosti itd.). Glavno pitanje ovdje je kako prepoznati među svim tim knjigama one kvalitetne?

Zapravo ne postoji jedno shvaćanje kvalitetne knjige jer će svatko pod kvalitetnim smatrati nešto drugo. Stoga ću vas u ovom podnaslovu provesti kroz vlastiti sistem prepoznavanja kvalitetne knjige, odnosno kroz proces eliminiranja onih nekvalitetnih.

Kada sam počela proučavati wiccu i paganizam, imala sam sreće da sam se našla u virtualnom krugu ljudi koji su se već mnogo godina ozbiljno bavili time i koji su pročitali mnoštvo knjiga ove tematike. Preporuke za knjige su mi dolazile sa svih strana, kao i osvrti na njih kako bih znala koja knjiga je dobra za što. Važno je zapamtiti da nijedna knjiga nije savršena i neće pružiti sve informacije koje su vam potrebne. Ipak, svaka knjiga ima neki svoj forte, a isto tako može imati i velike mane koje trebamo osvijestiti ako ćemo iz svake knjige izvući ono najbolje. Zato je važno razviti kritično mišljenje prema literaturi, a to se najbolje čini čitanjem, čitanjem i daljnjim čitanjem kako biste s vremenom shvatili što se u određenim knjigama poklapa, što odskače (i zbog čega odskače), kakav vam se stil pisanja sviđa, koje preporuke zaista imaju smisla i koje zaista uspijevate primijeniti u vlastitom životu, a koje vam nisu nimalo koristile. Pošto je to meni puno pomoglo na početku, i na ovom blogu sam napravila popis od 15ak knjiga koje preporučam za početnike. Ove knjige sam preporučila jer su meni bilo iznimno korisne (ali to ne znači da će se svima svidjeti), jer su formirale moju duhovnu praksu na bolje i jer odgovaraju mom viđenju kvalitete o kojemu ću nastaviti pričati u ovom postu. Taj popis knjiga možete naći u sekciji "Literatura". Ali nastavimo dalje s nekim praktičnijim, aktivnijim savjetima.

Kada tražim knjigu na temu wicce, ili paganizma (ili bilo koju knjigu stručne literature), prvo pogledam sadržaj. Ako naslovi poglavlja odgovaraju onome što tražim od te knjige, onda je nastavljam proučavati. Naravno, ono što tražim uvijek varira. Na početku sam tražila smislene preglede koji će prekriti pomalo od svega - povijest paganizma, sabate i druga slavlja, običaje, rituale, magiju itd. Kada pročitate određeni broj knjiga takve vrste, onda pomalo shvatite što vas najviše zanima i krećete dalje u tom smjeru. Tada tražite knjige uže tematike koje obično postaju sve stručnije i stručnije kako ulazite sve dublje u to područje. Ali ove daljnje knjige nisu problematične za naći jer ćete u toj fazi već znati razlikovati ono što je kvalitetno od onog što je nekvalitetno. Važno je na samom početku, kada tražite svojevrsne preglede, znati razabrati kvalitetnu knjigu u moru njih.

Ljudi imaju naviku, kada tek uđu u svijet wicce i paganizma, tražiti one knjiga koje koje imaju impresivne naslove, ali to ne znači da morate isključiti one koje imaju sasvim uobičajene naslove kao što je "Uvod u _____", ili naprosto "Wicca/Paganizam". Dajte priliku svakoj knjizi bez obzira na njezinu vanjštinu.

Kada listam neku knjigu u knjižari, ili proučavam sažeti primjerak na internetu (kao što se zna naći na Google Books, primjerice), uvijek prvo pogledam poglavlje u vezi magije ukoliko postoji (a najčešće postoji). Nedavni trend svođenja wicce i paganizma na izvođenje magije mi nije nimalo simpatičan jer se onda u potpunosti zanemaruje onaj devocijski aspekt koji je također bitan. Magija je u ovoj cijeloj priči samo jedan (proizvoljni) element paganizma/wicce. Nadalje, ako vidim da autor knjige više fokusa stavlja na iznošenje "recepata" za bajalice i čarolije, a manje na magijski proces (koji se bazira na vlastoručnom pisanju i planiranju magijskog rada), automatski eliminiram tu knjigu. Naravno, ovo ne znači da neki autori neće dati pokoji ogledni primjerak koji zaista dobro dođe na početku, ali bilo koja osoba koja se bavi magijom treba znati da će magija biti onoliko potentna koliko se u nju uloži energija. Ako je osoba samo uzela knjigu i pročitala iz nje nešto što je netko drugi napisao, količina uloženog truda je ravna nuli.

Upravo iz poviše navedenog razloga bih svima savjetovala da, barem na početku, izbjegavaju knjige bajalica (eng. spell books) i knjige slične njima koje sve serviraju na srebrnom pladnju. Takve knjige nose nazive poput "50 ljubavnih čarolija koje će vam promijeniti život", "Kako magijom doći do novca", "Mala knjiga čarolija" i slično. One se trebaju nalaziti na policama za samopomoć jer tome i služe. One neće djelovati, ali će utješiti one kojima su potrebne u tom trenutku. One zapravo daju lažnu nadu i razvijaju negativne stereotipe o paganima i wiccanima. Ovo posljednje kažem jer potiču mišljenje (i praksu) da wiccani, pagani i vještice izvode magiju iz sebičnih razloga i pritom u potpunosti zanemaruju etičku dimenziju svoje duhovnosti. Što više ljudi čita takve knjige, to će ih više zaista početi zanemarivati moralne vrijednosti i raditi samo kako bi sebi pomogli bez obzira na posljedice. Uz sve ovo, sama činjenica da se ovakve knjige može naći na svakom uglu, od knjižara, do trafika i supermarketa, ne ulijeva puno povjerenja (iako sam u više navrata našla jako kvalitetne knjiga u trafikama, ali u globalu budu lošije kvalitete).

Još jedna vrsta literature koju nikako ne volim su kompleti za početnike u kojima uz knjigu dobijete i "sve što će vam trebati za početak". Ovo može biti simpatično, ali ako netko uz knjigu treba prodavati gomilu opreme ne bi li je maknuo s polica, to je već sumnjivo. Također, teško mi je povjerovati da u maloj (vrlo tankoj) plastičnoj vrećici možete dobiti sve što će vam trebati za početak. Ovakve knjige su, po mom mišljenju, namijenjene za one koji ne shvaćaju paganizam ni wiccu ozbiljno nego žele za vrlo malo novca udovoljiti nekom privremenom hiru. 

Pošto je u zadnjih nekoliko desetljeća porasla popularnost wicce i paganizma među tinejđerima, sve više knjiga se piše upravo za njih. Najpoznatija među njima su Teen Witch i To Ride a Silver Broomstick od Silver Ravenwolf (zanimljivost: potonja je među najprodavanijima knjigama izdavačke kuće Lewellyn Publishing). Mnogo ljudi ima negativne stavove prema ovoj autorici iz raznoraznih razloga, ali u to neću ulaziti. No, neke zamjerku nekim njenim knjigama, pa i svim drugim knjigama koje su napisane za tinejđere moram iznijeti. Kao prvo, često djeluju neozbiljno zbog stila pisanja i primjera koji se iznose. Kao drugo, uz pojednostavljeni jezik također iznose pojednostavljenu filozofiju/povijest/teologiju wicce i paganizma što čitateljima nikako ne ide u prilog bez obzira na dob. Ukratko, iako autori ovih knjiga uspiju ostvariti svoju namjeru pojednostavljivanja i približavanja tematike svojim čitateljima, to mogu učiniti nauštrb informacijama. Zbog ovoga je potreban veliki oprez s ovim i svim drugim "početničkim" knjigama. U sekciji "Literatura" sam navela one početničke knjige za koje smatram da sažeto i jasno iznose informacije, ali pritom ne izostavljaju važne podatke i ne banaliziraju stvari. To ne znači da su one najbolje knjige za svačiji početak, ali smatram da se lijepo nadopunjuju i da svatko može izgraditi snažne temelje u wicci i paganizmu ako počne s čitanjem te selekcije knjiga.

Nadalje, kad se nalazim u prilici na prolistam knjigu, nakon što sam pogledala poglavlje o magiji, odmah okrećem na poglavlje o povijesti. Sva sreća da imam već neko pozadinsko znanje o ovome pa mi nije teško procijeniti valja li knjiga ili ne na temelju povijesnih činjenica koje iznosi. Generalno govoreći, autor koji u svoju knjigu uključuje povijesno poglavlje, a ne vlada povijesnim činjenicama je po mom mišljenju autor kojeg se ne treba čitati. Savjetujem vam da uvijek provjerite barem neke osnovne godine i imena iz ovog poglavlja ako ste u mogućnosti to učiniti. Možete zaviriti u druge provjerene knjige ove tematike, ili jednostavno upotrijebiti Google dok sami ne steknete dovoljno znanja da procijenite ispravnost iznesenih povijesnih činjenica.

Još neke mane koje sam primijetila u knjigama osrednje/loše kvalitete jesu licemjernost i nedorečenost. Licemjernost je najčešće vidljiva u kritiziranju drugih religija/vjera/duhovnosti na temelju njihovih diskriminirajućih djela u prošlosti ili sadašnjosti dok se istovremeno upravo njih blati i propovijeda snošljivost i ljubav prema drugima. Nedorečenost je jednako loša mana jer se odražava u šturim informacijama kojima nedostaju objašnjenja. Previše knjiga jednostavno kažu "napravite ovo" i "napravite ovo ovako upravo u tom trenutku" bez da objasne zašto se nešto radi, zašto se radi na taj način i upravo u tom trenutku. Iz ovog razloga, primjerice, izrazito cijenim knjigu Elements of Ritual od Deboreh Lipp - ovo je prva knjiga na koju sam naišla da mi je zaista objasnila zašto se neke stvari rade onako kako se rade u ritualu.

Zajednička mana svih ovakvih knjiga jest to što im nedostaje ozbiljnosti i dubine i/ili opsega. Odnosno, ako tražite knjigu za početak, moj savjet je da idete više u opseg kako biste dobili pomalo informacija o svakom aspektu paganizma/wicce i time spoznali što vas najviše privlači. Naravno, odlično je ako knjiga, uz opseg, uspije ući i u dubinu tematike. No, kada već saznate što vas zanima, preporučam da ciljate prema tematskoj dubini, a ne opsegu kako biste produbili vlastito znanje o toj tematici i razvili kvalitetniju praksu. Ali knjiga u svakom slučaju treba biti ozbiljna! To ne znači da se u njoj ne može naći nijedna dosjetka, smiješna anegdota i slično (jer mnogo kvalitetnih autora koje sam čitala ima ovaj stil pisanja), već samo da knjiga treba biti objektivna (dozvoljeni su subjektivni komentari i iskustva u određenim dozama), da iznosi upozorenja po potrebi, da ističe važnost i ozbiljnost paganske/wiccanske duhovne prakse, odnosno da ih ne promovira kao što bi se činilo u tridesetsekundnoj televizijskoj/radijskoj reklami (čujete li one pretjerano entuzijastične, lažne glasove od kojih vas gotovo bole uši?).

Oprez s internetom

Posljednja i možda najveća opasnost u traženju izvora o wicci i paganizmu jest internet. U knjigama se može naći gomila gluposti, a zamislite tek kako je s internetom na kojemu se svakodnevno objavljuje mnogo više članaka, skripti, "knjiga" i slično koji nisu prošli ruke ni urednika ni lektora. Nisam mogla vjerovati i kakve sam gluposti našla među aplikacijama za mobitele! Zaista treba biti oprezan kada su u pitanju virtualni izvori informacija jer svatko danas može napisati nešto bez ikakve garancije kvalitete.

Moja preporuka je da internet uopće ne koristite kao izvor osim ako nije baš nužno i ako izvor kojeg ste našli nije od iznimne kvalitete! Ovo vrijedi i za moj blog. Internet može poslužiti za podsjetiti se neke informacije, provjeriti i usporediti određene činjenice i istražiti različita viđenja neke teme, ali se nikako ne smije uzeti za glavni izvor informacija.

Vrlo važno upozorenje koje mogu dati u vezi interneta jest da ne nasjedate na stranice koje nude virtualne tečajeve wicce/vještičarstva/paganizma, a još manje na one koje tvrde da će vas inicirati, pročistiti, posvetiti ili ne znam ni ja što za "simboličnu cijenu". Ubrzani tečajevi svećenstva i male škole vještičarstva...gluposti.

Ipak, ako već gledate web stranice, predlažem da se vodite istim savjetima koje sam navela u prošlim podnaslovima. Uz to vam intuicija također može jako puno značiti. Ako naslutite da nešto nije u redu s tom stranicom, samo idite dalje.

Na kraju krajeva će iskustvo učiniti svoje. Ako ustrajate i čitate raznovrsne izvore, s vremenom ćete naučiti već na prvi pogled prepoznati ono što ne valja, ili što vam ne odgovara. Svakako se nadam da ćete razviti vlastite stavove i naučiti kritizirati i preispitivati ono što čitate. Nikada ne uzimajte nešto zdravo za gotovo, budite znatiželjni, motivirani i istražujte dalje!

Vasa, 

Soror PIAL

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

Mabon i zajedništvo

Mabon je vrijeme kada slavimo obilje u svojim životima - slavi se bogat urod plodova, slavi se emocionalno bogatstvo, iskustveno bogatstvo i društveno bogatstvo. Jedno od poruka Mabona jest da čovjek može imati sve bogatstvo svijeta, ali mu je ono uzalud ako ga nema s kime dijeliti. Iz ovog razloga su gozbe ustaljena praksa koja je posebno izražena za ovaj sabat. Svi plodovi koji su pobrani do ovog trenutka se dijele unutar zajednice koja ih je posijala, njegovala i naposljetku brala skupa. Oni koji imaju suviše toga poklanjaju onima koji imaju manje. Iz ovoga je potekao običaj doniranja i volontiranja za ovaj sabat. 

Ali vratimo se na zajedništvo. Iz više razloga mi se upravo ovaj aspekt Mabona nametnuo ove godine. Osvijestila sam više nego ikad da je čovjek zaista društveno biće i zaista pojmila važnost društva i zajedništva unutar njega. Ali zajednica je komplicirana stvar jer odnosi unutar nje mogu biti šaroliki. Zajedništvo se ne temelji samo na onim pozitivnim iskustvima i emocijama; ljudi se mogu svađati, ne pričati međusobno i ne voljeti se međusobno a da ih zajednica ipak spaja. Na kraju krajeva, zajedništvo jača ako se upravo ove trenutke i emocije uspije prebroditi i riješiti. Mabon nas podsjeća na važnost zajedništva jer je zajednica, bez obzira na njezinu veličinu, uvijek tu za nas. Naša rodbina, prijatelji, partner(i), učitelji i tako dalje nas formiraju kao ljude i tu su za nas u sretnim i tužnim trenucima (makar netko više, a netko manje). Unutar zajednice se ne moraju svi voljeti, ali ono što je čini zajednicom jest to što je svaka karika lanca potrebna da ne pukne. Odnosno, svatko na svoj način pridonosi cjelovitosti zajednice.

Fokus mog slavlja Mabona je bilo provođenje vremena s ljudima koje nisam vidjela jako dugo vremena i koji su mi najiskrenije nedostajali. Fokus mi je bio na druženju, smijanju, skupljanju lijepih iskustava i uspomena sa svim tim ljudima, što sam i učinila. U cijeloj toj priči ipak nisam zaboravila na one ljude koje redovito viđam. Podsjetila sam se da njih ne smijem uzimati zdravo za gotovo i proučavala naše međusobne odnose; kako se oni mogu poboljšati, što je u njima dobro, a što loše, na čemu se temelje. Na ovakva pitanja nije uvijek lako pronaći odgovor, ali ukoliko se uspije u tome, čovjek doživi određeno ispunjenje.

Znam da je teško ponekad izdvojiti vremena za zajednicu s obzirom na ubrzani tempo života, ali se usprkos tome nadam da ste uspjeli provesti ovaj sabat sa svojim bližnjima i maksimalno uživati u njemu!

Vaša,

Soror PIAL

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

Ezbat tamnog Mjeseca

Prečesto ljudi izbjegavaju one osjetljive, teške teme. Svi težimo ka redu, ka harmoniji, kozmosu, a zaboravljamo da kozmos ne postoji bez kontrasta kaosa, da se harmonija ne bi mogla prepoznati bez disharmonije, a red bez nereda. Zbog ovoga pišem o nadolazećem tamnom Mjesecu (13. rujna 2015.).

Tamni ili mladi Mjesec?

U znanstvenoj terminologiji se izraz "tamni Mjesec" neće naći. Ovaj izraz nije čak ni uvriježen u hrvatskom jeziku. Međutim, pojam mladog Mjeseca, odnosno mlađaka je poznat većini ljudi. Mladi Mjesec je općeprihvaćena Mjesečeva mijena koju se uglavnom objašnjava kao astronomsku pojavu pri kojoj se Sunce i Mjesec nalaze "u blizini" jedno drugog. Sunce tada onemogućuje vidljivost Mjeseca sa Zemlje. Tehnički rečeno, Sunce i Mjesec su u konjunkciji kada je riječ o tamnom Mjesecu. No, problem nastaje u tome što se mladi Mjesec redovito poistovjećuje i obuhvaća period prve četvrti Mjeseca (kada Mjesec "raste" i gledano sa Zemlje nalikuje na srp). Jasno je da je terminologija u ovom slučaju prilično zbunjujuća.

U engleskom jeziku je za mladi Mjesec prihvaćen pojam new moon za kojeg je jasno rečeno da obuhvaća onaj period kada Mjesec apsolutno nije vidljiv sa Zemlje jer Sunce baca svoju sjenu na njega. Onih nekoliko dana koji slijede kada je Mjesec u prvoj četvrti ima sasvim drugi naziv u engleskom (waxing crescent moon, ili u prijevodu rastući srpoliki Mjesec, ili pak rastući polumjesec).

Kako bi se izbjegle nejasnoće, u paganizmu, barem onom koji je izrastao na engleskom govornom području, uvriježio se pojam dark moon za ovo vrijeme kada Mjesec uopće nije vidljiv na nebu. New moon se pak odnosi isključivo na Mjesečev srp (koji je također poznat kao Dijanin luk s obzirom na to da se Mjesec u ovoj fazi povezuje s božanskom figurom Djevice, a Dijana je poznata u mitologiji praktički kao arhetip djevice). Dark moon je uveden u hrvatski paganski rječnik kao tamni Mjesec kako bi se ukinula bilo kakva ambivalentnost.

Dakle, pojam tamnog Mjeseca je više paganski termin nego što je astronomski i odnosi se isključivo na ono vrijeme kada Mjesec nije moguće vidjeti sa Zemlje. Noć slavlja tamnog Mjeseca se naziva ezbat baš kao i slavlja svih drugih Mjesečevih mijena, ali samo da bi se preciziralo da se radi o slavlju upravo ove faze Mjeseca, govori se o ezbatu tamnog Mjeseca.

Značenje tamnog Mjeseca u paganizmu

Mjesec se u paganizmu općenito veže uz Božicu, a Sunce uz Boga. Od davnina se Mjesec povezivalo uz žene i ženske misterije, djelomično jer je vrijeme trajanja menstrualnog ciklusa i Mjesečevog ciklusa otprilike isto (Mjesečev u prosjeku traje 29 i pol dana, a menstrualni, iako varira od žene do žene, u prosjeku 28 dana). 

Mjesec u svom ciklusu prođe nekoliko vidljivih faza - prvu četvrt, uštap (puni Mjesec) i zadnju četvrt. Tijekom prve i zadnje četvrti ima srpoliki oblik i kako napreduje se sve više bliži obliku polumjeseca. Posljednja, nevidljiva faza je (u znanstvenoj terminologiji) faza mlađaka, odnosno tamnu fazu. U paganizmu se svaka od navedenih faza veže uz jedan aspekt Božice. Prva četvrt, kada je Mjesec na početku svog ciklusa, veže se uz fazu Djevice koja je još mlada i neiskusna, ali pokazuje veliki potencijal. Puni Mjesec se veže uz aspekt Majke, simbolizira njezino životno iskustvo, zrelost, dosezanje punog fizičkog potencijala i neminovno podsjeća na okrugli drob trudnice. Zadnja četvrt se veže uz fazu Starice koja je na izmaku fizičke snage, ali to nadoknađuje svojom mudrošću i bogatim životom. Svaki život ima početak i kraj, baš kao što i Mjesečev ciklus ima. Kraj života, smrt, je predstavljena nevidljivom fazom Mjeseca, to jest tamnim Mjesecom. U paganizmu je ovaj kratki period mističan jer nije predstavljen nijednim "ustaljenim" aspektom Božice. Uz njega se veže aspekt Tamne Gospe koja predstavlja sve ono nevidljivo u nama i utjelovljuje kaotične i destruktivne sile univerzuma. U wicci i sličnim paganskim pravcima se uglavnom govori o Trojnoj Božici (Djevici, Majci i Starici), dok se ovaj posljednji aspekt rijetko spominje i redovito ne komponira u njezinu ikonografiju.

Hrefngast - Hecate

Osobi koja se po prvi put susreće s idejama Tamne Gospe i tamnog Mjeseca će ovakvi izrazi zasigurno zvučati mračno, tajanstveno, ili naprosto rečeno loše. Možda su zbog ovakvih krivo shvaćenih izraza razvijeni negativni stereotipi o paganizmu i sličnim mu duhovnim pravcima. No, potrebno je jako dobro shvatiti filozofiju iza njih prije nego što ih se obilježi kao negativne. U paganizmu se oni odnose na onaj mračniji dio života na kojeg ljudi ne žele obraćati pažnju jer je upravo takav kakav je. U ljudskoj je prirodi težiti ka lijepom, ka harmoniji i redu (kozmosu), a izbjegavati sve što nam se čini lošim, kaotičnim, što ne poznajemo, ili pak ne možemo još spoznati (tj. ono nepoznato). No, kao što sam naglasila na početku posta, kozmos (red) ne postoji bez kaosa (nereda), dan ne može postojati bez noći, kao ni svjetlo bez tame. Oboje su polovice iste cjeline.

Pagani na svom duhovnom pravcu teže cjelovitosti i slijedom toga prepoznaju ujedno i svijetle i mračne strane života. Mi ne smatramo da se mračne strane treba izbjegavati samo zato što su mračne i zbog toga što nam djeluju loše, ili što bude u nama strah. Potrebno je upoznati se s njima kako bismo se znali nositi s njima. Iako je izuzetno važno naglasiti da to ne znači da ih raširenih ruku primamo u svoje živote. Ljudska priroda je ovdje jača sila. Naravno, ne želimo prizvati ikakvu negativnost u svoje ni tuđe živote niti činiti sebi ili drugima loše. No, svjesni smo da život ima i svoje loše trenutke, da je ponekad potrebno suočiti se s činjenicama koje će nas trenutno zaboljeti, ali koje će nam dugoročno koristiti i pomoći u rastu i razvoju. Odnosno, u svojoj duhovnoj praksi one mračne strane života prihvaćamo kao sasvim prirodne, ili kao ne u potpunosti mračne. Naposljetku, nakon noći uvijek svane dan, zar ne? Stoga na smrt gledamo kao još jedan prirodni, sastavni dio života (za one koji vjeruju u reinkarnaciju je ovo samo jedan korak u ciklusu rađanja, smrti i ponovnog rađanja). Na izazove i probleme u životu pokušavamo reagirati kao na izazove koje možemo svladati i do čijih rješenja možemo doći putem suočavanja s činjenicama, vlastitim emocijama, svojom podsvijesti i tako dalje. Svako takvo suočavanje je teško na svoj način, ali donosi potrebne nam spoznaje.

TALONABRAXAS - Night
of the Moon

Kada se gleda na Tamnu Gospu kao figuru koja predstavlja sve ovo poviše navedeno, ona prestaje biti nešto čega se treba bojati i počinje biti nešto što je potrebno, a ponekad čak i dobrodošlo kako bismo se razvijali kao ljudi u svjetovnom i duhovnom smislu.

Vrijeme tamnog Mjeseca je stoga vrijeme štovanja Tamne Gospe i prepoznavanja mračnije strane života. Ovo se uglavnom radi kroz meditacije, introspekciju, postavljanje ključnih (nerijetko teških) pitanja kako bi se došlo do potrebne spoznaje. Napomenula bih, i ovo je isključivo osobno mišljenje, da spoznaje ne mogu biti nego potrebne. Odnosno, ne vjerujem da neka spoznaja može doći u krivom trenutku. Ako se nešto svojevoljno spozna (naglasak na svojevoljno jer smatram da tuđa volja ne bi smjela manipulirati našom i da takva manipulacija uglavnom vodi samo negativnim posljedicama), onda osoba za to mora biti spremna. Ne bi mogla to ni spoznati, ili uopće razmišljati u tom pravcu da nije bila spremna na to.

Neki smatraju da tamni Mjesec nije prikladan za magijske radove jer, pošto ga se uopće ne vidi, njegova snaga je minimalna. Kontrastno njemu, pun Mjesec predstavlja vrhunac Mjesečeve snage. Međutim, ovaj način razmišljanja nije svima jednako logičan. Ako se gleda na Mjesečeve mijene kao na jednako vrijedne faze koje korespondiraju jednako važnim aspektima Božice, onda nijedna Mjesečeva mijena nije potentnija, ili manje potentna od druge. Naprosto se mijenja vrsta potentnosti. Primjerice, za prvu četvrt (rastuću fazu) Mjeseca, radit će se magijski radovi za prizivanje nečeg dobrog u svoje živote. Puni Mjesec je vrhunac rastućeg perioda pa će se relativno slični magijski radovi izvoditi za njega. Za zadnju četvrt (opadajuću fazu) će se raditi magija za tjeranje zlih sila iz života. Tamni Mjesec, kao simboličan kraj opadajućeg perioda Mjeseca, ima vlastitu energiju i prikladan je za specifične vrste radova koji su slični onima koji se rade za zadnju četvrt. U to spada magija koja se fokusira na uništavanje neželjenog u životu i tjeranje negativnosti (bilo da je riječ o vezama, osobinama, navikama, strahovima itd.), a logično onda i apotropejska magija i obrambena magija. Neki ovo vrijeme također koriste za jačanje svojih magijskih i psihičkih sposobnosti i za divinaciju određene vrste. Posljednja praksa se temelji na vjerovanju da su noći punog i tamnog Mjeseca oprečne po svojoj energiji (sile kozmosa su na vrhuncu za puni Mjesec, a sile kaosa za tamni), ali da im je zajedničko to što su obje tranzicijske točke u Mjesečevom ciklusu. Zbog ovoga se kaže da se obje noći nalaze u trenutku izvan vremena. Ova tranzicijska razdoblja su u narodu poznatu kao vremena kada je veo među svjetovima najtanji pa se smatra da je lakše stupiti u vezu s božanskim silama, precima itd. u ovim periodima nego u drugima. Divinacija je zbog ovoga također potentnija tada. Naravno, ovisno o tome što se želi saznati, bira se metoda divinacije i prikladno vrijeme za nju. Stoga se neće postavljati bilo kakva pitanja na noć tamnog Mjeseca već ona koja odgovaraju njegovoj kaotičnoj prirodi.

Kada su u pitanju devocijski radovi, uglavnom se  smatra da je evociranje tj. prizivanje Tamne Gospe mnogo poželjnije od njezinog uzivanja (tj. invociranja u tijelo jedne osobe) s obzirom na njezinu narav. Njezin izniman intenzitet može biti previše za jednu osobu, ali kada se ta energija podijeli u skupini, ili se dođe u posredan kontakt s njom, kao da tijelo samo odredi koju količinu te energije je spremno upiti u tom trenutku. Nekima će najviše odgovarati rad u grupi zbog ovoga, dok će nekim preferirati samostalno raditi s obzirom na to da spoznaje do kojih se dolazi mogu biti osobne prirode. Naposljetku, svatko će doživjeti energiju tamnog Mjeseca na svoj način.

Iako ezbati na ovu noć nisu tipična paganska slavlja; ne obiluju plesom, slavljem, općim veseljem i slično, njih se obilježava na jedan specifičan način koji ima vlastitu draž i praktičnu vrijednost. Ovakvi periodi služe za prepoznavanje skrivenih strana svijeta i vlastite ličnosti. Ali naravno, u umjerenim dozama.

S obzirom na to da se bliži noć tamnog Mjeseca dok ovo pišem, mogu vam zaželjeti ugodan ezbat i mnogo produktivnog rada! Nadam se da ćete uspjeti primijeniti na njemu, ili nekom idućem ezbatu informacije koje ste pročitali u ovom postu.

Vaša, 

Soro PIAL

 TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

The Wicker Man iz paganske, vesticje perspektive

Posljednjih nekoliko godina sam se od strane prijatelja filmoljubaca naslušala komentara i komentara o "kultnim filmovima" poput The Big Lebowski, Fight Club, Clerks i slično. Na tom popisu je The Wicker Man bio neizostavan (pritom naravno mislim na original iz 1973. godine, a ne preradu iz 2006. godine s Nicolasom Cageom). Tako sam jednog dana konačno odlučila pogledati i njega. Moram priznati da me film kao takav nije razočarao ni po pitanju glume, radnje, načina snimanja, glazbe i tako dalje iako mnogi kritiziraju apsolutno sve glumce osim Christophera Leeja koji je ujedno jedan od glavnih. Međutim, kao paganki su mi najviše do izražaja došli paganski elementi ovog filma kojih ima na pretek. Neki od njih su me oduševili, dok su me drugi iritirali pa sam odlučila izraziti svoje oduševljenje i iskaliti frustracije u ovom postu. Prije svega je ipak potrebno dati kratki sažetak filma za vas koji ga niste gledali. Odmah upozoravam da ću odati cijelu radnju pa ako ne želite sebi uništiti doživljaj filma, predlažem da preskočite ovaj post. Radije pogledajte film, ili pročitajte sinopsis ispod. Možete u potpunosti besplatno pogledati cijeli film na ovoj web stranici!

Usput napominjem da se Wicker Man danas smatra horor filmom iako je zapravo samo kraj užasavajuć dok je ostatak filma po mom mišljenju više detektivski sa mnoštvom sarkastičnih, posprdnih trenutaka koji mu daju dozu humora.

Sinopsis

Film započinje likom policajca Neila Howieja koji je prikazan kao predani katolik. On dobiva anonimno pismo u kojem ga se moli da dođe na otok Summerisle (izmišljeni hebridski otok uz zapadnu obalu Škotske koji je poznat po uzgoju jabuka) istražiti nestanak djevojčice po imenu Rowan Morrison.

U svojoj istrazi, Howie nailazi na brojne prepreke. Mještani glume da nikad nisu čuli za malu Rowan, ali on uskoro počinje sumnjati u to. Howie je smješten u gostionici Green Man (Zeleni Čovjek) gdje upoznaje gazdu i njegovu prekrasnu kćer Willow. Na zidu gostionice su poredane fotografije godišnje berbe jabuka u centru koje je majska kraljica (po tradiciji djevojka koja je još djevica i koja te godine nosi odgovornost za ljetinu i plodnost zemlje). Za svaku godinu stoji jedna fotografija, izuzev baš te godine čije je mjesto prazno (slika je navodno pukla i odnešena na popravak, a negativa nigdje nema). Howie ide dalje u potragu i nailazi na druge tragove koji upućuju na Rowanino postojanje i nestanak, između ostalog na grob s njezinim imenom.

U daljnjoj potrazi za istinom, sada kad ima potrebne dokaze Rowaninog nestanka, ide do najviše pozicionirane osobe na otoku tražeći pravdu. To je gospodar Summerislea (Lord Summerisle kojeg glumi Christopher Lee). On mu objašnjava prošlost otoka. Tada saznajemo da je njegov djed zatekao otočane u depresivnom stanju i podigao ih na noge. Angažirao ih je oko uzgoja nove sorte jabuke i uvjerio da će urod uspijevati dok god štuju stara božanstva te da je sam uzgoj oblik štovanja. Kada su urodi počeli uspijevati, a mještani ponovno pronašli smisao u svojim životima, otjerali su svećenstvo i vratili se starim bogovima vjerujući da ih oni nagrađuju za trud i štovanje, dok ih je kršćanski Bog bio osudio na isprazne živote.

Potraga se nastavlja i Howie odlučuje iskopati Rowanin lijes u kojem naposljetku otkriva mrtvog zeca. Tada optužuje gospodara Summerislea da je Rowan žrtvovana u sklopu nekakvog paganskog obreda i obećava da sve otkriti te da će svi stanovnici otoka snositi posljedice za svoja djela.

Naš policajac u daljnjem istraživanju ipak uspijeva naći negativ izgubljene fotografije u kojem vidi da je Rowan te godine bila majska kraljica, a oko nje su bile prazne kutije. Ljetina je te godine očito propala i, nakon nešto istraživanja o paganskim običajima, Howie zaključuje da su mještani okrivili Rowan za propast uroda (ujedno glavnog prihoda zarade otoka o kojemu ovise svi), zatočili je negdje i da sada samo čekaju prikladni dan za žrtvovanje - majski dan (May Day, odnosno 1. svibnja). Drevni običaji nalažu da je propast ljetine znak da bogovi nisu nečim zadovoljni, a ljudska žrtva (posebice žrtva djevice) je jedan od načina na koji ih ljudi mogu umiriti. Tek nakon što su bogovi zadovoljni će vratiti plodnost zemlji. Tako su barem mještani Summerislea mislili.

Tu večer Willow pokušava Howieja zavesti svojom pjesmom, ali on odolijeva samo zahvaljujući svom čvrstom karakteru i obećanja Bogu (celibat). Sutradan, odlučivši da će se vratiti na kopno po pojačanje, otkriva da mu se hidroavion (kojim je došao na otok) pokvario i zaključuje da mu ne preostaje ništa drugo nego sam ići u potragu za Rowan. Pošto je taj dan upravo majski dan i dan velike svečanosti i parade na otoku, svi su u maskama, kostimima, plešu, pjevaju i slave. Jedna od glavnih figura jest figura Lude (Punch). Tradicionalno je na majski dan uvijek birana jedna luda, odnosno lokalna budala koja bi bila kralj za jedan dan. Te je godine ova uloga dopala vlasnika gostionice kojeg Howie onesvijesti kako bi se sam prerušio u Ludu. Pridružuje se ostalim mještanima u paradi po otoku koja završava uz obalu gdje se otkriva vrhunac ceremonije. Lord Summerisle najavljuje žrtvu i otkriva se Rowan koja zavezana stoji na ulazu u špilju. Howie joj trči u pomoć, oslobađa i bježi s njom kroz pećinu na čijem ih izlazu dočekuju Lord Summerisle i nekolicina drugih mještana. Howie je upao u klopku u koju ga je Rowan direktno dovela.

Tada saznajemo u podužem monologu cijelu priču: mještani su namamili Howieja na otok kako bi ga žrtvovali, a sve do tog trenutka su njime manipulirali. Istina je da je ljetina propala i da je potrebno sada bogove umiriti, a za to nije dostatna životinjska žrtva, pa čak niti žrtva djeteta. Za to, kako kaže Lord Summerisle, nema ništa bolje od "prave vrste odrasle osoba" (the right kind of adult). Prava vrsta odraslog podrazumijeva da je osoba došla svojevoljno, da odgovara figuri kralja (kao policajac, Howie odgovara ovoj ulozi jer predstavlja zakon), a istovremeno i figuri lude (što su od njega i učinili) i koji je djevica. Naš policajac odgovara svim kriterijima. On je nakon ovoga opran, presvučen u čiste bijele halje, zavezan i odveden na vrh litice gdje ga dočekuje figura golemog čovjeka od pruća (wicker man) u kojemu se nalaze brojne životinje, a jedno mjesto stoji prazno za njega. Howie je zatvoren u ovu glomaznu skulpturu koju mještani potom pale. Posljednja scena prikazuje gorućeg čovjeka od pruća, Howieja kako se obraća Bogu u svojim posljednjim trenucima i moli mještane da zaista razmisle o tome što rade, a njih kako veselo pjevaju i plešu u krugu oko vatre i dozivaju ljeto.

Paganski elementi u filmu

Prvi paganski element koji se uočava u filmu je glazba; prepun je pjesama koje su uglavnom narodne sa mnoštvom paganskih referenci. Na samom početku filma je pjesma po imenu Corn Riggs čiji refren glasi:

Corn Rigs and barley rigs
Corn rigs are bonny
I'll ne'eer forget that Lammas night
Amang the rigs wi' Annie.

Vjerojatno prepoznajete u njemu direktni spomen Lammasa, jednog od osam neopaganskih sabata. Cijela pjesma se dotiče različitih aspekta ovog sabata, a još važnije i centralne teme filma - plodnosti. Kada smo već na toj temi...

Možda najpoznatija pjesma iz filma i ona s najviše paganske simbolike po mom skromnom mišljenju je May Pole.

Riječi pjesme jasno aludiraju na centralni misterij Beltanea (majskog dana/1. svibnja), to jest plodnost i stvaranje (u najbazičnijem smislu seks). Majski stup i dan danas ima istu simboliku falusa, a krug koji se stavlja na njegov vrh simbolizira vulvu (sam čin postavljanja stupa tj. njegovo postavljanje u rupu u zemlji i stavljanje dekorativnog kruga na vrh predstavlja spolni odnos, odnosno ultimatno ljudsko utjelovljenje plodnosti).
Postoji bezbroj manjih paganskih elemenata prisutnih u filmu, primjerice naziv gostionice Green Man koji se referira na jedno od dva centralna neopaganska božanstva (odnosno aspekt Boga) i poznatu figuru iz keltske mitologije. Također, imena nekih stanovnika su vrlo paganska - Willow, Myrtle, Rowan (sve su imena stabala koje su druidi štovali i koji imaju svoju mitologiju i važnost u keltskoj tradiciji). Uz to je jasno rečeno da vjeruju u reinkarnaciju, što je integralni dio neopaganskih vjerovanja (iako nije obavezan, ali za većinu neopagana je dio njihovog svjetonazora). Još jedna zanimljivost je da su određene lokacije u filmu (na primjer pećina pred kojom je Howie "spasio" Rowan) izabrane upravo zbog narodnih predaja koje se vezuju uz njih i upućuju na njihovu pagansku prošlost.
Jasno je da mještani slave drevne blagdane i provode stare tradicije. Ovo možda najviše dolazi do izražaja u pripremama za paradu i njoj samo te općenito u svečanostima za majski dan. Kostimi su tu kako bi predstavljali određene sile i aspekte blagdana. Glavne figure su čovjek-konj za kojeg saznajemo u filmu da ima simboliku plodnosti i čije je zaduženje loviti žene, čovjek-žena koji predstavlja sile kaosa i kojeg obično utjelovljuje glavni svećenik, ili vođa općenito te čovjek-luda čiju ulogu obično igra seoska budala i kojeg se časti kao kralja taj dan. U procesiji ih prate šestorica mačevaoca koji na vrhuncu ceremonije unakršćuju mačeve i njima tvore simbol Sunca pošto je cijeli majski dan posvećen Bogu Sunca (i u slučaju Summerislea, Božici Polja/Voćnjaka). U drevnim vremenima je žrtvovanje bilo sastavni dio procesije. Kada je urod bio bogat, za žrtvu su se davali plodovi i životinje, ali kada bi urod bio loš, trebalo se žrtvovati osobu kako bi se umirilo bogove. Zanimljivo je da su autori teksta za film izvlačili drevne običaje i prakse primarno iz knjige Zlatna grana (The Golden Bough) od Sir Jamesa Frazera koja je i dan danas poznata među paganima kao kvalitetan izvor. Koliko sam uspjela saznati, i Margaret Murray je još jedan mogući izvor informacija. Primjerice, i ona i Frazer spominju drevni običaj žrtvovanja kralja koji je bio ultimatni dar bogovima. Uostalom, ako bi urod propao, ili nešto drugo pošlo krivo, koga drugog se moglo okriviti nego vođu tog društva? Žrtvovanje kralja, kralja-lude, ili neke druge prikladne zamjene (kao što je Howie u filmu zamjena za Lord Summerislea) je dakle drevni običaj koji je izvrsno prikazan u filmu.

Posljednja scena prikazuje čovjeka od pruća po kojemu je film dobio naziv i žrtvovanje policajca Howieja. Poznato je da su se takve figure od pruća zaista koristile u ove svrhe iako prije mnogo stoljeća, ili se pak same palile kao simbolična žrtva bogovima. Kada su se krvne žrtve prinosile bogovima u ovakvim figurama, radilo se pretežito o životinjama, a ako su ljudi bili uključeni, onda se obično radilo o ratnim zarobljenicima, ili zatvorenicima koje je zajednica osudila na smrt. Smatra se da je primarna inspiracija za ovu scenu bio Cezarov iskaz o tome kako su druidi prinosili svoje žrtve tijekom galskih ratova (identičan je filmskom prikazu). Paljenje je bio važan aspekt žrtvovanja za stare Kelte jer su vjerovali da vatra kao takva simbolizira Sunce i Boga Sunca, da dim nosi poruke božanstvima i na taj način spaja slavljenike na Zemlji s božanstvima u višim sferama. Nadalje, za vatru se smatralo da donosi prosvjetljenje (simbolika svjetla kojeg daje), plodnost (na temelju povezanosti topline vatre i topline Sunca bez koje biljke ne bi mogle rasti) te da ima moć pročišćavanja. Ovo posljednje zasigurno vrijedi na Summerisleu jer je cilj mještana pročistiti otok i svoje voćnjake te umiriti Boga Sunca i Božicu Voćnjaka kako bi sljedeći urod bio dobar. Beltane tj. majski dan je inače poznat kao jedan od vatrenih blagdana (koji se nalaze između solsticija i ekvinocija) u paganizmu i preuzet je iz keltske tradicije. Za ove blagdane je bilo uobičajeno paliti krijes i skakati kroz vatru kako bi se pročistilo i prizvalo plodnost (po starim vjerovanjima, kad osoba skače kroz vatru, njeni spolni organi su izloženi pozitivnim utjecajima vatre). Poznat je citat iz filma kada Howie u čudu gleda mlade djevojke koje skaču nage preko krijesa. Na to mu Lord Summerisle mudro odgovara: "Naturally! It’s much too dangerous to jump through the fire with your clothes on!" (Naravno! Previše je opasno skakati kroz vatru odjeven!").

Jasno, prije spomenuta praksa žrtvovanja je odavno izgubljena. Suvremeni pagani još odavno ne prinose krvne žrtve (ni životinjske ni ljudske). Prikladni darovi božanstvima su hrana, biljke, kristali, nešto što je ručno napravljeno, prikladna djela, sjemenke (koje se sadi) i tako dalje. Iz ove perspektive film potiče negativne stereotipe, što je najveća zamjerka koju imam na njega.
Ovakav prikaz paganizma ide u prilog glavnoj temi filma - borba između "novih" kršćanskih običaja i starih paganskih. Ovo je vidljivo u kontrastu dvaju glavnih uloga tj. predanog kršćanskog policajca i paganskog civilnog vođe kao i u policajčevom odnosu prema lokalnim običajima. On neprestano izražava negodovanje prema njima i u više navrata se oštro okomljava na njih. No, Lord Summerisle također nema dlake na jeziku i dobacuje nekoliko kritika kršćanstvu:

Sergeant Howie: What religion can they possibly be learning jumping over bonfires (Koju religiju uopće mogu učiti skačući preko vatre?)
Lord Summerisle: Parthenogenesis. (Partenogenezu.)
Sergeant Howie: What? (Što?)
Lord Summerisle: Literally, as Miss Rose would doubtless say in her assiduous way, reproduction without sexual union. (Doslovno, kako bi gospođica Rose sigurno rekla na svoj ustrajni način, reprodukciju bez seksualnog sjedinjenja.)
Sergeant Howie: Oh, what is all this? I mean, you've got fake biology, fake religion... Sir, have these children never heard of Jesus? (Oh, pa što je sve ovo? Mislim, imate lažnu biologiju, lažnu religiju... Gospodine, zar ova djeca nikad nisu čula za Isusa?)
Lord Summerisle: Himself the son of a virgin, impregnated, I believe, by a ghost... (I sam sin djevice koju je, vjerujem, oplodio duh...)

Sergeant Howie: And what of the TRUE God? Whose glory, churches and monasteries have been built on these islands for generations past? Now sir, what of him? (A što s PRAVIM Bogom? Čija su slava, crkve, samostani građeni na ovom otoku za prošle generacije? Dakle gospodine, što s njim?)
Lord Summerisle: He's dead. Can't complain, had his chance and in modern parlance, blew it. (Mrtav je. Ne može se buniti, imao je svoju priliku i, kako bi se reklo u modernom žargonu, zabrljao je.)

U suštini se radi o suprotstavljanju starog i novog koje se u određenim trenucima (kao u citatima poviše) doslovno izražava, dok se u nekima metaforički prikazuje. Poznatascena u kojoj Willow zavodi Howieja je odličan primjer ovoga. Cijelu pjesmu je Willow gola u svojoj spavaćoj sobi i riječima pjesmi doslovno poziva Howieja da joj se pridruži. Početak pjesme je koliko-toliko pristojan, ali se pjesma pri kraju bazira na dvosmislenim rečenicama koje se poigravaju maštom i koje su sigurno izazivale šaputanje među gledateljima davne 1973. godine:

Fair maid, white and red,
Comb you smooth and stroke your head
How a maid can milk a bull!
And every stroke a bucketful.

(U slobodnom prijevodu:
Lijepa djeva, bijela i rumena,
Počešljat' će te glatko i pogladit' ti glavu.
Kako samo djeva može pomusti bika!
Od svakog poteza izađe puno vedro.)

Za to vrijeme je Howie preopterećen odolijevanjem njenom pozivu. Uostalom, kojeg muškarca riječi ove pjesme ne bi mamile? Na trenutak skoro posustane, ali na kraju uspije nekako odoljeti. U prenesenom značenju se ovdje radi o borbi između prirodne ljudske čežnje i iracionalnog odbijanja užitka, između paganskih običaja i kršćanstva, prastarih liberalnih običaja i novije rigorozne tradicije, između starog i novog, između života i smrti. Ovo posljednje kažem jer je Willowin poziv bio test za Howieja. Da je prekršio svoje obećanje Bogu i spavao s njom (da, prije braka), mještani ga više ne bi smatrali prikladnim za žrtvovanje i poštedjeli bi mu život. U ovom smislu paganizam (odnosno priklanjanje paganskim običajima) u filmu predstavlja život, dok kršćanstvo predstavlja smrt jer upravo zbog toga što je ostao vjeran svom Bogu, Howie je bio žrtvovan. Na kraju filma su pagani ipak dobili, ne samo jer su žrtvovali predstavnika kršćanstva i kršćanskog Boga, pobožne Engleske i educirane civilizacije. Oni su dobili već kada se Howie vratio spavati u svoj krevet i odbio Willowin poziv; sam način na koji je on pružio ruke prema njenoj sobi i grebao zid dokazuje da se radi o čovjeku koji nije živio život i kojeg je vjera ostavila neispunjenog. 

Mještani jako kontrastiraju Howijeu u ovom pogledu jer otvoreno slave seksualnost na sve načine (od vođenja ljubavi u poljima, izvođenja drugih rituala plodnosti, pričanja o seksu otvoreno do nesputanog mijenjanja seksualnih partnera). Slavlje seksualnosti i spolnosti je prisutno i u neopaganizmu. Svaki sabat ima određeni seksualni aspekt u smislu slavlja određene faze odnosa Boga i Božice, simboli plodnosti su prisutni i u ritualima, a plodnost u svim aspektima se slavi tijekom rituala, ali i van njih (plodnost ljudi, životinja i posebice zemlje).

Kada je Wicker Man snimljen, neopaganizam i wicca su tek izlazili u javnost. Provirili su glavom 50-ih godina s Geraldom Gardnerom, a do 70-ih se koliko-toliko obznanili javnosti putem knjiga i časopisa. Sve je ovo bilo jako novo i sporno tada, ali je ovaj film približio neke temeljne elemente paganizma javnosti. Iz današnje perspektive je jedini problem što je mogao usaditi negativno mišljenje o njemu (i stvoriti negativne stereotipe) zbog kraja. Dakle, iako se Wicker Mana ne može shvatiti kao ispravni prikaz modernog paganizma, on podsjeća na njega u određenim aspektima. Mi kao pagani mu možemo jedino biti zahvalni što je jednu potencijalnu tabu temu na vrijeme iznio na vidjelo i osvijestio širu javnost uopće o postojanju paganizma.

Na kraju filma prevladavaju sile kaosa (mještani) koje se sa svojim maskama, mahnitim plesom, zanesenim pjevanjem i slavljem života putem orgazmičnog uživanja suprotstavljaju novijoj tradiciji koja sputava njezine sljedbenike. Kozmos (red) je uništen paljenjem čovjeka od pruća. Ovo odgovoara i mentalitetu u vrijeme porasta popularnosti paganizma kada su brojni lokalni i globalni problemi potaknuli ljude da traže alternativna rješenja i izvore nade za društvene i vlastite dileme. Smatram da film ukazuje na prirodnu izmjenu tradicija s izmjenom balansa između sila kaosa i kozmosa. Takva izmjena ne mora biti loša, ali je gotovo uvijek drastična. Jer da bi nastao novi poredak, mora se srušiti stari. Ovakav stav je možda ekstreman, ali je i cijeli film ekstreman i šokantan.

Sve u svemu, od srca preporučam da ga pogledate, ali vas molim da zapamtite daWicker Man, iako zanimljivo prikazuje neke njegove elemente, nipošto nije ispravno ogledalo modernog paganizma.

Vaša 

Soror PIAL

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928