Rituali-Podizanje grupne energije

Vjerojatno ćete se pitati zašto je ovo nužno? U svakom ritualu mora postojati početak, vrhunac i kraj, baš kao i u dobroj priči. Podizanje energije (bilo to u grupi, ili pojedinačno) omogućuje ovaj vrhunac. Ovo ujedno omogućuje odašiljanje energije ka nekom cilju, a svaki ritual i magijski rad mora imati neki cilj. Ovaj cilj mora biti zajednički svim članovima ako se rad vrši u grupi tj. svatko treba istu stvar vizualizirati, o istome razmišljati i ta vizualizacija treba biti čvrsto određena prije rituala. Ako se ona ne odredi, energija koja se odašilje neće biti ujednačena i rezultat će biti lošiji (ako ga uopće bude).

Magija

Sve definicije magije na koje sam ja naišla se vrte oko kontrole energije tj. usmjeravanja energije ka nekom cilju. Pagani vjeruju da je energija svuda oko nas i da ona sačinjava sve. To je jedna te ista vrste energija koja samo kruži. Iz ovoga proizlazi da je sve povezano preko nje i da ju svi dijelimo. Ako se uzme da je ovo istinito, onda magija nije toliko nelogična jer, na kraju krajeva, nije teško utjecati na nešto s čime smo povezani toliko jako.

Svakako, potrebno je nešto dati da bismo dobili nešto natrag; tako stvari funkcioniraju najčešće. Naravno da se ne traži žrtva, ali se traži da damo/uložimo svoju energiju koju proširujemo uz pomoć kozmosa/viših sila.

Izvori energije

Scott Cunningham tvrdi da postoji nekoliko izvora koji nam mogu pomoći proširiti svoju energiju, ili nam pak posuditi svoju. Od njih se „uzima“ energija koju ćemo kasnije podizati. Ti izvori su:

1. Osobni – ono što nas drži na životu tj. ono što nas sačinjava. Ovaj je izvor ograničen, ali ga možemo koristiti za magijske svrhe.
2. Zemljani – sva energija koja potječe iz zemlje, kristala, drveća, vode itd. Ovaj je izvor praktički neograničen i jako je pogodan za korištenje u magici.
3. Božanski – ono što pokreće sve i što djeluje kroz zemlju. Stoga, ako uzimamo energiju iz zemlje, na neki način ju uzimamo iz božanskog izvora.

Naravno, ne radi se o krađi energije jer, kao što sam napomenula, ova energija samo kruži i svi ju dijelimo. Radi se naprosto o usmjeravanju energije u nekom pravcu (do nas, od nas ka nekom cilju itd.). Ova energija je univerzalna.

Načini podizanja energije

Kada smo vizualizacijama „uzeli“ energiju iz određenog izvora, potrebno ju je podignuti na određeni nivo prije nego što ju se pošalje ka određenom cilju. Do sada su najefikasniji načini bili svi oni koji su uključivali naša osjetila, no neka osjetila intenzivnije djeluju od ostalih. Stoga sam ih podijelila na primarna (intenzivnija) i sekundarna (koji pomažu primarnima, ali sami po sebi nemaju velikog utjecaja).

Primarna osjetila:

• Sluh – ovo je osjetilo najvažnije od svih jer zvuk zna pokrenuti tijelo do te mjere da nam se otkucaji srca usklade s ritmom bubnja ili basa koji tuče kroz zemlju. Sjetite se samo brojnih galija čije su veslače motivirali i usklađivali bubnjevi. Dovoljno je samo sjetiti se ikojeg iskustva kada ste bili u grupi ljudi gdje je bila nešto glasnija glazba i sve će biti jasno. U ritualima se najčešće koriste bubnjevi, ali se i druga sredstva mogu koristiti za proizvodnju ritma koji će uskladiti i pokrenuti ljude (pljeskanje ruku, udaranje o bedra, lupanje nogama o tlo, udaranje štapa o štap ili kamena o kamen itd.). Naravno da se i drugi instrumenti mogu koristiti, ali se do sada pokazalo da oni najjednostavniji imaju najintenzivniji učinak. Ne smijemo zaboraviti iskoristiti svaki dio našeg tijela za proizvoditi zvukove, stoga ne moramo samo pljeskati nego možemo i pjevati, ili pojednostavniti stvari pa pjevati zapjeve/mantre umjesto stihova koji su teški za zapamtiti. Glavno je da ritam i melodija (i riječi ako se pjeva) budu jednostavni kako bi se sudionici mogli opustiti i fokusirati na podizanje energije, a ne na to kako plešu/pjevaju i slično.
• Opip – ovo osjetilo igra važniju ulogu u našim životima nego što bismo rekli. Sjetite se koliko vam je lijepo osjetiti mekani pliš, ili grubu koru drveta i kako vam se koža naježi kada dotaknete ono što vas uzbuđuje. Osjet opipa kontrolira strast koja će nam biti potrebna za podizanje energije. Ovaj osjet možemo aktivirati tako da se držimo za ruke s ostalim sudionicima, tako da plješćemo rukama, tučemo o bedra, razbarušujemo kosu; što god samo da vam je i ovo osjetilo uključeno i da osjećate pokret na dlanovima.

Sekundarna osjetila:

• Vid – inače primarno osjetilo ovdje zauzima sekundarnu ulogu. Kada smo u ekstazi (kada plešemo, kada vodimo ljubav), često znamo zatvoriti oči kako bismo bolje doživjeli trenutak. Ono nam može samo poslužiti kada plešemo da se ne sudaramo s drugima, ali nam može i pomoći na način da nas osvijesti o tome da smo okruženi drugim ljudima. Ovo saznanje kod nekih može uzrokovati sramežljivost (no u ovom radu će se odraditi vježba kako biste se toga riješili), a kod nekih može pak uzrokovati uzbuđenost poput one koju doživljavate kada plešete u velikoj skupini ljudi ili kada navijate na stadionu punom ljudi. Sve ovisi o tipu osobe, no kada se prepustite, vjerojatno će vam ovo osjetilo biti zanemarivo.
• Njuh – zna biti jako stimulirajuće osjetilo kada je u pitanju jelo, ali u ritualu ne zauzima prevelik značaj. Na njega jedino možemo utjecati tako da mirise oko nas učinimo ljepšima/egzotičnijima kako bi cjelokupni doživljaj bio ugodniji.
• Okus – u ritualu obično nema nikojeg utjecaja. Obično smo preokupirani drugim osjetilima da bismo mislili o tome jesmo li gladni, ili žedni itd.

Posljednji faktor koji utječe na podizanje energije u krugu je – tuđa energija. Ako osjetimo da drugi odašilju „dobru vibru“, onda nam to pomaže podignuti svoju energiju (kao na dobrom koncertu). Često se dogodi da vam i neki izlazak bude loše samo zato što su ljudi oko vas bili loše volje tj. jer im je energija bila „loša“. No, na ovaj se faktor ponekad ne može tako lako utjecati.

Stadij ekstaze

Cilj podizanja energije je podići je toliko da uđemo u stadij ekstaze. U ovom stadiju ćemo najbolje odaslati energiju, a što više energije unesemo u taj rad (tj. što više energije odašaljemo), to je veća šansa da ćemo uspjeti postići svoj cilj.

Možemo poistovjetiti ritual sa seksom. Biološki smo programirani da žudimo za seksom, ili, bolje rečeno, za orgazmom (vrhuncem). Ovo nije nešto čega se trebamo sramiti. Seks nas privlači jer ovaj vrhunac omogućuje nastavak naših gena. Kada muškarac ne bi doživio orgazam, jajna stanica se ne bi mogla oploditi. Dokazano je i da je veća šansa da će žena zatrudnjeti ako doživi orgazam u isto vrijeme kada i muškarac. Ovo je sve čista biologija. Ekvivalenta orgazma u seksu bi bilo odašiljanje energije tijekom rituala.

Poput seksa, i kontrola energije tj. magika je prirodna stvar. No, ona je i disciplina jer je potrebna vježba kako bismo se izvještili u vizualizacijama koje pomažu pri svemu što sam ovdje opisala. Neki su pak malo više nadareni pa im to lakše polazi za rukom (no ista stvar je i sa seksom; nitko nije dobar prvi put, ali se s vremenom poboljša).

Stožac moći

Stožac moći je postao najpoznatiji način podizanja energije u paganizmu, a dobio je naziv po tome što se bazira na vizualizaciji u kojoj se energije odašilje u obliku stošca. Sam ovaj oblik je pogodan za podizanje energije jer se energija odašilje od pojedinaca (koji su poredani u formi kruga na tlu) ka zajedničkom cilju (vrh stošca).

Ljudi čine bazu stošca tj. krug. Krug je simbol Sunca, jedinstva, vječnosti i reinkarnacije. Jedinstvo je ovdje ključna riječ jer svi moraju biti ujedinjeni i imati zajednički cilj. Sama forma stošca se povezuje s trokutom koji se povezan s brojkom tri (brojka stvaranja i, u wicci, brojka trostruke Božice) koja predstavlja ustrajanje put gore (tj. usmjeravanje energije put gore).

U stošcu moći, ljudi ili sjede u krugu, ili stoje u njemu. Držanje za ruke je najčešći način međusobnog povezivanja, makar se često zna prenositi i poljubac (u obraz) kako bi pozitivna energija počela kolati krugom.

U sljedećem radu će se raditi tradicionalna vizualizacija kao dio podizanja energije (ista ona koja se radi i u stošcu moći). Ona se sastoji od toga da svaki sudionik zamišlja plavo/bijelo svjetlo (ovisno o dogovoru) kako se spiralno uzdiže put vrha stošca. Brzina podizanja svjetla ovisi o brzini podizanja energije u krugu.

Gerald Gardner je opisao stožac moći tako da bazu čine ljudi koji trče u krugu (pritom se držeći za ruke) kako bi podigli energiju. U trenutku kada treba ispustiti energiju, svi bi trebali potrčati prema sredini (u kojoj se obično nalazila vatra ili barem svijeća) vičući cilj.

Obično postoji jedna osoba koja vodi svih kako bi bili usklađeni. To je u kovenima Visoka svećenica (koja često stoji u sredini kruga te ujedno odašilje energiju na način da drugi šalju energiju njoj pa je ona potom šalje dalje). Svakako, ta osoba mora označiti trenutak kada će svi zajedno odaslati tu energiju; ovo se radi tako da se vikne „SADA!“, ili da bilo koji drugi znak koji se prethodno dogovori. Glavno je da je svima jasno da baš u tom trenutku trebaju odaslati energiju.

Uzemljenje

Nakon što je energija odaslana (tj. nakon što je vrhunac postignut), dobro je pustiti energiju da sama padne. No, proces uzemljenja se ne odnosi na spuštanje energije već na vraćanje ostatka energije zemlji kako bismo se mi „spustili natrag na zemlju“. Tijekom rituala smo u ekstazi i „lebdimo u oblacima“, ali je nakon svakog rituala potrebno vratiti se u fizički svijet, što nam omogućuje uzemljenje. Ponekad zbog viška energije u grupi zna doći do tenzija i anksioznosti pa je svakako bolje uzemljiti se nakon rituala (makar se neki uzemljuju i prije i poslije, s tim da se uzemljenje prije rituala svodi na „uzimanje“ energije od zemlje, a uzemljenje poslije svodi na vraćanje energije zemlji).

Najčešća metoda uzemljenja je konzumiranje hrane i pića jer koji može postojati bolji način za uzemljiti se nego konzumiranje plodova zemlje u sebe? Još jedna vrlo česta metoda je direktni doticaj sa tlom na način da se pljesne pod kada je gotov ritual, ili pak da se sjedne ili legne natrag na pod (ako se radi o nekom manje naglom pokretu, često je uključena dodatna vizualizacija kako bi se energija vratila postepeno).

Svakako je potrebno vratiti ostatak energije zemlji zbog prije spomenutih razloga. Također je dobro još stati malo i odmoriti se tako da se sjedne/legne i duboko udiše i izdiše dok nam se otkucaji srca ne smire. 

Radionica:

Voditelj prethodno na tlo postavi kamenje kojim će označiti područje kruga te ga pročisti na prikladne načine kako bi bio spreman za energetski rad.

Napomene: ono što slijedi je radionica Podizanja grupne energije koju sam vodila naVještičjem sijelu 2013. Teren smo uredili tako da smo napravili krug od kamenja i na istoku postavili dva visoka štapa kao simbol vrata. Kada su članovi ulazili, ja sam ih dočekivala na vratima sa zdjelom vode. Tek nakon što su se umili su mogli ući u krug, a obavezno je bilo kretati se u smjeru kazaljke na satu (deosil). Prije početka samog rada sam pročistila prostor s mirisnim štapićem (simbol elemenata vatre i zraka) te vodom koju sam prethodno pročistila solju (simboli vode i zemlje). 

Htjela bih istaknuti da sam izrazito zadovoljna rezultatom, a i komentari su bili samo pozitivni. :)

1. Vježba opuštanja

Ova vježba služi kako bi se svi oslobodili strahova i treme.

• Svi stoje u krugu (po mogućnosti raspoređeni muško-žensko, makar sam pustila svih da se rasporede kako im instinkt nalaže) i kada voditelj kaže „sada“, svi počnu izgovarati „mmmm“ dok voditelj ne da znak da treba stati. Na sljedeći znak počnu izgovarati „aaaa“ dosta glasnije i pomalo pojačavati kako voditelj dirigira rukom dok zvuk ne preraste u viku. Svi stanu na znak voditelja.
• Svi podignu ruke u zrak. Voditelj ide po krugu i kada dotakne neku osobu, ta osoba naglo spusti ruke i vikne što glasnije može te potom stane (viče se maksimalno pet sekunda kako se ne bi ispustilo previše energije). - ova vježba se pokazala posebno korisnom jer su ljudi još bili malo sramežljivi pa ih je ovo natjeralo da se opuste i da izbace svu negativnost iz sebe.

2. Vježba sjedinjavanja

Ona služi kako bi se svi povezali i kako krugom ne bi vladala neugodnost, anksioznost ili bilo koji drugi negativni osjećaji.

• Svi stanu u krug i drže se za ruke (lijevi dlan put gore, desni dlan put dolje).
• Voditelj govori što treba vizualizirati (radi se o vizualizaciji kruženja energije kroz svačije ruke kako bi se energija uskladila).
• Voditelj izgovori cilj (nama je bio blagosloviti zemlju na kojoj smo se nalazili tijekom Vještičjeg sijela) na kojeg se svi sada fokusiraju. Slijedi vizualizacija tog cilja koju voditelj opisuje kako bi svi isto vizualizirali (ja sam opisivala izgled zemlje tijekom različitih godišnjih doba u izrazito pozitivnom svjetlu; povjetarac i jarko Sunce tijekom ljeta, mnoštvo cvijeća tijekom proljeća, prekrasne boje tijekom jeseni i lagani vjetar kako nagriza obraze tijekom umjerene zime).

3. Podizanje energije

Ako neki ne žele pljeskati rukama, mogu uzeti štapove/lonce/kamenje kako bi time proizvodili ritam. Ja sam kao voditelj udarala defom koji ima prilično prodoran zvuk, dok su glavni ritam održavali šamanski bubanj i djembe, a podijelila sam i nekoliko zvečki po krugu kako bi i drugi sudionici mogli svirati.

Napomena: podijelila sam sudionike u unutarnji i vanjski krug; u unutarnjem su se nalazila dva bubnjara i dvije plesačice (smješteni oko samog centra kruga). Njihov je zadatak bio održavati ritam i mantru čistima tj. voditi po tom pitanju grupu (i dalje prateći moje upute). Vanjski krug je podizao energiju trčeći, proizvodeći zvukove zvečkama i tijelom (dakle i pjevajući).

• Svi stanu u krug kao i prije i dalje se držeći za ruke.
• Voditelj vodi vizualizaciju posuđivanja energije od tla. Ona se sastoji od vizualiziranja bijelog svjetla koje izlazi iz zemlje i koje se penje do našeg tjemena kroz stopala, prolazeći kroz kralježnicu. Energiju treba ostaviti u tjemenu kako bismo je kasnije ispustili iz krunske čakre.
• Voditelj šeta po krugu i kako dotakne koju osobu, tako ona počne pljeskati rukama u sporom ritmu. Ritam se malo po malo uvrzava (treba pratiti ritam kojeg voditelj određuje).
• Voditelj nastavlja šetati po krugu i kada po drugi put dotakne neku osobu, ta osoba treba udarati rukama o bedra/podignuti štapove/zvečke/druge objekte kojima će udarati ritam prateći ritam skupine (napomena: neki će ostati pljeskati rukama). Cijelo vrijeme se ritam treba ubrzavati.
• Kada voditelj po treći put takne osobu, izgovoti joj u uho koji samoglasnik treba izgovarati. Sudionici mogu udahnuti kada je god potrebno, a voditelj daje znakove kada  treba pojačavati ako do pojačavanja samo ne dođe. (ovaj sam korak bila preskočila jer sam primijetila da se energije već jasno dizala i bez glasova za sada)
• Do sada bi voditelj trebao biti nadglasan zvukovima sudionika. Sada se sudionici trebaju početi kretati držeći se perimetra kruga. Počinje se s laganim hodom kojeg voditelj pokreće.
• Kada voditelj da znak, svi počnu izgovarati mantru koja je sukladna cilju (poželjno je da se ona rimuje i da je što kraća). Ona je u našem slučaju glasila: "Zemlja oko nas, zemlja je spas". Voditelj ju prvi počne izgovarati prema ritmu kojeg grupa određuje, a ostali nastavljaju.
• Kretanje se ubrzava dok svi ne trče u krug. Sudionici su slobodni u trku kretati se kako žele. Mogu se i dalje držati za ruke. Mogu ponekad i skočiti, ili pak plesati u krugu (ako će usporavati skupinu, onda mogu plesati unutar kruga). Mogu ulaziti unutar i van vanjskog kruga kako bi se odmorili, ali ne dalje od metra od ostalih koji se kreću. Ako se i odvoje u unutrašnjost kruga, pokret trebaju nadoknaditi tako da jače plješću/udaraju o bedra, da glasnije izgovaraju mantru ili da rade neki drugi pokret koji ih manje umara. No, ponosna sam da se nitko nije umorio; čak su reakcije bile da su imali i više energije nego što bi inače imali!
• Kada voditelj odluči da se energija dovoljno podignula, vikne iz petnih žila „SADA!“ i svi stanu na mjesto i viknu pritom zamišljajući energiju u formi bijelog svjetla kako biva ispaljivana iz njihove krunske čakre u vrh stošca. (mi smo imali rog u kojeg je jedan od članova puhnuo na moj znak)
• Svaki pojedinac treba sam prosuditi kada je ispustio svu svoju energiju i u potrebnom trenutku pljesnuti rukama o pod.
• Kada su svi pljesnuli rukama o pod, trebaju se vratiti u krug i sjesti/leći kako bi se odmorili.

4. Uzemljenje:

• Vježba disanja (voditelj vodi vježbu disanja dok se svima ne smire otkucaji srca).
• Ispuštanje viška energije (voditelj vodi vizualizaciju obrnutu od vizualizacije posuđivanja energije od tla kako bi se ikoji višak energije ispustio). Mi smo ovaj korak zamijenili plesom elemenata kojeg nas je podučila jedna od članica (jako se lijepo uklopio, usput).
• Svi trebaju ostati sjediti još malo na tlu. Voditelj ide u krug dotičući ljude. Tek kada dotakne osobu ona može napustiti krug izlazeći u smjeru kazaljke na satu kroz označeni prolaz.

Nadam se da ste naučili nešto novo iz ovog posta i da ćete iskoristiti neke savjete i ideje koje sam vam ponudila. Ako je išta ostalo nejasno, slobodno mi se možete obratiti s pitanjima. 

A do sljedećeg puta, puno pozdrava od vaše

Soror PIAL

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928

O VILAMA..JOŠ PONEŠTO..

NA VILINSKIM IZVORIMA

Šumske, vodene i planinske vile u najužem su srodstvu. Legende govore da su šumske vile najstarije. Postoje i “vile oblakinje” koje žive u niskim oblacima i cuvaju boga Peruna. Po nekim su prièama i planinske vile nastale od njih. Naime, dok su se odmarale u oblacima zaspale su pa ih je uhvatilo podnevno sunce. Zato su kažnjene tako da su baèene u planinu da žive na njoj.
Najbliže srodnice vila oblakinja su vile izvorkinje koje žive po izvorima, jezerima i potocima. Skrivajuci se pred ljudima, te se vile pretvaraju u labudove. Znaju imati i noge kao labudovi.
Gorske se vile obièno nalaze pored gorskih izvora. Mlaðe su srodnice vodenih i oblacnih
vila. Koliko je izvora u planini, toliko je i vila. Voda na izvoru zove se “vilinska vodica”, nikada ne presušuje i uvijek je ljekovita, jer je posvecena vilinskim duhom koji je oblijece. Na tim izvorima u planini vile redovito piju vodu u podne. Ti nepresušni izvori samo tada i mogu presušiti. Vile, kako smo veæ culi, spremne su se i družiti s ljudima, cak i ljubav voditi, ali njihovi inace dosta rijetki muški predstavnici, vilenjaci, znaju za nas ljude biti vrlo opasni.
Treba se cuvati takvih kontakata! Jedan takav susret opisuje i Šime Balen u svojoj knjizi “Velebit se nadvio nad more…”

Prica se, naime, kako je neki podgorski lovac, tragajuci za divljim mackama u cik zore izbio pod samu glavicu Rožanskih kukova, ispod same kamene kupole. Umoran od veranja planinom, zastao je da se odmori i potegao usput iz povelike ploske lozovace. Htjede zadrijemati, kad odjednom primjeti da se nalazi na cistini s malim jezercem obraslim lopocima. Kako li se tek iznenadio kad je primijetio da na velikim listovima lopoèa spavaju tri prekrasne djevojke u bijelim poluprozirnim svilenim haljinama koje su nestvarno lelujale na vjetru! Ne treba ni naglašavati da se radilo o vilama, a ne nekim obiènim pastiricama. I one su njega primijetile i pocele ga pozivati k sebi. Tek što je poželio krenuti za njima, iza Rožanskih se kukova pojavilo sunce. U strahu pred suncem s kojim dolaze i vilenjaci da skupe zaostale vile i otjeraju ih u vilinske dvore, one pobjegoše.
Ni naš lovac nije casa casio; cuo je i on vec za nezgodna iskustva drugih u susretima s vilenjacima. Zato je pobjegao glavom bez obzira do prvog iduceg proplanka. Izgreben i poderan, preostalom je lozovacom manje oprao ogrebotine izvana, a više okrijepio dušu iznutra. Probudili su ga nakon nekoliko sati pastiri koji su slucajno prolazili.
O svom doživljaju nije volio pricati jer se bojao da mu ljudi neæe vjerovati. Ipak, izlanuo se u gostionici u Jablancu kad je, dakako, ponovo uz nekoliko cašica lozovace previše, kako veli Šime Balen “pomunjasa i u svojoj se munjasiji izlajao pred jednim svojim prijateljem da je na Rožanskim kukovima naišao na vile i vilinsku vodu.” Nepotrebno je i spominjati: onima koji su vjerovali u vile i price o njima bio je to još jedan dokaz o njihovu postojanju na Velebitu. A nevjerni Tome ponadali su se da pod Rožanskim kukovima ipak postoji izvor. Pokušali su ga pronaci, ali zasad uzalud…

ČIME SE VILE HRANE?

Najviše vole med, maslac i janjetinu. Ne vole jesti uvijek na jednom mjestu, vec lutajuci planinom biraju glatke, kao nožem odrezane stijene, koje pozelene lišajevima nakon njihova blagovanja.

Još jedno upozorenje glede njihove prehrane: naša narodna predaja govori da se vile hrane “od nijeka”, dakle putnicima uzimaju ono što netko zanijece, sakriva pred drugima, a ima. Zato ne budite sebicni! Zamjerit cete se i vilama.

KAKVE SU KAO OSOBE?

Vole pomagati slabijima i ne vole nepravdu. Znaju usput planinom ostavljati hranu umornim putnicima. Predaja govori da se jedna vila na Bracu sažalila na najmanjeg pastira u planini koga su svi ostali tukli. Dade mu sisati svojega mlijeka i on postade najjaci. Ljudima su duboko zahvalne na pomoci i na dobrotu redovito odgovaraju dobrim. Ali, zle ljude, ili one koji im žele napakostiti nemilosrdno kažnjavaju. Vole se družiti s mladim momcima, ali se ljute i osvecuju kada mladiæi prièaju drugima da su ih upoznali i s njima vodili ljubav.
Postoje i vile posvaðuše, koje uživaju svaðati ljude, posebno muževe i žene. Da se zna: i za braène su svaðe cesto vile krive!
Vile cesto planinom idu same. Da ih ne prepoznamo pretvore se u zmiju, pticu, cak i staru babu. Obožavaju ples, pa se na odreðenim mjestima okupljaju i redovito plešu u kolu. Onoga tko ih za vrijeme plesa primijeti spremne su pretvoriti u stijenu ili drvo. Znaju ga i odvesti sa sobom i do smrti škakljati, to valjda i nije neka kazna. Na mjestima vilinskog kola izrastaju gljive i stvaraju one cudesne krugove gljiva po našim planinama.

KAKO IZGLEDAJU I GDJE ŽIVE?

Ljepota bez kraja i konca. Sve se naše price slažu da su vrlo lijepe, prozracne i lagane. Tek, umjesto nogu imaju kozje papke ili konjska kopita. Kosa im je obicno zlatne boje, raspuštena cesto gotovo do zemlje. Ne smije ih se cupati: umrla bi kad bi joj netko išcupao tek i jednu vlas!

Nalazimo ih po planinama, spiljama, livadama, cak i u oblacima. Prema staništima i nazivima se razlikuju: postoje vile drvarice (one koje žive po krošnjama), zatim vile planinkinje, vile zagorkinje, diklice planinske, vile vodarice itd. Vole i more; odmorište im je otocic Jabuka, koji je ujedno i vrt velebitskih vila! Zanimljivo, planine u unutrašnjosti Hrvatske obicno nastanjuju drugi ženski mitski likovi, svakako mnogo strašniji i nažalost ružniji.

KAKO SU NASTALE?

 Postoji mnogo prica! Jedna kaze da su nastale od livadne trave, odnosno od sline koja nastaje na travi za proljetnom rosom, druga govori da je Bog prokleo ohole djevojke, a jedna posebno zanimljiva ih povezuje s Bibljijom. Ta prica veli da su vile i vilenjaci neblagoslovljena djeca Bozja. Naime, Adam i Eva su imali mnogo djece, pa su se pred Bogom posramili i sakrili ih, tako, kada je Bog dijelio blagoslove, ta djeca nisu bila tu!
Mnogo je varijanata na ovu temu, ali se sve u jednom slazu; da je svijet bio lijepši, a ljudi sretniji,u doba kada su vile Svijetom hodale!
Proucavatelji govore da su vile dobri duhovi jadranske mitologije, djeve u bijelom, koje plešu na mjeseèini i zavode mladice. Kadre su nestati, kada god to to pozele, ali ako bi se slucajno dogodilo da ih uhvati majka zavedenog mladica, bile bi primorane bespogovorno mu sluziti.

VILE VELEBITA 

”Duh prirode je tako lijep, da ga ljudi vide kao vilu!”. Ovako govori od davnina nasa narodna usmena predaja.
Da li ste ikada bili na Velebitu, nasoj, zasigurno najljepsoj planini?
Nasa narodna predaja kaze da gore postoje vile.
Ja sam osobno cula da jedan covjek koji gore provodi veci dio godine razgovara s vilama!
I da ne zive samo tamo, vec i na drugim hrvatskim planinama kao sto su Biokovo, Prolog, Mosor, Omiska Dinara…, a zive i u sumama, i u raznim spiljama i jamama.

DAKLE:

Price o vilama i vilenjacima na planinama i u sumama postoje vjerojatno oduvjek. I isto tako postoje i svjedocanstva raznih ljudi iz raznih povjesnih razdoblja, bilo usmena, bilo pismena, o susretima s vilama.

Cak je i sam Petar Zoranic (nas knjizevnik iz 16. stoljeca), u svojoj knjizi ”Planine” napisao kako je u Paklenici sreo vile i kako su ga one dalje vodile Velebitom.

Ti su se susreti radovito dogadjali na udaljenim i napustenim, ali uvijek prekrasnim mjestima.
Dakako, najcesce na proplancima, uz jezerca, izvore i na drugim carobnim mjestima.
Doduse, pretezno su se javljale planinarima i pastirima i to onima koji bi nakon napornog dana popili koju casicu vise, zaspali, te bi ih u onom mamurluku budjenja, kada je splet sna i jave nevjerojatno stvaran, posjetile vile!

Mnogi koji su ih vidjeli, prepali bi se, te glavom bez obzira utekli, ali su istovremeno bili i presretnida su vidjeli nesto toliko lijepo.

Pa onda!
Tko su te vile? Kako su nastale? Da li su stvarne? Gdje žive? Jesu li opasne?
I na kraju krajeva; kakvu bismo relaciju mogli povuci izmedju nasih hrvatskih i Tolkienovih vila i vilenjaka?
Tolkienovu mitologiju poznajemo, no poznajemo li nasu vlastitu? Vode li te dvije i sve ostale mitologije jednoj velikoj, predivnoj i zajednickoj istini, ili je zaista sve ono lijepo sto u ljudima budi ljubav i mastu, samo prazno slovo na papiru i splet rijeci davno izmisljenih prica?

Ovdje cu navesti ono malo sto znam o Hrvatskim vilama, a od vas ocekujem komentare, dodatke,i da pisete price koje znate.
Zasto ne bismo saznali nesto i o vlastitoj mitologiji!

KELTSKI MITOVI

Keltski mitovi ne poznaju kozmogoniju, proces stvaranja svijeta. Oni govore o valovima osvajanja u kojima su jedan za drugim dolazili naraštaji bogova, heroja i ljudi, čije su se sudbine međusobno ispreplitale. Prvi mitski osnivač došao je sa zapada, s mora. Posljednji, sinovi Mila, bili su ljudi koji su došli s istoka i za koje se smatra da predstavljaju povijesne Kelte. Oni su protjerali Tuatha De Dannan, božanski narod koji je posjedovao ogromna znanja i vještine. Jedan dio bogova i ljudi Tuatha De Dannan odlazi na zapad preko mora, dok drugi ostaju i povlače se u “drugi svijet” (kelt. Sidh, mir) iz kojeg mogu sudjelovati u sudbinama ljudi. Taj svijet je nevidljiv, a opet sveprisutan. To je tajni život humaka, jezera, rijeka, podzemnog svijeta. Nastanjuju ga vile, vilenjaci, patuljci, elfi. Ljudi s njim mogu komunicirati za velikih godišnjih svetkovina i na posvećenim mjestima.

Na isti način kao što čovjek nije samo materijalan, već posjeduje dušu, tako je i sve u prirodi živo i ima dušu; prožeto je snagama i energijama, nastanjeno vidljivim i nevidljivim bićima. Vrhovi planina i uzvisine bili su boravišta bogova. Vrela, rijeke i vode općenito, bile su poznate kao diva, devona (”božanska”). Izvori su bili darovatelji čudotvornih iscjeliteljskih moći. Na tim se mjestima ponekad nalazi “ulaz” u “drugi svijet” koji čuvaju vile, patuljci, a ponekad i neki div.

VILINSKA KRALJICA

BEBO
- vilinska kraljica kraljevstva Faylinn i Iubdanova žena u drevnoj irskoj legendi. Posjećivala je stanovnike Ulstera koji su prema njoj izgledali kao divovi.

BECUMA
- vila koja se udala za kralja Conn Catchatacha prema irskoj legendi. Ta veza je imala lošu kob i zemlja je počela patiti. Stoka nije davala mlijeko, a klasovi kukuruza nisu dozrijevali. Nagovorila je kralja da progna svog sina Arta. On se nakon nekog vremena vratio i pobijedio Becumu u partiji šaha i tada ju prognao iz Tare.

BEDIADARI ili Bidadari («dobri ljudi»)
- malene malezijske vile koje imaju mnogo sličnosti sa europskim rođacima, ukljućujući i ime «dobri ljudi».

VILA S MNOGO LICA

BEN VARREY
- sirena sa otoka Mana koja je uglavnom prijateljski naklonjena otočanima. Upozorava moreplovce na dolazak oluje, a ponekad ih mami da se utope svojim prekrasnim pjevom.

BENDITH Y MAMAU («majčin blagoslov»)
- laskavi Glamorganshireski naziv za ova ružna stvorenja koja su nastala od križanja goblina i vila. Žive pod zemljom u plemenima i mrze ljude. Ubijaju im životinje, kvare alat i kradu krave. Ukrasti će i ljudsko dijete i u zamjenu ostaviti jedno od svoje djece. Da bi se vratilo dijete, potrebna je pomoć vještice. Kada se vrati, dijete se ničega ne sjeća osim vilinske glazbe.

BERCHTE ili Berchta («svjetla» ili «bijela dama»), Butzenbrecht, («darivateljica») i Perchta («isijavanje»)
- njemačka vila koja ima mnogo lica. Jedno od njih je Baba Roga koja se priziva kako bi zločestu djecu prisilila na lijepo ponašanje. Ona je također vještica velikih širokih stopala okrenutih prema van, željeznog nosa, duge sijede kose i malenih sjajnih očiju. Sa sobom nosi preslicu i oslijepit će svakog tko je pokuša poskrivečki promatrati dok se bavi nekim poslom, neki kažu da će svatko pasti u trans tko joj se nađe na putu Dvanaeste noći. Kada se probudi imat će sposobost da prorekne kakav će biti urod te godine.
- Kao Butzenbrecht, najviše posla ima između Božića i Nove godine. Uništava svaki ručni rad koji nije dovršen do Stare godine navečer. U njenu se čast kuće kite sa zimzelenim granama, na Dvanaestu noć (6. siječnja) mora se za nju ostaviti hrana jer inače će ju uzeti sama iz trbuha ljudi. No ima ona i dobru stranu- ako se naprave kolači u obliku papuča, napunit će ih darovima i slatkišima za dobru djecu. Slavlje 6. siječnja je prvobitno bilo slavlje zvano noć Perchtun, budući da je ona također i Perchta, ona uzima duše mrtve djece pod svoju brigu.
- Ona je čuvarica oranica i stoke i svatko tko ne cijeni njen posao biti će kažnjen. Ljudi se oblače kao Perchten, koja predstavlja duha dobrote i plešu po poljima kako bi otjerali zle duhove.
- Berchte se također pojavljuje kao znak smrti. U nekim dijelovima Njemačke, ona je predvodnica Divljeg lova, a prate ju vile i duhovi nekrštene djece, čija je zaštitnica. U proljeće je ljupka djeva duge meke kose sa grančicom glogovog cvijeća u ruci.
- nekad je bila boginja slična ili identična Holdi, božanstvo plodnosti i braka pa je ponekad zovu i Holdaberta, kombinacija imena Holda i Brechte. Gotovo je sigurno da je bila glavno božanstvo ognjišta i doma, te je u pogansko doba imala svoj blagdan Yule. U svakoj su se kući tada na kamenom oltaru palile miomirisne grane zimzeleni da bi je se dozvalo da prorekne budućnost svakog od ukućana.

BOLESTI I NEPOGODE VILA

Vjerovanje je svuda u svijetu da su prirodne nepogode i bolesti djelo vila i duhova. Smrt i paralize su tako pripisane vilinskim strijelama. Korijen engleske riječi «stroke» («udar») za paralizu je izveden iz «elf stroke» («vilenjački udar»). Vilenjačke strijele mogu izazvati oticanje butina koje postaju crvene i upaljene od reume i artritisa. Prisustvo nevidljivog vilenjačkog skupa uzrokuje paralizu. Grčevi su kazna za uvrede vilama. Tuberkulozu uzrokuje jedenje vilenjačke hrane ili posjećivanje vilinskog brežuljka u noći. Vile uzrokuju grčeve, modrice, osip i uši. Dječja paraliza je znak da je dijete zamjenjeno vilinskim djetetom, jer ako se dijete ostavi bez nadzora, doći će zle vile i zakrenut će mu udove i uzrokovati deformacije. Vile noću kradu konje i pletu im grive u vilenjačke pletenice. Engleske vile mogu ukrasti tvoju sjenu što će uzrokovati polagano nestajanje i smrt. U Norveškoj vilenjački dah uzrokuje plikove po tijelu.
- Vile koje uzrokuju snijeti su učestalije zimi, jer su vjerojatno povezane sa drevnim duhovima koji donose zimu, propadanje, bolest i smrt.
BLODEUWEDD («cvjetno lice»)
- vila načinjena od devet vrsta cvjetova prema welškom mitu. Načinjena je da bi postala nevjesta Llewu, jer mu je njegova majka Arianrhod zabranila da oženi smrtnicu, ali se Blodeuwedd zaljubila u Gronw Pebyra i s njim smislila plan da ubije muža, međutim, čarobnjak Gwydion ga je pronašao i oživio, a Blodeuwedd za kaznu pretvorio u sovu.
- Ta priča je zapravo drevna metafora o zamjeni uloga boginja i bogova u određenom dobu. Llew znači «onaj koji sjaji» i on je ljetni bog sunca, njegova nevjesta Blodeuwedd («cvjetno lice») je cvjetna boginja ljeta. Gronw je «Gospodar jezera», Llewova suprotnost sa jesenskim vodenim obilježjima. Blodeuwedd postaje boginja vještica u obliku sove (neki kažu da je lice sove u obliku cvijeta). Priča o buntovnoj nevjesti se odrazila u priči o Guinevere i Arthuru, o Blathnat i Cuchulain

ZAŠTO SU VILE NESTALE IZ NAŠIH ŽIVOTA? 

U vrijeme ono ljudi bijahu dobri, a vile njime pomagale polja žeti, travu kositi, korov plijeviti, stoku hraniti, kuće graditi. Tuge nije bilo, jer svuda su vile pomagale. Jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon. Ali ljudi iznevjeriše vile, pastiri baciše tambure i svirale, pjesma je utihnula. Zlatno doba je prestalo. Tada su i puške zapucale i narodi se zaratili. Od onda nestade vila, i s hrvatskog polja izmakoše nekud u tuđu zemlju.

VILE SUĐENICE

Žene se boje zaspati nakon poroda, premda su umorne, jer 3 ili 7 suđenica dođu, kad se čovjek rodi, dosuđuju mu sudbinu. Uris i Upis upisuju sudbinu, a o bogatstvu odlučuje Vusud okružen divljim zvjerima. Vila Suđenica je i Uresnica, Juresnica, Orisica, Orešnica (jer se vile rado pod orah sabiru). U noći po porodu ženi se nosilo vino, kruh i sol, ostavljalo se Rojenicama na stijeni ili u “suđeničkim jamama”. Možemo ih povezati sa Nornama u nordijskoj mitologiji. One također određuju sudbinu čovjeka, to su tri sestre Urd (najstarija, boginja prošlosti, sudbine), Verdandi (srednja sestra, boginja sadašnjosti, potrebe) i Skud (najmlađa, boginja budućnosti).

LADARICE

Ladarice su pjevale prije nego je začet svijet, ali su ga ostavile kada se svijet promijenio vjerom i nastanile se na zvijezdama. Prema narodnim pričama one hodaju svijetom od Jurjeva do Ivanja. Uz to vjerovanje veže se običaj kada na Ivanje djevojčice Ivančice u grupi od četiri ili osam obilaze sela. Na glavi nose vjenčiće, pjevajući prolaze kroz selo.

VILINSKO KOLO

Vile obično hodaju same, ali kad plešu u kolu ih je 10. Ostaju tada za njima tragovi od kopita, a onoga koji ih vidi dok plešu, mogu pretvoriti u drvo, stijenu ili ga odvedu u šumu. Prema slavonskim pričama u vilinskom kolu. Prema toj priči gljive rastu gdje su vile jednom plesale. Na vilinsko kolo s gljivama ne smije čovječja noga stupiti, jer tome čovjeku bi vile odmah učinile zlo. Vilina gljiva u narodu se zove “vilovnjača”, pa i izvan Slavonije vjeruje se da ona raste “na vilinu kolu”.

VILINSKA PJESMA

U međimurskome se kraju pripovjeda, kako vilinska pjesma zamami djevojku, da i ona postane vila. Pjevaju kao da pčele zuje milozvučno, ali im se riječi ne razabiru. U Dalmaciji gdje su vjetrovi jaki, narod je osluškivao buru i toj pjesmi vjetra čuo vilinske glasove. “Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila, koje hitrom nogom stružu vodenu površinu; eno ih na obali, gdje divlje tance izvode i kletve izmeću. Primakne li se tko njima brodom, kad pri buri pjevaju, one će brod izvrnuti.” Čakavska pjesma kaže: “Bura im je zibarica bila”.
Kažu neki, da su vilinske pjesme slične poskočicama, ali da im se riječi nikako ne mogu razumijeti. Razumiju ih samo odabrani. Ta nerazgovjetna pjesma uspoređuje se s vjetrom. U mukloj pjesmi vjetra čuli su glas koji najavljuje stvari ljudima nepoznate. Prema tome vile bi bile i proročice. Latinki naziv za vilu (fatae) znači proročica.

VILINSKI STANOVI

Vilama je stan Mosor, Prolog, Biokovo, Velebit, Crljene stine više Brista, omiška klisura, odmorište im je otok Jabuka koji je i vrt velebitskih vila. Neke vile su obitavale kraj Samobora u jednoj pećini blizu puta za Palačnik, nalazile su se i u Rudarskoj dragi. Kod Stubice se u viru Koritnjaku navečer kupaju u kamenom koritu. Postoji legenda o začaranim vilama koje su obitavale južnije od Stapine, na Tulovim gredama. Žive one na zvijezdama i u oblacima, pa su vile i Vlašići, tj. Lazarice, Hlastarice, Stražejući, a to je 7 vila LADARICA koje okolo hode od Jurjeva do Ivanja.
Vile su po svom postanku meteorna, bića u oblaku. Vili je oblak zaklon, stan i igralište. Vila je duh, koji upravlja oblakom, vodi ga. Prema tome vila je povezana sa gromom, munjom i oblacima. Hrast je posvećen bogu Gromovniku (Perunu) pa se vile često ukazuju i kraj starih hrastova.
Planinske vile zalaze i u pećine, pretvarajući se u zmije. Vodene vile žive po rijekama ili u moru. Neke od njih, kao sirene, pola su žensko, pola riba. Katkad se pretvaraju u labuda, ili imaju žensko tijelo a noge labuđe. Na slapovima žive Vilske devke. Voda tu ne šumi, bistra je, ali se u njoj ne vidi ništa samo se može čuti pjesma. U toj ujezerenoj vodi usred slapa se nitko nikada ne utopi. Šumska dekla je kosmata žena koja uvijek traži toplinu pa se zavlači među stoku u torovima, među pastire kad spavaju na sjeniku, nije zloćudna.

CRNE I BIJELE VILE

“Vuci viju, a gavrani grču, vile viču iz stećica stijena.”
Vila vidarica ujutro vraća vid koji noću uzima mrka vila brodarica. Prema kajkavskoj priči, koju je zabilježio M. Kračmanov Valjavec, “Narodne prip.”, Varaždinu 1858.godine, odmah se ljudima i životinjama “namažu oči zorinom rosom, namah progledaju”, a za tu zorinu rosu znaju sam o vile. Između Cetine i Neretve, u vilovitom Primorju oko Makarske, narod priča o zlim crnim vilama koje na ljude bacaju kamenje. Vjerovanje u postojanje bijelih i crnih vila najizraženije je u primorskom kraju. Crne vile se u narodnim pričama rijetko opisuju, a za bijelu kažu da je u svilenu odjeću obučena, trepte joj zlatne kose, rumena je kao jabuka, visoka, hitra hodom i letom, prelijepa je samo što ima magareće noge. Ovo vjerovanje u magareće noge vila nije izvorno pogansko, nego se u njemu vidi utjecaj prodora kršćanstva u primorske krajeve koje je htjelo da se davna vila nagrdi. Isto je tako noviji i pojam o crnoj vili strogo odvojenoj od bijele vile. Naravno vila je ponekad zlobna i crna, ali prema prvom, neznabožačkom mitu niti jedna vila nije postojano crna i zlobna. Priče o vilama rumenim kao jabuke primorske tradicije su zanimljive jer često je spominjana vilina bljedoća. Ta bljedoća bi se mogla odnositi na olujne noćne oblake. U primorskoj tradiciji je česta slika jutarnjih oblaka koji obavijaju gorske visoke šume gdje vile idu kroz gustu goru, pa im se zlatne kose o grane zapleću.
U Bugarskoj imamo “samovilu” u sjevernim krajevima tj. “samodivu” u južnim krajevima zemlje. Ta vila nije crne kose već je crne ćudi. Dojuriti će zrakom ili dojahati na jelenu, zmijama naoružana: žuta joj je guja bič, a uzda zmija ljuta.

Vaša Soror PIAL

TREBATE POMOC obratite se na mistikaokultizam@gmail.com ili na mob: 092 324 1928