Mali magijski duhovi iz korijena mandragore i drugih biljaka -alaraune

Od drevnih vremena postoje sablasne legende i priče o malim čudovišnim bićima čija su lica iskrivljena, a udovi stvoreni od nezgrapnih ticala koja rastu iz trbuha, leđa ili vrata. Zapravo je riječ o alraunama, malim drvenim figuricama čije porijeklo predstavlja misterij kojeg su ljudi kroz vrijeme bezuspješno pokušavali odgonetnuti.

Alraune su se izrađivale od kvrgavog i čovjelikog korijena biljke mandragore za koju se još od srednjeg vijeka vjerovalo da su nastajale od sjemena obješenog muškarca. Pa se stoga korijene često koristilo u medicinske i magijske svrhe.

Ima i drugih biljaka čije korijenje ili granje podsjećaju na čovjeka i druga bića. Sve takve skulpture nazivamo alraune, no nije ih lako pronaći.

U folkloru europskih naroda, ova sićušna stvorenja živjela su u korijenu mandragore kojem se čarobna moć pripisivala još u Pitagorino doba. Pomoću njega mogao se čovjek učiniti nevidljivim, on je pomogao kao talisman protiv uroka i donosio je sreću. Postoji i nekoliko legenda o postanku ovog magičnog korijena koje je Hanns Heinz Ewers opisao u svojoj knjizi “Alraune”.

Tako je u srednjem vijeku u Njemačkoj nastala legenda koja govori da bi zločinac kojeg bi golog objesili na kakovom raskršću, u trenutku kad mu konopac slomi vrat, ispustio svoje posljednje sjeme i oplodio zemlju. Iz zemlje je na tom mjestu niknuo korijen u obliku male nakaze, muške ili ženske. Ljudi su u ponoć dolazili, izvlačili drvenog čovječuljka iz zemlje i potom to korjenito biće odnosili u kuću gdje su ga čuvali kao talisman.

Ono je nosilo sreću u ratovima i procesima i vuklo novac. Onaj, koji ga je posjedovao bio je vrlo voljen. Služilo je pri gatanju, donosilo ženama ljubav, plodnost i lak porođaj.

Priču o alraunama pronalazimo i u Gorskom kotaru gdje su se ova bića smatrala dobrim duhovima koji čine dobra dijela, ali se skrivaju po šumama da ih čovjek ne vidi. Mještani ovog kraja zovu ih Možaki ili Mužeki. Naziv je došao prema priči o jednom malom patuljku pustinjaku koji se skrivao u špilji Mužekova hiža u blizini Skrada. Pomagao je ljudima koji su se našli u opasnosti ili ako su se izgubili na putu. Taj mali patuljak se pretvarao u korijene i grane kako ga ne bi nitko primIjetio.

Vaša,

Soror PIAL

Sve informacije možete dobiti na e mail: mistikaokultizam@gmail.com ili na privatni mobitel + 385 92 324 1928 od 17 do 21 sat svakog radnog dana, te subotom i nedjeljom od 10 do 21 sat

Ova stranica služi isključivo za zabavu

Zašto kucamo o drvo ?

Potražite oko sebe nešto od drveta, kucnite i kažite “da kucnem u drvo” ili “da se ne uznemiri nečastivi”? 

Balkan nije jedina regija na svijetu gjde ljudi kucaju u drvo radi sreće ili da preusmeravaju lošu sreću? 

Zašto samo kucamo po drvetu? Mnogi ljudi u Europi i Sjevernoj Americi kucaju u drvo potpuno nesvjesno i to pokazuje kako je ova tradicija ukorjenjena u različitim kulturama. 

Tko je prvi udario po drvetu? 

Ljudi često kucaju u sudnici kada izgovaraju rečenicu koja pokreće sudbinu. U osnovi nesvjesno, kucajući u drvo kako bi se uvjerilo da se ne ide naopako. Ako pogledamo povijesno značenje, izbacujemo drvo da bi se oslobodili zlih duhova u njemu. Prije dolaska kršćanstva i islama mnoge praiskonske grupe i kulture, sa središtem na prostoru balkanskog poluotoka, prostor starih Slavena, od kulture Vinče, sve do Irske i Indije obožavale su, ili smatrale idolima stabala. 

Neki su ih koristili za proricanje sudbine, drugi su ih koristili u religijskim ritualima, a treći su poput Kelta smatrali da su stabla domovi drevnih bogova i duhova. 

Dok su prvi kucači u drvo još uvek predmet rasprave, autori Stefan Behtel i Deborah Aaronson u svojim knjigama (The Good Luck Book i Luck: The Essential Guide) pronalaze vezu između ovih starih duhova u drveću i današnjeg kucanja u isto. 

Jedna od mogućih verzija je da su prvi ljudi koji su naselili Europu, a to je neolitski prostor Balkana, kucali u drvo (od kojeg su bile napravljene kuće) kako bi istjerali zle duhove iz drveta i sprječili ih da prisluškuju razgovore unutar doma. 

Druga verzija opet kaže da su neke praiskonske ljudske grupe obožavale ove duhove na drveću stavljajući obje ruke na drvo za sreću. 



Vjekovima ova vjerska ceremonija je prerastala u kraće modno obožavanje, u ubrzavanju kucanja za sreću. “U svakom slučaju, potražite zaštitu od zavisti i ljutnje”, napisao je Bechtel u svojoj knjizi. 
Često nam se to događa – pričamo o tome da mislimo da smo se dobro pokazali na razgovoru za posao, pismenom djelu ispita, ljubavnom sastanku, a potom zastanemo i gotovo usplahireno pokucamo po ivici drvenog stočića uz komentar “da kucnem u drvo” ili “da ne čuje zlo”. 

Ne zna se sa sigurnošću kada je i kako ideja o kucanju o drvenu površinu radi prizivanja sreće rođena. Sudeći po najčešće isticanim teorijama to je na neki način povezano s našim paganskim precima koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda. 

Po jednoj teoriji, kada bi naši preci kuckali površinu drveta, prizivali bi ove duhove u pomoć, dok je po drugoj ovaj običaj nastao na teritoriju Irske kada su pagani zahvaljivali vilenjaku zbog toga što su imali sreće u nečemu. 

Vremenom, kucanje o drvenu površinu postalo je način da prizovemo sreću ili se zahvalimo na njoj, jer se buđenje duhova smatra uznemiravanjem mrtvih, koje može imati sasvim suprotan efekt – nesreću. 

Takođe, neke grupe kršćana su na ovaj način prizivali zaštitu Isusa: svako drvo simboliziralo je križ na kojem je on razapet. Iz tog razloga, kao i zato što je ovo kucanje spasilo puno života, i ova priča podržava teoriju o tome da smo ovaj običaj razvili kako bismo prizvali sreću. 

Danas se u različitim državama kuca o drvo u različitim situacijama i iz različitih razloga. Ova fraza je vrlo zastupljena širom svijeta, ali nije puno naroda koji uistinu i kucnu o drvenu površinu nakon što je izgovore. 

U Iranu se to čini kada se izgovori nešto pozitivno o nekome, kako bi se otjerao urok, i kaže: “Bezan-am be takhteh, cheshm nakhoreh”. 

U Engleskoj se o drvo kuca kako bi se dusi pozvali u pomoć, u Bugarskoj kako bi se (bug. чукам на дърво) sujeverni zaštitili od zla (ali ne nužno prizvali sreću) – uglavnom kada reagiraju na loše vijesti ili zamišljene neugodne situacije. 



U zemljama bivše Jugoslavije se uglavnom kuca u drvo kada pričamo pozitivno o nečemu i ne želimo da se to promijeni, u Poljskoj i Rusiji kada se govori o nečemu lošem – da se otjera mogućnost za to ili o nečemu dobrom da se to prizove. U našim krajevima je ovo najzastupljeniji vid sujevjerja. Svaki put kad netko prokomentira nešto dobro ili se dogodi neki povoljan preokret, on kucne o drvo i obično kaže “da kucnem o drvo, da ne čuje zlo”. 
Ovo se zaniva na starom vjerovanju da su bogovi živjeli u drveću koje je raslo po šumama. Kad je neko dolazio da moli nekog od tih bogova za nešto, ritual je zahtjevalo da on najprije dodirne koru drveta. 
Ako bi mu se ta želja kasnije ispunila, on je ponovo dolazio do istog drveta da kucne u njega, što je bila poruka bogu da je molba urodila plodom, a u isto vrijeme i njegov gest zahvaljivanja za ispunjenu molbu. 

Istovremeno je postojalo i vjerovanje da oko drveća obljeću i duhovi koji su ljubomorni na ljudsku sreću i koji su činili sve da osujete svaki dobar razvoj događaja. 

Kucanje o drvo je imalo i tu svrhu da “zagluši uši” tim duhovima, kako oni ne bi čuli da je želja ispunjena.

Vjeruje se, da kada ispričate nešto dobro o nekoj osobi, morate “kucnuti u drvo”, kako se ta sreća ne bi okrenula protiv te osobe. U drveću žive dobri duhovi, pa je na neki način kucanje u drvo bilo i način prizivanja dobra. Tako se od dobroćudnih duhova tražila sreća, ali i obstruirala nesreća. Dodirivanje ili kucanje u drvo znači prizivanje Boga i traženje njegove zaštite. Slično kao i kod paganskih vjerovanja. Drevni narodi su vjerovali da zli duhovi žive u drveću, a kada kucnete u drvo sprječavate ih da čuju nadu u dobro, kako se ti zli duhovi ne bi umješali. Jasno je od davnih vremena, kucanje u drvo znači izričito sreću, prizivanje sreće ili tjeranje zlih duhova. Možda je i jedan od najstarijih običaja koji je opstao kako na našim prostorima, tako i u svijetu.

Vaša,

Soror PIAL


Sve informacije možete dobiti na e mail: mistikaokultizam@gmail.com ili na privatni mobitel 092 324 1928 od 17 do 21 sat svakog dana
Ova stranica služi isključivo za zabavu