Rogati Bog je vrhovni Bog koji
objedinjuje sve kreativne energije projektivnog ili aktivnog
("muškog") obrasca (energije yáng).
U paganizmu, On je temeljni arhetip Boga. Pagani ga zamišljaju kao savršenog
muškarca – najsnažnijeg, najzgodnijeg, najhrabrijeg, najmoćnijeg i
najslavnijeg, golim do pâsa, s izraženom muskulaturom i velikim jelenjim
rogovima. On je potentni otac koji sije sjeme i donosi novi život u jedinstvu s
Božicom. On je sveukupni duh – sve ono što ne možemo percipirati nijednim
osjetilom.
Razvoj
kulta Rogatog Boga
Uz kult Božice Majke, od pamtivijeka se razvijao
i kult Rogatog Boga. Zato ih pagani smatraju prvotnim i arhetipskim božanskim
parom. Spiljski crtež Vrač (The Sorcerer) jedan je od njegovih
najranijih prikaza. Otkriven je u Spilji
Tri brata (Grotte des Trois-Frères)
u čijoj se blizini nalazi južnofrancuski grad Ariège. Crtež je star oko 13.000
godina i prikazuje čovjeka odjevenog u jelenju kožu, s bradom i velikim
okruglim očima, a na glavi ima jelenje rogove. Izgleda kao da pleše ili izvodi
obred. Nacrtan je na gornjem dijelu zida i ne može ga se lako uočiti, za
razliku od ostalih crteža životinja, koji su lako uočljivi. To ukazuje da su ga
autori smatrali nečim svetim. Iz paleolitika potječu i drugi slični crteži i
gravire na kostima i rogovima. Među njima je i Čovjek iz spilje Pinhole (Pinhole Cave Man) – rezbarija muškog lika
s izraženim falusom i rogovima, izrezbarenom na rebru izumrlog vunastog
nosoroga (Coelodonta antiquitatis).
Star je oko 12.000 godina, a pronađen je 1920. u središnjoj Engleskoj
(grofovija Derbyshire). I u brončanom se dobu figure Rogatog javljaju u Egiptu,
Mezopotamiji, Indiji i drugdje, i to ne samo s jelenjim nego i rogovima ovna, jarca
ili bika.
U Drevnom Egiptu govedo se smatralo svetom
životinjom. Zato ne čudi što su rana rogata božanstva bile čak i božice, poput
Hathor, Bat, a kasnije i Izide. Ipak, najranija egipatska refleksija Rogatog
Boga bio je pradavni bog Hnum (Khnum).
Ima glavu ovna, ljudima daje životnu esenciju ili duh – ka (kȝ), a usto je i bog Sunca koje zalazi (što je kasnije
postao Atum). Dakle, ima čak tri važne osobine neopaganskog Rogatog Boga.
Nipošto ne možemo govoriti o slučajnosti. Na takvim fascinantnim podudarnostima
gradimo ideju o univerzalnosti i iskonskom podrijetlu Rogatog Boga. Dok je Hnum
bio štovan u Gornjem Egiptu (južnom dijelu carstva), u Donjem Egiptu (delta
Nila) štovao se bog Banebdjedet koji
je također imao glavu ovna, kao i kasniji tebanski bog Sunca Amon (Ἄμμων). U Heliopolisu se štovao i Mnevis, bog plodnosti s glavom bika,
koji se s vremenom izjednačio sa svetim bikom Apisom.
U 5. st. pr. Kr. u Kartagi je bilo vrlo
popularno božanstvo Ba'al-hamon ili Ba'al Qarnaim što doslovno znači
"Gospod s dva roga". Bio je semitski bog plodnosti za kojeg se
vjeruje da je u raznim oblicima bio štovan diljem Sredozemlja, pa čak i u
skandinavskim zemljama. U Mezopotamiji su brojna božanstva prikazivana s dva
roga, što je bio simbol plodnosti i (političke) moći. Najpoznatiji je primjer Enkidu – jedan od junaka Epa o
Gilgamešu, koji se ponekad prikazivao čak i s kopitima. I kraljevi su često
nosili kacige s određenim brojem rogova, što je ovisilo o prilici kraljevskog
pojavljivanja. Fenički bog Sunca i blagostanja Moloh te sumerski bog zaštitnik
Lamassu također su prikazivani s bikovim rogovima. U porječju rijeke Ind
(današnji Pakistan) od 4. do kraja 2. tisućljeća pr. Kr. razvijala se Indska dolinska civilizacija kojoj su pripadala dva čuvena grada – Harappa i Mohenjo-daro (tek oko 1700. pr. Kr. na to su područje došli vedski
Indijci ili Arijevci). Jedini pisani dokumenti te pradavne kulture jesu dosad
nedešifrirani pečatnjaci koji su najvećim dijelom prikazivali goveda. No,
posebno je zanimljiv pečatnjak koji prikazuje mušku osobu s rogovima i
životinjama koje ga okružuju (podosta podsjeća na Vrača iz Ariègea). Budući da
ga znanstvenici smatraju pretečom kasnijeg hinduističkog boga Śive, nazvan je "Pra-Śiva",
"Proto-Śiva" ili Paśupati,
što na sanskrtu znači "Gospodar zvijeri" (jedno od Śivinih imena).
U afričkoj kulturi ističe se Ikenga – bog (Alusi) naroda Igbo (današnja Nigerija). Ima dva velika ovnova roga
i mač u ruci. Bog je uspjeha i vremena! U zapadnoafričkoj religiji vodun (iz koje proistječu haićanski vodou i louisianski voodoo) Legba je jedan
od glavnih duhova (loa) koji se
također prikazuje s rogovima i falosom (na Haitiju ga danas zovu Papa Legba). U američkoj domorodačkoj
religiji ističe se nošenje bivoljih maski i rogova. Najpoznatiji takav događaj
svakako je Bivolji ples (Buffalo dance),
običaj naroda Mandan (Sjeverna Dakota). Tim plesom plodnosti priziva se duh
velikog bivola ili bizona. U europskoj antičkoj kulturi postoje brojni
primjeri. U
ciparskom selu Enknomi (Έγκωμη) pronađene su dvije izvrsno
sačuvane brončane figure iz 12. st. pr. Kr. Jedna se i službeno naziva Horned God "Rogati Bog", a
druga Ingot God "Bog od
ingota" (odlivenog metala).
Najpoznatiji primjer iz grčke mitologije
svakako je Pan (Πᾶν) (čije ime vjerojatno dolazi od glagola πάειν "pâsti") – bog pastira, stada, njiva, šuma i polja.
Zaštitnik je stoke i lovaca, ljubitelj glazbe i najbolji plesač među bogovima.
Najčešće ga se smatra sinom nimfe Driope
(Δρυόπη) i boga Hermesa (Ἑρμῆς). Rimljani su ga zvali Faun, a vedski Indijci Pūṣan.
Prikazuje se kao polučovjek-polujarac. Ima kozje noge i rogove, ljudsku glavu i
trup, kozji rep, jarčeve uši i bradu te dlakavo tijelo. Grčki povjesničar Plutarh (Πλούταρχος, 46.-125.)
napisao je da je Pan jedini grčki bog
koji je umro – što ukazuje na pradavni paganski mit o Božjem neprestanom
umiranju i ponovnom rađanju na Yule,
prvi dan zime.
Dioniz (Διώνυσος) ili Bakho (Βάκχος, latinski: Bacchus) grčki je bog životnih radosti,
plodnosti, vegetacije, vina i žena. Njemu u čast održavale su se Dionizijske svečanosti (kao i Bakanalije u Rimu) sa zborovima pjevača
u jarećim kožama. Dioniz je i bog zabave i veselja. Njegov je kult slavljenje
muške seksualne potencije i neobuzdanog sladostrašća. I on se ponekad
prikazivao kao polučovjek-polubik. I on umire i ponovno se rađa! Nakon što ga
je božica Hera dala ubiti, Zeus je spasio njegovo srce, usadio ga u maternicu
svećenice Semele (Σεμέλη), pa je bio ponovno rođen. Dioniza, kao i Pana, prate
polubožanska bića satiri (σάτυρος) koji su poluljudi-polujarci.
Oni su uživatelji u vinu i seksu s nimfama (νύμφη)
koje su pak prirodne sile otjelovljene u lijepim i privlačnim mladim
djevojkama. Taj kult uvelike podsjeća na Kṛṣṇu,
indijskog boga ljubavi. I on tumara po gajevima Vṛndāvane, druži se s dječacima pastirima (gopa) i zavodi 108 pastirica (gopī)
od kojih mu je najdraža i najprisnija Rādhā
ili Śrīmati Rādhārāṇī s kojom se
upušta u ljubavni ples (rāsa-līlā). Kocidije (Cocidius) je bio minorni bog
rata, lova, šuma i polja, kojega su štovali britanski Rimljani naseljeni oko
Hadrijanova zida. Imao je rogove i bio je crvene boje. Ponekad se i Janus, rimski dvoglavi bog vremena,
prikazuje s dva mala roga.
Neopaganski lik Rogatog Boga izravno se
naslanja na keltsku mitologiju u kojoj je značajan bog Cernunnos (ponekad se
piše i Kernunno). Njegovo ime
zabilježeno je još u 1. stoljeću, dolazi od indoeuropskoga korijena *ḱṛn- "rog", pa naprosto znači
"Rogati". Osim velikih i lijepih jelenjih rogova, ima bujnu kosu i
bradu, oko vrata (ili u ruci) nosi torkves (torc)
(ogrlicu u obliku obruča), sjedi u meditativnom (šamanskom) položaju i okružen
je životinjama. Bog je žita, plodnosti, obilja i životinja. Ponekad u jednoj
ruci drži zmiju, simbol preobrazbe, seksualne moći i plodnosti. U kasnijem
engleskom folkloru (16. stoljeće) javlja se duh u liku konjanika s jelenjim
rogovima. Nazvan je Lovac Herne (Herne the
Hunter). U književnosti ga prvi put spominje William Shakespeare (1564.-1616.) u komediji Vesele žene Windsorske (1602.). Pretpostavlja se da njegovo ime
dolazi upravo od imena Cernunnos. Frapantna
je sličnost između pečatnjaka Paśupati
i prikaza Rogatog Boga na već spomenutom Gundestrupskom kotlu iz 1. st. pr. Kr.,
otkrivenom u sjevernoj Danskoj. Stručnjaci pretpostavljaju da kotao pripada
keltskoj ili germanskoj (teutonskoj) kulturi. U nordijskoj duhovnoj praksi
neizostavan je rog za piće, što
također ukazuje na važnost rogova. U slavenskoj ikonografiji bog Veles vrlo se
često prikazuje s ovnovim rogovima.